Redakcija Šefkija Borančić je rođen 1946. godine u selu Sipanje kod Bijelog Polja, u crnogorskom dijelu Sandžaka. U Bijelom Polju završava tri razreda gimnazije. U Skopju maturira i studira biologiju. Po završetku studija zapošljava se u školi: ‘’Bratsto-Jedinstvo’’ u Konjarama, gdje predaje biologiju 40 godina, odnosno do penzionisanja.
Od ranih dana piše poezju i prozu. Objavio je zbirku stihova: ‘’Sandžački lavirint’’ (Skopje 1992), roman: ‘’Eminin san’’ (Novi Pazar 1994), roman: ‘’Ahmed’’ (Skopje 1999), roman: ‘’Prtine’’ (Skopje 2005), roman: ‘’Tvrđi od kamena’’ (Skopje 2002), roman: ‘’Muhadžiri’’ (Skopje 2006), roman: ‘’U procijepu’’ (Skopje 2008) roman: ‘’Soba Ala Turka’’ (Skopje 2015)
Zastupljen je u Antologiju: ‘’Duhovni mostovi zvijezda’’ izdate od pisaca Vlaha u Republici Makedoniji na vlaški-armenski i makedonski jezik. (Skopje 2009), u Atologiji: ‘’Savremene bošnjačke pripovijetke’’ bošnjačkih pisaca u Republici Makedoniji (Skopje 2010). Zastupljen je i u nekoliko enciklopedija.
Bavio se novinarstvom. Bio je jedan od urednika lista: ‘’Vakat’’ na bosanskom jeziku u Skopju. Sarađivao je i s ostalim časopisima za politiku, nauku i kulturu: ‘’Revija Sandžak’’, ‘’Zaman’’ i drugi. U pripremi je roman: ‘’Vrijeme Džehennema’’.
Cjelokupno njegovo stvaralaštvo vezano je za zavičaj-rodni kraj i Bošnjake koji su ostali i opstali na svojoj rodnoj grudi.
ŠEFKIJA BORANČIĆ: KULTURA NEMA MEĐA I ZIDOVA
Rođeni ste u Donjem Bihoru u Sandžaku. Pisali ste i pišete o rodnom kraju. Šta je za Vas Bihor, šta je za Vas Sandžak?
ŠEFKIJA BORANČIĆ:
— Rođen sam na Sipanje. Svako biće ima svoju kolijevku, u kojoj proplače i propjeva, a plač i pjesma ne zavise samo od vjetra i vode, već i od gena-poruka koje u obliku emaneta svaka generacija prima, ostvaruje ih ili u najmanju ruku ih predaje na kraju ishodanog puta onima koji polahko, ali sigurno hode uspravno tražeći odgovore na sve izazove roda i doma. Ovakvu hamajliju i ja nosim-čuvam i pokušavam pretvoriti u trag, u zapis koji bi historiju poštovao i čuvao kakva jeste i kakva je bila a čovjeka bi mijenjao. Temelji naše muke i nauke su istina, bez gusala i epskih lakrdija.
Bihor je nešto posebno u vilajetu mog duhovnog-kosmičkog poimanja života, to jeste odnosa prema rodnom kraju i nadgradnje filozofije života u kojoj se smenjuju godine, decenije, a okamenjeni postulati nikako da progovore. Bihor je zemlja behara, a u njemu mnogo tajni, mnogo istina duboko zakopatih u temeljima grada Bihora, u mjestima gdje još postoje groblja i duvarine bogomolja mojih predaka iz predislamskog perioda. Ta mjesta naivno su u našem narodu nazvana: ‘‘Latinska groblja’’, ‘‘Grčka groblja’’, ‘‘Crkvišta’’ i kako još ne. Moja domovina, мoja groblja, a tuđa imena. To je dio mojeg Bihora – moje kolijevke. Moj Bihor – oni nedovršeni putevi, ona čežnja muhadžira, ona para mukom zarađena na Zapad i uložena u bolje sutra naše djece. Moj Bihor su i kazamati u kojima su mučeni Bošnjaci zato što vole svoju rodnu grudu. Uzalud su sva premrežja, moja domovina Bihor je sve jači i jači. Miris njegove duše sretam po selima Anadolije, u Istanbulu, na Zapadu… On je postao krilat, proširio se, duhovno ojačao. Razlio se na sve strane. Bihorci, gdje god da su, gordo čuvaju svoj jezik, svoju vjeru i bošnjaštvo. Čuvaju svoj Bihor u Sandžaku.
