Šefka Begović-Ličina: Đulizara

Dok se sunce uzdizalo viskoko iznad doline, neravnim puteljkom, punim iskopanih busika, teturala se mlada žena. Lice, izvirjelo ispod tamnozelenog hidžaba, bilo joj je obliveno suzama, bluza na prsima mokra i malo pogužvana. Od razjarenih vrana, što su joj iznad glave jezivo graktale, stiskala je uši i spotičući se, jedva odmicala naprijed. Pred očima joj se kovitlala neka mutna vodena magla, koju je mahajući rukama pokušavala sklonit. Iako je željela dalje, otežale noge je jedva vukla. Čim bi zastala da predahne, ravnicom bi joj odjeknuo krik:
– Edibeee!!! Sineee!!!
Kad se, istegnutim putem, samoća i tišina negdje sakriše, vrane skupljene u jatu, iznad glave joj zastadoše, šuškaranje lišća iz okolnih šuma, stopi se s’ jezivim vriskom…
Tamo daleko iza nje, traživši majčina prsa, maksum u bijačinom naručju zaplaka, tuga se od jetimskog piska raspori, niz ravnicu pobježe.
Žena licem pade dolje, noktima grebući zemlju, travu zubima zagrize, po glavi joj se obrnu kotur vremena.
Sjaj Malezije, bogatstvo arhitekture, glasovi prodornih ezana, uskočiše u prazninu i želju za rodnom joj kućom, voljenim gradom. I oni njegovi skriveni pogledi, oči što nudiše ljubav, žar, budućnost, netaknuto srce ka Abazu, dosanjanom snu djevojačkom krenu.

