Redakcija Rijetko je neki rasan pisac svojom pojavom i djelima manje izazvao toliko živosti, neočekivanih obrta i iznenađenja, oduševljenih pohvala i neslaganja, svježih i novih strujanja u književnim i uopće umjetničkim krugovima svoga vremena, a isto tako u društvenom životu današnje Bosne i Sandžaka, kao što je to slučaj s Biserom Suljić-Boškailo. Od prvih njenih književnih ostvarenja i uspjeha, od kojih je jednu pratila Šimićeva nagrada, ona je faktički, značila jednu od središnjih ličnosti bosanskog i bošnjačkog ženskog pisca, pa čak i onda kad se nalazila izvan Bosne, upućena sticajem okolnosti da duže vremena živi i piše pod tuđim podnebljem i da Bosnu i Sandžak posmatra i prati iz svoje „divne prekrasne daljine“. Kao poneseni i predodređeni pisac „naturalne škole“, čiju je glavnu crti predstavljala težnja ka tipizaciji, ka umjetnjičkom reproduciranju same stvarnosti, one obične i svakodnevne, Suljićka je na tragu obrade poetike prisutne i kod njezinih prethodnika u književnosti Sandžaka. Ona ne traga ni za kakvim rijetkim i izuzetnim junacima, opredijelivši se od samog početka za takve književne junake, koji se ni po čemu nisu odvajali niti razlikovali od drugih, sasvim običnih, prosječnih i u životu čestih ljudi. A to je od nje tražilo da se obrati novim formama umjetničkog stvaralaštva, novim stilsko-izražajnim sredstvima, kao i novom književnom jeziku – onom istom što su ga u svojim djelima njegovali Ćamil Sijarić, Husein Bašić, Zuvdija Hodžić, Muhamed Abdagić, Murat Baltić, Šaban Šarenkapić, oslanjajući se na živu razgovornu jezičku bazu. Roman Pešter predstavlja mozaičku rastresenost sedam priča, koje zajedno predstavljaju jednu uvezanu simboličku romanesknu cjelinu. Sve u romanu Pešter je novo, svježe, obrađeno na neki naročit način, pa je tako oživljavanje sandžačkih, odnosno pešterskih narodnih predaja, vjerovanja, običaja, korišćenje te bogate folklorne građe dobilo poseban ton i u svom krajnjem ishodu poprimilo posve nesvakidašnju patinu koja se može jedino porediti sa atmosferom iz romana latinoameričkih pisaca. Iz svih tih starih narodnih legendi i fantastičnih predanja, natprirodnih pojava i neobičnih situacija, Suljićka najradije bira upravo one motive, likove i elemente koji joj dozvoljavaju da surfa po svojim nepatvorenim raspoloženjima u najširem psihološko-emocionalnom dijapazonu.
Istinsko poznavanje života Pešteraca i njihovih prilika (stoga bi me radovalo da je knjiga naslovljena Pešterci nego Pešter) dovedeno je u prirodni sklad sa temama iz nevjerovatnih priča i maštovitih kazivanja, tako da se može, mislim, s pravom reći da je ova spisateljica vrlo neobična i sasvim nova pojava u bošnjačkoj književnosti, a uz to još i suverena u odnosu na tematski i poetsko-stilski raskurs i diskurs. Izvanredno dinamična, živahna i poletna priča Izvor koja sve do kraja teče u znaku pešterskog podneblja i krajolika, završava suprotnim i neželjenim akordima. Prizori neuzdržive živosti i zaglušene halabuke ulijevaju se u takvu završnu sliku; naime, ta posljednja visoka umjetnička slika nezadrživosti i eruptivnosti neprimjetno prelazi u neveselo pišćevo lirsko razmišljanje gubeći se u neočekivanim rezigniranim pitanjima.