Sandžak i u njemu Bihor. Jedan cvijet, u kojem čovjek pokušava pronaći sebe i odgovore na krucijalna pitanja. Pitanja historijskih sudbina i slobodarskih težnji ljudi koji su živjeli i koji žive za da odgovore na dosta teške izazove prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Sandžak je izazov za sve dobronamjerne ljude. Toliko ljudi bliski, a različiti. Toliko pameti, a nikako sunce da spušti zrak topline na ovaj prostor. Sandžak je iznjedrio Avda Međedovića, Ćamila Sijarića, Muhameda Abdagića, Rifata Burdžovića, dr Sretena Vukosavljevića, Tomaša Žižića… Ipak malo se šta promijenilo u kolektivnom poimanju. To je knjiga koja se još piše. Život je piše i spušta na šataretli uvale, talasaste brežuljke i tihe mirne planine. Raduje me što je ta knjiga prepoznatljiva u svijetu. Pisata je i piše se bosanskim jezikom, bošnjačkim perom i svjetskom istinom.
Kad me god upitate šta je Sandžak za mene, kratko ću vaVam reći: to je srce u prsima, a ono ne kuca samo za mene…
Kako ste i kada počeli da pišete pjesme? Sjećate li se gdje ste objavili prve stihove?
ŠEFKIJA BORANČIĆ:
— Pisao sam još u osnovnoj školi u Koritima. Bolelo me to što zgrada u kojoj sam učio nekad davno je bila džamija. Nakon rušenja minare pretvorena je u žandarmerijsku stanicu. Tu su mučeni osviješćeni Bošnjaci i ubijani. U blizini zgrade je i mezaristan u kojem su ukopani Bošnjaci mještani koje je postrijeljao serdar Janko Vukotić. Učio sam u krvavoj zgradi. Nakon Drugog svjetskog rata pretvorena je u školu. Sad hvala Bogu opet je džamija.
Zamislite kad sve to dijete zna i sjedi u klupi u toj zgradi šta može napisati i kud ide taj dјečji ponos i prkos?
U gimnaziju u Akovu-Bijelom Polju direktor je bio vrhunski patriota Bihora-Sandžaka Miloje Dobrašinović. Odlično je znao kroz šta su prošli roditelji bošnjačke djece, za to nas je štitio, savjetovao i hrabrio. Tada njegovom zaslugom u list gimnazije napisate su i prve pjesme: “Lim”, “Bihor”, “Pred Tršovom bistom”.
Već u Skopju u gimnaziji ”Orce Nikolov” aktivno sam pisao za srednjoškolske vjesnike. Nisam se dugo vremena mogao pomiriti da sam napustio domovinu. Činilo mi se izdao sam sebe i rodnu grudu.
Na fakultetu, a kasnije i u vojsci već sam sarađivao s listom: “Bagdala”, “Savremenost”. Sramežljivo sam se počeo približivati turskom i makedonskom jeziku. Vremena su se mijenjala. Mnogo šta je dolazilo iz rodnih krajeva. Tako da sam se pretvorio u zapisničara dešavanja na Sandžaku. Iz ovakvih slojeva polahko se rađala zbirka pjesama: ”Sandžački Lavirint”.
U aristokratskim bojama Bihora, u šutnji pred vratima istine pokušao sam skrenuti pažnju na nišane mog rodnog kraja – na ljude kojima su skrojili lažno ruho, ali oni ga nikad nisu obukli. Bolele su me te rane, ta vremena, pogotovu sad kad znam da su u mom kraju otvarali dosijea za praćenje djece od četvrtog razreda osnovne škole ako su bili odlični učenici. Ti odlikaši plašili su se da ih jednog dana ne upitaju ko je ubio Rifata, Tomaša i druge rodoljube Sandžaka.
Tako su muke, dubina prošlosti, traganje za istinom od mene napravile ovo što sam danas -pjesnik i književnik. Imam još jednu neobjavljenu zbirku, ali o njoj tek kad ugleda svijetlo dana.
Vašu zbirku pjesama ,,Sandžački lavirint’’ pročitao sam prije 20 i više godina. Zašto ste se okrenuli samo pisanju romana?