**

Allahovom voljom Internat im postade dom, gnijezdo ljubavi iz kojeg su u rodnom kraju zidali palate od snova. Držeći mu glavu na krilu, zadivljena, slušala je opise rodnih čardaka, udisala mirise pokošenih sijena, gledala kako se ovce, poput bijelih golubica, sa raskošnim runima po livadama igraju. Tamo gdje je dorat izvodio svoj veličanstveni ples, gdje su izvori krkoljili bisernim kapljicama, gdje je iz karlica mlijeko potokom teklo, gdje su se nebo i zemlja na dalekom horizontu svakog akšama u ružičastom zagrljaju strasno ljubili. Tamo daleko, za njih se se zidao najčvršći bedem sa beharli kapijama gdje ih je iza, čekala ljubav.
„Samo malo da budemo kod mojih, da se s njima upoznaš, a kasnije ćemo ići u grad i tražiti posao i za mene i za tebe. Sa ovim malezijskim diplomama, svaka islamska ustanova će nas uposliti. U gradu ćemo osnovati svoj pravi dom. Volim te, Đulizara.“
Dok su se vozili ka njegovom selu, ona je, uživajući u ljepoti okolnih livada, u glavi kitila i namještala zajedničku postelju.
U nepreglednoj ravnici, sa nestrpljenjem je iščekivala kad će izronit taj njegov čardak, sjaj opisanog djetinjstva, izvirivala iza svake okuke ne bi li ugledala ogromnu kulu, kubeta, kamene zidine, na njima ruže puzavice, mirisnu avliju… Zamišljala je na pendžerima beharli zareve, mehkana šilteta, na kojima joj sjedi svekrva u jumbasli dimijama i na prstima prebira zrna ćehlibarskog tespiha.
Dolje na serdžadi, u kožnim mestvama, svekra kako na sedždi klanja ikindijski namaz. Ispod svilenog pojasa mu iz džepčića, viri srebreni ćustek i sahat.
Radovala se susretu sa njima, vjerovala da će je voljeti onoliko koliko im ona voli sina i brata, posebno kad im uruči najljepšu hediju što je pod pojasom iz daljine donije…
– Eno ih moji pred kućom! Stigli smo!
Zaprepašćena, trljajući oči, ona se u mjestu ukoči. Pred očima joj se onaj Abazov dvorac odjednom uruši, razniza, smanji u malehnu drvenu kućicu, čija je nagorjela čatma jadno virila ispod slamnog krova. Ispred nakrivljene kućice, čekalo ih je njih petoro. Između četiri omanje ženice, sa iznošenim ćulahom, prilijepljenim uz glavu, stajao je stari nakostriješeni gorostas, spreman da smrvi, ubije. Odjeven u iskrpljenim suknenim pantalona, gazeći potpeđene opanke, nervozno je poskakivao s noge na nogu. Ispod debelih, oštrih obrva, siktale su plave namrgođene oči. Kad starac ufitilja duge, guste brkove, kad se jako nakašlja, Đulizara se malo unazad izmače…
Starica do njega, positna ženica, milog lica, skoro do očiju ubrađena šarenom frculom, opasana zapregom preko zadignutih dimija, na nekoliko mjesta zakrpljenim. Tri mlade djevojke, u jednako izblijedelim katovima od cica na sitne crnobijele tačkice, imale su plave pletenice, opružene niz leđa, zlobne zelene oči, slične očevim.
Kad im se njih dvoje približiše, ni jedno od njih se s mjesta ne pomjeri.
– Babo, majko, Muratka, Vezirka i Munirka, ja vam evo dovedoh snahu.
– Jesi l’, Abaze, to uz’o s reda, dina ti? Imade’ l koja suhša i mrčnija od ove tvoje, ha? Kolk’o ja vidim na nju štrbe mesa nema, sami lelehud, – iz krupnog mu grla zaburuka razobadani bivo.
– Ubio je put, daljina, ene povrnuće se ode kod nas. Bujrum rode, bujrum, sretna bilaaa, – kad staričin glas zelene oči strijelom presjekoše, Abaz, ugnu glavu.
– Kako ćemo ovu tahtabu pokazat svijetu? Međer nemaš mozga kolk’o kokoš, pravi tuntrep, ka’ daidže ti.
Đulizara u očaju pogleda pognutu Abazovu glavu i oči mu spremne da zaplaču. Iako ga zažali, sjetivši se majčinog nasihata, k’o da joj se razdani:
„Oči moje, pazi u čiju ćeš kuću kročit. Šala nije nesoj. Tu se žena ne mjeri po vrijednosti, amelu i poštenju, no po težini, po mesu, po izvijenoj veđi, rumenoći. Džaba, da si pašina, ako nisi njihov kalup, mjesto će ti biti za vrata. Razaberi dobro kojem ćeš fisu djecu rodit.“
Sjetivši se svoje srmom okovane sehare pune hare i kadife, bijelog veza, burundžuka, puh i krebanjon svile, mahrama i klobodana, svilenika i čevreta, Đulizara se strese, kajanjem zadrhta.
Kad se opruži na zemlju, stišćući novčanicu u oznojenoj ruci, ona ispusti vrisak, ravnica ga niz put okobrlja.