Takva slična sugestivna pitanja iznuđuju nesumljuvo i odgovor, potvrdan i neodređen, pedagoški insinuirana, kao i ona druga kasnija, nad kojim će se ona uznemireno zamisliti (Bosno, kuda letiš ti?). U tim motivima sumnje, tuge i uzaludnosti mogle su se naslutiti nove, buduće linije u razvitku Suljićkina manira. Njene priče ne izgledaju izmišljeno i nestvarno. Ona, bogme, zna natjerati strah u kosti, što sobom zaogrće i raspaljuje ionako pregrijanu atmosferu. Struktura: najava događaja, problem, krešendo kroz gradaciju, kulminaciju i katarza. Čitalac, naime, sasvim prima njenu priču kao sasvim moguću, pa čak i istinitu. Peta i šesta priča u „Pešteru“ (Podruga i Izvor) predstavljaju primjer izvanredno život pripovijedanja u kojem se stalno miješaju snovi i java. Ta jaka stihija narodne poezije, narodne fantastike i zbiljskog života, što u takvom trostrukom žilavom spletu suvereno vlada u Suljićkinom Pesteru uliti će se u podjednako snažnoj bujici u sve ostale njene priče. Pored daljeg djelovanja sopstvenih tradicija i vlastitog poetsko-pripovjedačkog stila, Suljićka je već jasno naznačila novu liniju u svome stvaralaštvu; bit će to razvijanje one treće komponente spomenute stihije – realističko umjetničko prikazivanje sandžačkog života, i to najvećim dijelom savremenog. Naime, Suljićka se oslobađa svojih poetskih vizija iz ranijih djela i počinje mnogo trezvenije gledati na život svoga etnosa, zapažajući da nije nimalo lak i izdašan u onom što nudi. U tom njenom nastojanju ona nosi u sebi sve odlike jednog talenta koji dozrijeva; u ovom posljednjem dijelu je manje opojnosti, manje neobuzdanog lirskog razmaha, ali je zato više dubine i istinitosti u slikanju života. Ona ista sredina, još donedavno lirski raspjevana u ranijim knjigama, sad je višena novim, drugačijim, mnogo obuhvatnijim i prodornijim pogledom; onu poetiziranu fantastiku narodnog predanja smijenila je gorčina jedne prefinjene komike i jedn duboko humanizirana ironija prema savremenom stanju naroda. Do suza će nas ona nasmijati glupostima, ništavnosti i sumanosti tih živih paskvila na čovječanstvo – to je nešto izvaredno; ali i natjerati nas poslije toga da se sažalimo na te „jadnike“, da se sažalimo svom svojom dušom i dovesti nas do toga da se s njima rastanemo s nekim dubokom tužnim osjećanjem. Sve je u ovom ciklusu priča, reklo bi se od krasnog početka pa do sumornog i bezizlaznog završetka, prolazi u znaku sivila, ustajalosti i učmalosti, čiji je simbol ona ogromna „žabokrečina“ što zahvata predjele cijelog Peštera. Toj rustikalnoj slici naoko jedinstvenoj, izuzetnoj i neuporedivoj, koja je toliko lijepa da se sve oko nje neprestano iščuđuje i divi njenoj krasoti. A sve je, ustvari, suprotno od toga, sve je rugoba i nakazanost, potiranje ljepote u čovjeku i oko njega.
Sedam priča Bisere Suljić-Boškailo tvore kompoziciju ovog romana i one su, ujedno, neka vrsta ogleda i članaka iz istorije, etnografije i pedagogije kao što su i odlomci iz započetih romana (koje ona neće nikad završiti). Pa ipak, spisateljica ih tako vješto, u obliku skica i krokija, uklapa u srž priče. Roman otvaraju svije pripovjetke simtomatična naslova Muško, a potom Žensko, koje su zrelo koncipirane, a za njom slijede ostalih pet: Kletva, Đurđevdanska noć, Podruga, Izvor, i Sejdefin suđenik, koje iz stranice u stranicu iznenađuju svojim neobičnim stilom, izvanrednim zapažanjima i poređenjima. Sve priče pokazuju novu Biseru Suljić-Boškailo, sve zreliju i bujniju, a uz to sve jaču, samouvjereniju. Njezina, sad već posve jasna, orijetacija ka savemenosti i ka slikanju nepatvorenog i ogoljenog sandžačkog života doprinijela je stvaranju novog kvaliteta bh pripovjedačke proze. No možda upravo zato, ova spisateljica se ne omeđuje u potpunosti vremenskim koordinatama.
Tematski krugovi u pojedinim pričama nose u sebi elemente motiva kozmopolitskih sadržaja. B.S.B. vjerovatno, ni sama ne sluteći, formira u ovoj knjizi tip junaka, koji će postati prisutan u svih sedam priča, ali uklopljen u konkretnu sredinu: tip psihološki nedefinirane ličnosti.Naime, njen pristup takvoj ličnosti kruži u širokom rasponu od simpatija do opisa koji ima zaista sve karakteristike gotovo karikature. Pa čak i u ovako intoniranom tekstu sa mnogo naglašenih elemenata izrazito unutrašnje komike, naziremo već jedan dublji motiv, zapravo osnovni motiv, koji će doći u potpunosti do izražaja u daljem toku razvoja fabule. Ovo nedvosmisleno pokazuje da u srži svih priča stoji tragično obojena ličnost, čovjek/žena u kojima su se prelomili strahovi, vjerovanja, nevjerovanja, dileme, sumnje, ciljevi i ubjeđenja u sukobu sa stvarnošću života. Komičnost tih likova može se tražiti u neskladu između stvarnih njegovih mogućnosti i nekih njegovih drugih htijenja. U okviru fabule i razrade ličnosti junaka ovog romana postoji nešto što indirektno, u kontekstu, govori mnogo više od površinskog humora. Štaviše, upravo je u suprotnosti s tim humorom. Čitav kompleks odnosa, života i atmosfere pešterskog kraja, Suljička je gotovo simbolički uokvirila u dvije priče koje otvaraju i zatvaraju ovaj kratki roman (Muško, Žensko, Izvor, Sejdefin suđenjik).