ŠEFKIJA BORANČIĆ:
— Nisam izdao poeziju. Pišem i pjesme ali mislim da romani dublje iznose na vidjelo fragmente historije, kulture i filozofije življenja naroda kojem ja pripadam. Samo zamislite, prije no što sam rođen 1924. godine Šahoviće, malo prije mog rođenja 1943. godine Bihor i sada 1995. godine Srebrenica. Tri krvava putokaza, tri izvora koji svako zdravo razumno biće stavljaju na iskušenje. Zato tragajući za sudbinom predaka tragam za dušom čovjeka, za formulom da se zlo pretvori u dobro. Pitanje je da li je to moguće? Onaj razlaz između zla i dobra – raskorak zadaje veliku dilemu. Mogu li Bošnjaci pronaći sebe? Mogu li se oduprijeti zlu, poduprijeti istinu? Imaju li šansu da civilizirano žive, rade i razmišljaju? Do kojeg vremena duboko u budućnosti će doprijeti prošlost? Na kraju imamo li želju i šansu da pobijedimo sebe – stvorimo jedinstvo u dobru? Ima putokaza dobra. Ima još Jevrema Brkovića. Nadam se. Ima i nas ali još nema jedinstva među nama. Onog dana kad sloga preovlada doći će istina, sloboda i pobjeda, a do tog dana sve što se čini postaje zapis – nišan kako treba i ne treba raditi.
Bošnjaci su se kroz historiju rasipali ko zrna tespiha… Koje se tačno godine iselila Vaša porodica iz Sandžaka? Zašto, kako i gdje je u muhadžirluk pošla Vaša porodica?
ŠEFKIJA BORANČIĆ:
— Moj otac je 1965. godine donio tešku odluku. Ratujući na Sandžaku tri puta je ranjavan. Nova partizanska vlast ga je proglasila neprijateljem nove države. Možda bi ga i strijeljali, ali nije bio pismen? To je bilo vrijeme Aleksandra Rankovića. Da bi sačuvao porodicu prodao je imanje na Sipanje i uputio se put Republike Makedonije, s namjerom da u toj Republici sebe proglasi Turčinom i dobije vasike za odlazak u Tursku. Privremeno smo se naselili u Dražilovo u blizini Skopja. Ja sam tada bio četvrta godina gimnazije. Izašla su neka neslaganja s domicilnim stanovništvom, nakon godinu dana preseljavamo se u Konjarama. Ja sam počeo studirati. Otac je otišao u Istanbul. Vidio je da Bošnjacima mijenjaju imena i prezimena, asimiliraju ih u Turke. Tursku je otac izabrao s nadom da ćemo tamo sačuvati sve ono što nas čini ponosnim i posebnim narodom. Istina je da je Bošnjacima u Istanbulu bilo bolje, bar što se tiče socijalne i fizičke sigurnosti, ali u to vrijeme to je bila čista asimilacija. To se ocu nije svidjelo i ostali smo u Skopju. Nismo imali mnogo izbora. Ostali smo gdje smo došli. No Konjare je privlačno mjesto. Smješteno na obali Pčinje, prosto kao neko da ga je izmjestio iz bajki i poklonio muhadžirima. Na rijeci na svom proputovanju navraćaju i labudovi, a mi ih i na jug i na sjever s uzdahom ispraćamo. Tu sam pronašao svaki mir, osim mira s samim sobom.
Nakon studija zaposlio sam se i do današnjih dana radio u prosvjeti, predavao bošnjačkoj djeci. Ovdje smo se odmah uključili u kolektivitet naroda koji žive u ovoj Republici. Nakon osamostaljenja Republike Makedonije muhadžiri Bošnjaci postaju ustavotvoran narod, priznaje im se bosanski – maternji jezik i dobijaju televiziju na svom jeziku. Bila je i ostala utjeha što smo blizu Sandžaka. Dok god čovjek ne osjeti gorak ukus tuđine malo teže otkriva ono malo dublje zakopano u duši. No muhadžirluk kao izlaz, kao sudbina donio je i mnogo čega novog. Bošnjaci su ojačali u duhovnom, ekonomskom i političkom smislu.
Raspadom bivše SFRJ ponovo su krenule kolone muhadžira… Kako ste doživjeli raspad zajedničke države i kako ste doživjeli dolazak novih muhadžira u Skoplje?