***

– Edibeee!!! Živote!!! Sineee!!! – tišina na životnom zavesku zategnu čemerni čvor.
Iz daljine ručice se okrenuše niz put, jecaj joj osuši suzu.
Odvojivši se iz jata, jedna vrana žalosno zagrakta, brujanje motora utiša.
– Oprosti, treba l’ ti pomoć? Šta je, što plačeš? – , na taze ranu mehlem se privi.
Kad Đulizara podiže podbuhle oči, neka joj tanahna radost pridade snagu, na noge uspravi, oborene glave, pred mladim neznancem stade.
– Gdje si pošla? – vrane iznad nje, zacvrkutaše u laste se obretoše.
– U Pazar, kući, mojima. Ne znam da li i kad odavde ima autobus za grad. Krenula sam pješke, jaaa, ja…
– Uđi u kola. Ne boj se. Odvešću te kući.
Otvorivši vrata, tamnokosi momak joj se blago nasmješi.
Malo oklevajući, Đulizara jedva kročivši, tiho sjede na zadnje sjedište.
„Neka, samo da odem odavde.“ Onaj se nepregledni put upakova u drugi tefter, Allahov emer sudbinu joj ponovo započe pisat.
– Neću te ništa pitat. Ako hoćeš pričaj, ako nećeš ništa.
Đulizari se sliše suze, zajeca, lice rukom zakloni.
– Ja ću prvi. Zovem se Ekrem. Rodom sam iz Pljevalja. Danas sam gore u selu bio na dženazi drugovom ocu. Već dvije godine u Alžiru zajedno k’o inženjeri radimo i slažemo se k’o dva brata. Ja sam bio oženjen Njemicom, lani se razvedoh. Vidjeh da je to drugi narod, sa drugim adetima, sve im je drugčije, sve. Kad mi reče da ne želi djecu, sa njom odmah raščistih. Eto, kad na tebe u ovu osamu naiđoh, začudih se, pomislih da si bolesna.
Đulizara jeknu, Ekrem ukoči auto.
– Pričaj, biće ti lakše. Insan sam, razumjeću.
– Gledajući u retrovizoru sjaj zelenog hidžaba, ispod kojeg su virile krupne sivomodre oči, oivičene dugim uvrnutim trepavicama, pravilan nosić iznad mesnatih usta, koje su nudile užitak, u preplanuli ten ispod kojeg je virio rumen, u ranjenu sočnu mladost, koju mu sudbina na put donije, Ekrem pomisli: „ Dragi Allahu, Ti koji svojim emerom čuda stvaraš, da li mi Ti ovog roba predade na amanet? Da je ja utješim, spasim od bola, o Svemilosni? „
Jecaj pokupi tišina, povjerenje se u autu oglasi. Okrenuvši se ka njoj, Ekrem joj se u oči zagleda.
– Otišla sam prije četiri godine na Islamske studije u Maleziju. Tamo sam upoznala Abaza i tamo smo se zadnje godine studija vjenčali. Po dogovoru, trebali smo samo na kratko posjetit njegove roditelje u onom selu gore i kasnije u gradu nać stan i stalan pos’o.
Sjetivši se onog čemera, poniženja, uvreda, nemoći, straha, Đulizara se za prsa uhvati.
„Moj će se unuk ovdje rodit, a ne tamo dolje pod neku tuđu strehu. Jeste li čuliii? Nemo’ da ovdje bide belaja i morebit mrtvija glava?„ – kiptio je starac unoseći joj se u lice.
Abazova šutnja, bijeg, otuđenost, ljutnja, oteše snove.
„Snaho, na ti kajmaka, pojedi ovo dok nema nikoga. Jedi, siko, da se malo davranišeš. Ene, što si istakatila. Haj neka, ja ću ona drva cjepnut, neka tebe“, – svekrva joj je doturala smoka, zaklanjala u poslu.
Svakog dana u sabah, morala je da muze ovce, kida štalu, cjepka drva, mijesi hljebove. Toliko je bila pospana da bi nekad, i u hladnoj štali na onoj tronošci zadrijemala. Kako joj je svekar bio pravi tiranin, kao kabadahija čuven u cijelom kraju, cijelog dana bi galamio na nekog od ukućana. Ženu je ujutru budio udarajući je nogom u leđa. Zvao ju je: „Ti! Ova! Ona! Hadalju! Gluha! Havetinjo!“
Kod njega je bio novčanik i insaf šta će kom kupit. Čak i kad se Đulizari primakao porod i kad je bila sama kost i koža, svekar je nije štedio ni jednog teretnog posla. Za nju je govorio: „Ona Abazova lipsotina.“
