Dušan Dojčinović
ROJ ZUNZARA
Moje, sećanje, dopire, kao magla, sa Morave, na detinjstvo, i roj “zunzara” …- I dok je voda, od reka, kod sela Krajnjce, plavila, bostan, miris, jedne napukle, iz njive, osećam i sad. – Samo kriške lubenice, nisu napale muve zunzare, kao u gradu, na vašaru, za Gospojinu. Ohladili smo je u bunaru, dok je deda, okopavao “mumuruz, (kukuruz),došao sam da mu donesem ručak, pečeni hleb, sira,jelo u grnetu, toplo, koje je baba spremila, pa se pušila beličasta para, kao jutarnja magla s Morave, i sve to bi mu prostro, na veliku krpu poput jastučnice. Balon vode i hlad pod kišobranom i motikom, i zimskom okrzanom crnom, bundom, sa žutim krznom. I onda videh, nešto, obmotano, oko stabljike kukuruza u njivi Božja bara, nadomak sela Kranjce. – Deda, zmija! Zmija! – Ne, Duleta, tako me zvao. – To je glamnja. – Valjda bolest koja zahvati stablo, ako se ne prska.-U tom trenutku me bejaše pojurio roj bumbara. Uzeo sam dedin šešir u trenu, i trčao koliko me noge nose, do zemljanog puta u ataru, između njiva. – Dalekovod je bio blizu, i čulo se kao, ono zujanje zunzara, zujanje struje: zzzzz! Zzzz! – Dedo, izedoše(pojedoše) me zunzari! – i njegov smeh,pamtim,na lepom, okruglom licu, gorostasa mog detinjstva ogromnih ruku, jakog čoveka. – i smeh! – Duleta, bež’! – Dugo, su posle prepričavali u familiji ovu moju nezgodu sa rojom bumbara.