ŠEFKIJA BORANČIĆ:
— U to vrijeme bio sam rezervni vojni starješina. Odlično sam znao šta se dešava i da je na sceni pokušaj stvaranja ,,Velike Srbije’’. Polahko smo se spremali da pomognemo koliko možemo novim muhadžirima. Tada su se Bošnjaci organizirali politički u SDA, a kulturno u Kulturno udruženje Muslimana Sandžaka, kasnije Kulturni centar Bošnjaka u Republici Makedoniji. Planski smo sve muhadžire smještali po kućama, no tu nismo bili usamljeni, Makedonci, Albanci i Turci su širom otvorili svojih kuća vrata za bošnjačke izbjeglice. Bilo je jezivo gledati te ljude. Izgubili su sve i otišli u bijeli svijet. Mnogo je teško kad čovjek posumnja u vrijednost čovjeka. Gledaš, a djeca sa suzicama na obrazima. Znaš krivi su samo zato što su Bošnjaci. Kazuju kako se njihovi komšije tuku oko podjele njihovih imanja. Ostaju pusta naseljena mjesta, a u njima su vjekovima živjeli naši preci.
Zajednička država je bila voda za ispiranje usta. Teško se čovjek osjeća kad buba stihove: ‘‘Smrt Smail Age Čengića’’, kad mora kazivati Cara Murata je ubio Miloš Obilić, a on nije bio ni historijska ličnost. Da ne nabrajam. Tada u takvom koloritu laži, uz represije Rankovića država ti postaje farsa. Čak te ne priznaje za čovjeka. Svojataju te i ti dobro znaš da je sve to farsa do konačnog obračuna. Tretiraju te kao njihovu sopstvenost: crnogorski musliman, srpski musliman… Dakle imaš sahibiju-gazdu, a nemaš pravo na istinu, na ime, na zasebnost. Pošto dobro govorim makedonski, često starješine srpskog porijekla su govorile da će za poslednjih sto godina rasčistiti s Bošnjacima. Svi promućurni ljudi znali su šta se sprema. Pogotovu kad su počeli rušiti zidane avlije u muslimanskim-arnautskim selima, i to komunisti. Tobože zbog izgleda i zdravlja, a glavni cilj je bio da se zidovi ne koriste za zaklone u ratu. Dublja analiza kazuje da je dobro što se ovakva država razdružila, da se zločinci ne kriju u njenoj uniformi. Neki ljudi su ekonomski dobro stajali, ali Sandžak je stalno osjećao taj gorki ukus tuđe slobode.
Bavili ste se i novinarstvom, recite nam o bošnjačkoj zajednici u Makedoniji? Šta biste nam mogli reći o kulturnom životu Bošnjaka u Makedoniji?
ŠEFKIJA BORANČIĆ:
— Bošnjačka zajednica u Republici Makedoniji učestvuje u sve pore savremenih dešavanja, na svim poljima. Može se s ponosom konstatirati da je ustavotvorna, s priznatim bosanskim jezikom, nacijom Bošnjačkom i vjerom islam. Spomenuću Kulturni Centar Bošnjaka u Republici Makedoniji čija je predsjednica gospođa Fatima Škrijelj i Bošnjačku Kulturnu Zajednicu, i njenog predsjednika dr Džemila Bektovića. BKZ okuplja veći dio intelektualaca koji aktivno djeluju na makedonskoj i svjetskoj sceni: Akademik Ferid Muhić, Akademik Fehim Husković, Dr Zećir Ramčilović, Mr Dževat Hot, moja malenkost, književnici Alija Avdović, Bogućanin Beko Arif, Ferhan Kočan i drugi. Ona se bavi i izdavačkom djelatnošću. Preko BKZ-a objavljena su djela: ‘‘Soba Ala Turka’’, ‘‘Bošnjaci u Republici Makedoniji u 20. vijeku’’ od Dr Zećira Ramčilovića. Održate su mnoge izložbe umjetničkih djela Akademika Fehima Huskovića i drugih umjetnika svjetskog ranga.
U Skopju postoji džamija: ‘‘Hatundžik’’ u kojoj se obavljaju sva dešavanja na bosanskom jeziku, to se čini i u džamijama u Orizarima, u Konjarama, Žitošu i drugim mjestima. Na mnogim mjestima mejtepi su aktivni.