Kad je, uz svekrvinu pomoć, jednog jutra u mukama, rodila zdravog dječaka, ponadala se da će se Abaz za rad djeteta, ohrabrit i oslobodit se očevog terora. No, on se ni tada ne smjede ocu suprostavit, ni prigovorit što mu kroji sudbinu. Po svekrovoj naredbi, snahina obaveza je bila samo da dijete podoji i odmah se odvoji od njega. Umjesto nje, čuvale su ga i previjale zaove i svekrva.
Kad su je samo jednom roditelji posjetili i uvidjeli kćerinu hudu sudbinu, kad nije htjela sa njima poć, na povratku kući, Đulizarin babo šapnu majci joj: „Ko bi mi rekao da mi je šćer preselila, d’o bi mu muštuluk.“
Jednog dana, Kada je Đulizara malog Ediba izvela napolje i na razapetom salandžaku pod kruškom htjela malo ljuljušnut, svekar joj ga ote iz ruku i svom snagom je odgurnu do obližnjeg sijena.
Cijele te noći, Đulizara je plačući Abaza molila da ih spasi i iz tog pakla izbavi. Poslije duge šutnje, on jedva izgovori: „Izdrži samo još malo.“
Nije tu više mogla dalje ni jednu minutu. Znajući da će tog dana svekar otjerati volove na pijac, nadajući se da će stić do autobusa ili će je neko volujskim kolima dobacit do grada, Đulizara se sa djetetom u naručju tiho iskrade iz kuće.
Dok joj je svekrva na pragu u ruke tutkala zgužvanu desetohiljadarku i šapnula joj: „Na ti za kartu. To sam od onog bahsuza nekako ukrila“, Đulizara opazi Munirku kad otrča niz put…
Da bi zavarala trag, krenula je prečicom, ali na jednoj okuci, iznenada za vratom osjeti čelični stisak, od kojeg joj glava klonu, hidžab sa kose skliznu.
„A, kučko, ti naše dijete otimlješ, je li? M’rš okle si došla!!! Ako pognaš preko Suda da ga uzimaš i viđaš, sve tvoje najrođenije što dolje imaš, mašinkom ću pobit. Brata ću ti prvog smaknut, besu ti dajem.“
Kad joj se, uplašene Edibove oči, oglednuše u krvavim suzama, ručice ščepaše i na bluzi joj pokidaše nekoliko dugmića, vrisak iz njenih prsa prihvati dolina, prazne ruke zgrčiše. S leđa joj se od, na nju bačenog opanka, toka zabode u meso.
Za njom je siktala Munirka: „Mrš iz naše kuće, peko pazarska! Oženićemo mi odavle brata ljepšom i boljom!“
Svekrva sa praga u dovi šapnu: „Allahu, muku joj razgali! Aman ja Rabbi! Slomi silu ovom džahilu, što danas ovom Tvome robu srce iz srca naživo iščupa!“
Slušajući je i gledajući joj osušena usta, presvučena bijelom skramom, užasnut zlodjelom, Ekrem se zagrcnu, nakašlja.
Kad nadošlo mlijeko, okvasi Đulizarina prsa, ona se perom mahrame prepokri, suzu sa lica obrisa.
– Vakat mu je da ga nahranim. Kako će mlijeko popit, tamo memu nemaju. Tražiće me, plakaće him…
– Koliko mu je mjeseci?, – Ekrem bojažljivo šapnu.
– Sutra, na zdravlje, napunit će četiri. To je moj život, zbog njega sam toliko izdržala, odrekla se svega. Na kraju shvatila da me Abaz nikad volio nije.
– Je ste li vjenčani?
– Jesmo, šerijatski. Htjeli ovdje opštisnki, al’ svekar ne dade. Boji se imanju.
– Bi l’ mu se vratila?
– Nikad, nikad! Samo kad bih uzela dijete da se sklonim od bola, od ljudi, da pobjegnem na kraj svijeta…
– A, voliš djecu, je li? Bi li željela još koje?
– Ko djecu ne voli? To je jedina sreća, budučnost, život… A, Allah ih daje kom On hoće.
– Đulizara, ja… rano je, boli te, znam, ali… Ostaću za odmor ovaj mjesec… Možeš li…? Vjeruješ li mi…? – molile su njegove oči.
Motor na kolim zabruja, sabur se s Ekremovom nadom niz brdo sfuja, Edib progunu prvi gutljaj tuđeg mlijeka, Đulizari se na prsima osuši bluza.