B.S.B. je, opisujući svoje junake, nacrtala čitav mozaik slika i prizora bijede i težine njihovog života. Te slike rastiru se u širokom rasponu od posve naturalističkih scena u kojim je progovorilo animalno i iskonsko iz tog našeg primitivnog čovjeka, zaostalog i lišenog svake blagodati civilizacije, do izrazito lirskih scena u kojim glavni junaci kao žrtve uvriježenih tradicija, borbe za egzistenciju i života svedenog na razinu životinje – nose tragediju vlastite individue u kojoj jedino nije ubijen jak emocionalni doživljaj. Upravo na emotivnom planu, koji je osnovni i gotovo jedini pokretač tih primitivnih ljudi, izrastaju događaji i rješavaju se ljudske sudbine, u oštrim, često natralističkim potezima. Moželo li, naprimjer, zamisliti jezgrovitije i strašnije scene od onih u pričama Kletva i Izvor? Teško… Uz ovako brutalne scene i makabrične slike, u Suljićkinom opusu naći ćemo i takve tragične likove koji ne čine samo sastavni dio jedne sredine ili ambijenta, odnosno tek jedan elemenat opće cjeline, već se cjelovitošću i tragičnošću svoje ličnosti nameću u prvi plan prerastajući okvire vremena u koje su ukomponirani. Stavljajući većim dijelom akcenat u ovoj knjizi na atmosferu sredine, romansijerka u izvjesnom smislu i svojim likovima, kao sudbinama, pridaje značenje etičke vrijednosti, jer su oni, u ovakvoj konstelaciji, isključivo motivirani međusobnim odnosima i konkretnom društvenom sredinom. Dolai, dakle, djelimično do obrnutog procesa od onog iz prve faze njenog rada kad je sredina bila samo dekor u kome su se kretali likovi motivirani sami sobom. Ovdje, u stvari, oba ta elementa adekvatno i harmonično jedan drugog nadopunjuju i omogućuju nam cjelovit uvid i sagledavanje svih kompleksnih elemenata društva. Suljićka polazi sa stanovišta kako je, uopće, ljudski život i kretanje sastavljeno od svih kompleksnih elemenata – i lirskog, i tragičnog, i komičnog – u isto vrijeme. Neka trajna magnetska veza između tragičnog i komičnog kao sastavnih polova ljudskog života cilj je njenog izražavanja na literarnom planu, pri čemu pisac naročito uočava to smiješno, uklapajući ga u cjelinu doživljaja svojih izrazito socijalno i psihološko-antropoloških i fenomenoloških tema. Oni su svi odreda tragične ličnosti, s kojima pisac, formirajući ih često pred nama, toplo saosjeća. Tu dabome treba mijenjati izražajna sredstva i izbjegavati grotesku. Stvarajući vedru atmosferu oko tragike konkretnih zbivanja i ljudskih sudbina, ona zapravo ublažava, na neki način, humanizira situaciju. Bisera Suljić–Boškailo je spisateljica koja se u svemu naovezuje na našu proznu tradiciju i uklapa se u bošnjačku generaciju stvaralaca, koja je u prvom redu težila u svojem djelovanju za fiksiranjem naše društvene stvarnosti i naših društvenih karaktera. Obzirom na strukturu romana, na jezički izraz, koji se uglavnom poklapa s bosanksim općim jezičkim staadardom, te izvjesnim unošenjem dijalektskih elemenata, razvoj radnje kreće se kontinuirano, bez digresija, i uglavnom s poštivanjem kategorije vremena i bez unutrašnjih monologa junaka. Njenu tematiku doživljavamo drugačijenegoli kod pisca koji su pisali o sličnim temama. Za potpuni prodor u fenomen njene umjetnosti i njen pun doživljaj, potreban je rafinirani čitalac koji zna čitati i među recima, u kontekstu. Tek u tom slučaju osjetit ćemo, u najbitnijim dijelovima njene proze (5. I 6. Dio – Podruga, Izvor) jedan viši i dublji smisao i vidjeti da njen humor, kao svaki veliki humor, podiže obični svkodnevni svijet na nešto više, humanizira ga i osvejtljuje pravom toplinom ljudskog srca. Suljićeva je zahvalni čitalac velikih romanesknih predhodnika, Margaret Jursenar, latino-američke književnosti, te savremene srpske i crnogorske, te najboljih tradicija bošnjačke književnosti. Ona je usvojila iskustvo zapadne književnosti zanemarujući, njihove oblikovne jezičke ciljeve, ali slijedeći njihovo strastveno biće i životno ultraštvo.
Ako nam je Proust osvijetlio gradić Combray, Dostojevski selo Stepančikovo, Chagal čarobni Vitebsk, Gomes de la Serna Madrid, Sabato Buenos Aires, Faulkner imaginarnu Joknapatafu, a ustvari New Orleans, Kafka Prag, Suljićeva nam je definitivno na književnoj mapi ucrtala i ime Pešterske visoravni.