Da li pratite književna i kulturna dešavanja u sandžačkoj regiji? Da li biste izdvojili neko ime od mladih sandžačkih pisaca kao obećavajuće?
ŠEFKIJA BORANČIĆ:
— Na Sandžaku ipak se nešto dešava. Postoje ljudi koji istini gledaju pravo u oči, pišu o njoj i otkrivaju ono duboko duhovno doma i roda. Naravno da postoje i kočničari, ali ako bi sve glatko išlo život ne bi bio zanimljiv. Postoje i ljudi koji u trci svakodnevnih informacija i dalje plutaju podanički tražeći sopstvene korijene izvan svoje nacionalne osviješćenosti. No sve su ovo kratke prehlade koje imuno duhovno bošnjačko jedro lahko odstranjuje. Ima stvari koje samo Bošnjak s Bošnjakom može dijeliti, jer nije bitno šta misle drugi, bitno je šta ja mislim i šta hoću. Taj podanički status ide toliko daleko da često naši Bošnjaci kažu: ‘‘U Bosni žive Srbi, Hrvati i Bošnjaci’’. Zamisli, narod koji je stvorio Bosnu, narod koji je brojčano preko 50% na treće mjesto. Moramo se oslobađati podaničkog položaja na svakom mjestu: u literaturi, u kulturi ophođenja, u ekonomiji, u historiji, svuda i na svakom mjestu. Mi smo autohton narod ovih krajeva i kao takvi nije bitno kroz koje historijske slojeve prolazimo, bitno je da smo uvijek bili ovo što jesmo.
Svakako da ima sijaset jakih pera mlađih generacija i u poeziji i u prozi. Ako bi ih brojao nekoga ga bi sigurno zaobišao, a to bi bilo nepošteno, jer postoje djela koja nas uče kako treba raditi i djela koja nas uče kako ne treba djelovati. Dakle sve knjige su korisne i svaki rad odvaja od nerada, a mladi pisci Sandžaka i u njemu Bihora imaju se na koga ugledati i ponosni biti.
Napisali ste sedam romana. Recite nam nešto o njima, o čemu pišete, šta Vas zaokuplja osim nikad zaboravljenog Sandžaka?
ŠEFKIJA BORANČIĆ:
— Do danas sam objavio sedam romana. Nerado govorim i pišem o sebi i svojim djelima. Ipak reći ću da su to sve pokušaji traganja za istinom. Na tom mukotrpnom putu otvaraju se bezbrojna pitanja na koja se s mukom odgovara i kazuje istina. Svako moje djelo ima istinitu fabulu. Taj sizifovski posao mojih predaka je velika nauka u kojoj se gubi sve što čovjek ima i dobija, sve za čim teži. Romani prije svega prate ljudske sudbine i kao takvi ogledalo su jednog vremena, jednog prostora i ljudi koji su pokušali da pronađu put da se odupru nepravdi i ostanu prije svega ljudi i sačuvaju svoju zasebnost, svoje običaje, svoju kulturu. Čovjek to zvuči gordo, iako taj prijelaz, ta međa između čovjeka i nečovjeka je krhka, ipak bedemi ljudskog dostojanstva postoje. Neshvatanje da čovječji život nije vječan, da kratko traje dovodi do zabluda pa se čini zlo, a zlo nikom dobro donijelo nije. To ide toliko daleko da samo iste metode važe za liječenje određene bolesti. Istina jedino oslobađa ljude od epova i mitova, a generacije i generacije naših komšija su vaspitane i vaspitavane baš pomoću njih. Išlo se toliko daleko da je to priješlo u bolest. Valja se boriti protiv takve guslarske nakaradne pameti, no jedino oružje je istina. Pravda i istina su nepobjedive. Valja se izboriti za sudove pravde. To je samo jedan smjer mog puta. Na njemu ima još mnogo čega. To duboko duhovno bošnjačko more, Sandžak i u njemu Bihor traže opravdanje rađanja.
Možete li nam dati kakav nagovještaj o Vašoj sljedećoj knjizi?