Idućeg ljeta, iz poštanske govornice, Edib radosno viknu:
– Jarane, rezerviši mi za Alžir dvije karte…

Šefka Begović-Ličina je rođena 1949. godine u Bijelom Polju u crnogorskom dijelu Sandžaka. Od svoje sedme godine živi u Novom Pazaru, gdje je po završetku Srednje i Više ekonomske škole, zasnovala svoju porodicu. Ljubav prema peru gaji iz školskih dana, kada je kao učenica Osnovne i Srednje škole, na književnim takmičenjima za svoje literarne radove, osvajala prve nagrade.

Po odlaska u penziju iz “Dunav Osiguranju” Novi Pazar, gdje je 35 godina radila kao službenik i po završenoj misiji odgoja i školovanja svoje troje djece, počinje intenzivno da piše.

U Sarajevu, gdje preko četrdeset godina žive njena četiri brata i sestra sa svojim porodicama, 2008. godine objavljuje prvu knjigu“DUŠA U LEPTIRU” – Zbirka priča, zapisa i putopisa – sa recenzentima: dr profesorom Džemaludinom Latićem, mr Mustafom Prljačom, književnicima Fehimom Kajevićem i Safetom Sijarićem.

Šefka i njen brat Džavid Begović, mr elektrotehnike iz Sarajeva 2012. godine izdaju SANDŽAČKI RJEČNIK, prvi u historiji Sandžaka sa 10.000 riječi, 3.000 fraza i 11.000 objašnjenja.

“NISKA OD MERDŽANA” je njeno treće djelo sa 24 sandžačke priče, inspirisane istinitim događajima a govori o sudbini sandžačke žene, koja kao prilog sadrži 130 crnobijelih fotografija sandžačkih hanuma u narodnoj nošnji.

Za štampu joj je spremna knjiga “VRISAK KRVI” sa 24 potresne ratne priče iz Bosne i Sandžaka, napisane po istinitim događajima. Recenzenti ovog djela su bosansko-hercegovački književnici dr profesor Džemaludin Latić i Isnam Taljić.

Roman “BREZĐETKA” koji govori o sudbini pešterske i bihorske žene, je u završnoj fazi. Recenzenti ove knjige su dr prof. Sait Kačapor i sandžački književnik Safet Hadrović-Vrbički. Na elektronski unos, u rukopisu čeka joj završen roman “MIRIS ĐULA” zatim započet roman “FAHRUDINOV ZAGRLJAJ” – koji svjedoči o bošnjačkom stradanju u Limskoj dolini za vrijeme Drugog svjetskog rata, zatim Zbirka humoreski i Zbirka sandžačkih sevdalinki “SUDBINOM PONOVO ROĐENA”

Šefka Begović-Ličina piše i tekstove za zabavnu muziku, pa joj je pjesma “STARO ĆEMANE” u izvedbi Novopazarca Enesa Ukića, na Studentskom festivalu zabavne muzike u Maglaju 2008. godine, zauzela 1. mjesto.

Šefkini tekstovi “ZELENI SVATOVI”, “NE HALALIM TI JUNAČE”. “TEBI GOSPOĐO EVROPO” , “NE PLAČI KĆERI” , “NE BOJ SE SINE” – ( sabrani u knjizi “Duša u leptiru” posvećeni su nevino stradalim žrtvama u Bosni i Srebrenici i svake godine 11. jula širom Evrope prikazuju se kao monodrame, pozorišne predstave i recitali (postavljeni su na YOU TUBE u interpretaciji Nedžada Abdića).

Promocije Šefkinih djela, do sada su održane u Švajcarskoj, Luksemburgu, Belgiji, Turskoj kao u mnogim sandžačkim i bosanskim gradovima.

Šefka trenutno piše za Bosnjaci.net, Diwan magazin, Magazin Zehra i još neke novine i magazine.

Šefka živi u Novom Pazaru, povremeno u Sarajevu, gdje radi na nekoliko novih projekata.

Istaknuta slika: Zlata Luboder

Foto: Eldar Lakota