ŠEFKIJA BORANČIĆ:
— To nije teško. U romanu ‘‘Vrijeme Džehennema’’ tragam za grješkama i uspjesima Bošnjaka i ostalih građana Sandžaka kako smo u Drugom svjetskom ratu uspjeli formirati Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Sandžaka i gdje smo pogriješili da izgubimo autonomiju Sandžaka s ubistvom Burdžovića, Kneževića i Žižića. Ovdje treba spomenuti Vukosavljevića koji nije htio potpisati rasformiranje ZAVNO Sandžaka, i podjelu Sandžaka. Bavim se našim stanjem, našim umom, grijehovima, uspjesima i padovima. Samo napominjem suštinu. Roman je napisan prije 12 godina i stalno mijenjan, dorađivan, na to utiču otkrivene nove arhivske istine. Ove godine bit će objavljen. Pripremam i jedan kraći roman: ‘‘Zemlja Šahovića je kolijevka mojih predaka’’. Život kratko traje. Treba ostaviti trag onoliko koliko se može.
Prosvjetni ste radnik, kako gledate na to što je Sandžak prvi put 2002. godine postao univerzitetska regija?
ŠEFKIJA BORANČIĆ:
— Jedan narod ako nema svoju Akademiju nauka i svoje univerzitete onda nema perspektivu, jer bez nauke generacije samo predaju genetske poruke jedna drugoj, a sve ostalo ostaje iza zida neznanja. Nešto najbolje što se moglo desiti Sandžaku je otvaranje Internacionalnog univerziteta u Novom Pazaru, naravno i drugih univerziteta. Mnogo je bitno da je Novi Pazar postao univerzitetski grad. Jedino naučna misao može odgovoriti na sve izazove kulturne, političke, socijalne, duhovne i ekonomske. Baveći se naukom ljudi mijenjaju stanje na svim poljima. Dobro je što se širi univerzitetska mreža i po nekim drugim sandžačkim gradovima jer je kod nas bila zabranjena, odnosno otežana naučna dubina i širina savremene misli. Samo jedan primjer daje nam za pravo da sve, ako treba i život uložimo u nauku. U Beranama četa partizana od 120 vojnika našla se u čudu kada su zaplijenili biciklo od Italijana. No u četi ga je znao voziti samo jedan vojnik – Golub Gajević. On je vozio biciklo a tvorci nove države bacali su kape uvis diveći se Gajiću. Politički komesar je kaznio Gajevića što je znao voziti biciklo, jer se tim činom razlikovao od drugih. Očiti primjer našeg stanja i naše pameti bez univerziteta, odnosno nauke. Za to s posebnim zalaganjem treba pomagati rad Internacionalnog univerziteta u Novom Pazaru.
Bili ste jedan od urednika lista na bosanskom jeziku VAKAT. Recite nam nešto o toj reviji i njenoj kulturološkoj i političkoj funkciji.
ŠEFKIJA BORANČIĆ:
— Glavni urednik lista Vakat bio je gdin. Safet Biševac. Pošto sam bio zapošljen u prosvjeti obavljao sam posao u listu na mjestu zamjenik glavnog urednika. List je formiran od strane’’Kulturno Udruženje Muslimana Sandžaka’’, kasnije Kulturni Centar Bošnjaka u Republici Makedoniji. Revija se bvila društveno političkim dešavanjima u to vrijeme. U njoj je između ostalih pisao i naš akademik rahmetli Alija Džogović, dr Šefket Krcić, akademik Ferid Muhić i mnogo drugih. Teme su bile iz sehare Bošnjaka, muhadžirske dileme i svakodnevni problemi Bošnjaka u svijetu i u R. Makedoniji. Svakako ostavila je dubok trag i uvrstila se u zapis koji je svjedočio o jednom vremenu i ljudima u njemu, na određenom prostoru. S izbijanjem agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992. godine od strane Crne Gore i Srbije, usredsredili smo se više na pomoć izbjeglicama i povratak mladih Bošnjaka da brane Bosnu, tako da je zbog nedostatka materijalnih sredstava list je prestao izlaziti poslije samo nekoliko godina.
Na brojnim elektronskim tabloidima laž i govor mržnje su preovladali sve ostalo. Vjerujete li u mogućnost izgradnje trajnog mira na Balkanu?
ŠEFKIJA BORANČIĆ:
— Bio sam na zapad ovih dana, zijaretio sam Njemačku, Švajcarsku, Luksemburg i Francusku. Postoje dvije istine. Ona prava koju narod zna i kazuje i ona lažna koji novinari anonimusi plasiraju za debele pare. Laž i govor mržnje su dirigirani zlom iz sjenke. Dovoljno govori poslednji slučaj ubistva novinara u Parizu. Iz sjenke naručitelji zločina dugo godina ispiraju mozak atentatorima, vaspitavaju ih u domovima u Parizu, drže u zatvoru, a sve s ciljem da budu upotrebljeni kad požele. Drugo, grupu novinara podstiču da paralelno nekoliko godina vrijeđaju ponos i dostojanstvo ljudi. Novinarska kuća je pred bankrotom. Da bi se spasila mora se nešto krupno desiti. Atentatori navodno idu kroz redove bezbjedonosnih službi i ubijaju novinare s motom: Ti si mene vrijeđao i ja ti se svetim. Ubijaju članove redakcije. Zanimljivo je da vlasnici i glavni urednik nijesu bili tu. Urednik tobože 30 minuta kasni na sastanak. Prvi broj časopisa poslije atentata se proda u pet miliona primjeraka, i ta se izdavačka kuća spasila bankrota. Da ne dužim, vidite kakve se sve igre igraju. Pošten narod zna istinu.
Da se vratim na pitanje izgradnje trajnog mira na Balkanu. Balkan pripada samo Balkancima. Balkanci već uče na svojim i tuđim grijehovima. Nadam se da ćemo shvatiti da je mržnja bolest i da ne vodi dobru. Uostalom mi smo svi na Balkanu slični, dijelimo istu sudbinu i htjeli ili ne, ili ćemo biti slobodni ljudi ili podanici zla iz sjenke. Nadam se i vjerujem da smo dorasli trenutku. Da smo krenuli putem spasa i da ćemo izgraditi Balkan bez granica jer u njemu ima mjesta za sve kulture svijeta. Ako Balkan asocira na krv i med, dosta je bilo krvi treba nam med.
Pisac ste, prosvjetni radnik i sigurno volite i sakupljate knjige. U toku su pripreme na pokretanju edicije ,,Bošnjačka biblioteka’’. Da ste Vi urednik te edicije, koje bi to bile prvih deset knjiga?
ŠEFKIJA BORANČIĆ:
— Bihorci od Ćamila Sijarića, Derviš i Smrt od Meše Selimovića, Tvrđi od kamena od Šefkije Borančića, Kad su vakat kaljali insani od Šerba Hrastodera, Štit od zlata od Ferida Muhića, Pod Kun planinom od Faiza Softića, Inat Bosanskog Goluba od Muhameda Mahmutovića, San o dragom kamenu od Safeta Sijarića, Žrtva od Vrbičkog i Kletva od Ramiza Šaćirovića.
Ako biste morali sa sobom na neko pusto ostrvo da ponesete samo jednu knjigu, koja bi to bila knjiga?
ŠEFKIJA BORANČIĆ:
— To je prijevod značenja Kur’ana Časnog na bosanskom jeziku.
Rekoste nam da ste nedavno proputovali Evropskom unijom. Kakvi su Vaši utisci o bošnjačkoj dijaspori?
ŠEFKIJA BORANČIĆ:
— Na proputovanju koje je ove prilike trajalo dva mjeseca sreo sam se sa vrlo značajnim ličnostima za dijaspore: u Luksemburgu s gospodinom Farukom Ličinom, predsjednikom BKZ. Dogovarali smo se da u Luksemburgu gostuju naši književnici, umjetnici i politikolozi, kao i profesori s teološkog fakulteta bi dali svoj doprinos u kulturi, nauci i razumijevanju i prožimanju kultura juga i zapada. Sreo sam se i s književnikom Faizom Softićom i dogovorio promociju njegovog stvaralaštva u Skopju. Posjetio sam i klub Bihor. Kod njih su bili u jeku izbori. Vidjet ćemo kakvu saradnju u buduće možemo uspostaviti. U Njemačkoj u Balingenu posjetio sam džamiju u izgradnji. Tamo je dobar aktivista Mele Bahović. Organizirani su Bošnjaci u džemate i dobro im ide. U Švajcarskoj sam posjetio moju sestru Refadiju i produžio za Francusku. U Bazelu je dijaspora organizirana i aktivna. Isto i u Parizu. Bitno je jedno, da udruženja bošnjačke dijaspore imaju zajednički program uz sve različitosti. Ono što im je zajedničko jeste da su svi Bošnjaci, da govore bosanskim jezikom i da im je religija islam. Interesantno je spomenuti ovom prilikom i bošnjačku dijasporu u Mađarskoj koja tamo živi i radi viđe od 700 godina. Ima ih više od 400 hiljada, katoličke su religije, sebe nazivaju i jesu Bošnjaci, a Bosnu smatraju svojom domovinom. Vrijeđaju se ako ih neko nazove Hrvatima. Sve u svemu ipak se nešto kreće…
Spomenuli ste atentat u Parizu i islamofobiju. Kako komentarišete nespremnost i nezainteresovanost Islamskih zajednica koje su nastale raspadom SFRJ da se reintegrišu i budu nukleus ujedinjenja svih muslimana u EU s ciljem bolje zaštite vjerskih prava i razbijanja stereotipa prema muslimanima?
ŠEFKIJA BORANČIĆ:
— Oni što vladaju svijetom trenutno su u sjenci. Njima je potreban neprijatelj, jer bez njega ne mogu vladati. do juče je to bila Rusija. Danas je ovo što jeste. Sve čine da narod prihvati islamofobiju. Međutim ne ide im baš najbolje. U Parizu odmah poslije zločina, odnosno osvete ti si mene vrijeđao a ja ću te kazniti za nedjelju dana prodato je više Kur’ana nego za posljednju deceniju. Radeći protiv bilo koga ti ga na neki način i uzdižeš. Tjeraš ga da razmišlja, da se odupire zlu do konačne pobjede.
Ono što se dešava našim vjerskim islamskim zajednicama svakako je za razmišljanje. Dok čitav svijet teži ujedinjenju – razmeni ideja naši neki, ne svi, duhovni imami teže sačuvati svoje torove misleći da su vjernici naivni i da im je dovoljo to što oni nude. Vjera je kosmička komponenta pa kao takva ne priznaje dijeljenje niti pamet nekih koji djeluju pod kapom politike državnih aparata – obavještajnih ili bezbjedonosnih službi. Ako su ljudi postali od jednog čovjeka, ako su socijalna bića, onda svako dijelenje je suprotno vjerskim kanonima. Ako je, a jeste Bog Jedan onda svi bi trebalo da se stave u službi Jednog i svi da predstavljaju jednu zajednicu, jer samo tako se gradi mir i tolerancija, a razbija mržnja. Svako ko je izgubio svoj kompas neka ga pronađe, jer ovo vrijeme ne trpi grješke pa ma ko ih pravio i odakle dolazile. U okviru vjerske tolerancije sigurno bi trebalo jedistveno nastupati i jedinstvo nema alternativu. No to jedinstvo mora biti bez majorizacije.
Je li Vas neko nekada zvao da gostujete u Sandžaku? Šta mislite o ideji pokretanja manifestacije ,,Sandžačko kulturno ljeto” koja bi se u isto vrijeme organizovala u svim sandžačkim mjestima u organizaciji raznih kulturnih udruženja?
ŠEFKIJA BORANČIĆ:
— Bio sam prije deset godina gost u Tutinu. Tih godina je objavljen moj roman Ahmed. Roman je rado čitan u tom gradu. Bio sam gost više puta raznih bošnjačkih organizacija u Novom Pazaru. Prošle godine bio sam gost Internacionalnog univerziteta. Jako me obradovao entuzijazam mladih ljudi koji rade u ovoj ustanovi. Posebno je bilo prijatno druženje s dr Jahijom Fehratovićem, dr Šefketom Krcićom i ostalima.
Svaki i svakakav pomak je za poštovanje. Ovo što pravi ,,Avlija’’ zaslužuje respekt. Dobro bi bilo da se organizira što više kulturnih manifestacija, jer samo na taj način se učvršćuje sehara bošnjačkog duhovnog blaga. Uostalom kulturna udruženja samo na taj način mogu opravdati svoje postojanje.
Šta za Vas znači avlija, na šta Vas asocira ova imenica? Jeste li imali avliju u rodnom selu, imate li danas avliju?
ŠEFKIJA BORANČIĆ:
— U suštini avlija je ona naša nurli-svijetla toplina roda i doma, naša posebnost i zajedništvo, naša bliskost s miruhom bajramske halve i osmijehom stare majke. Svaka bošnjačka kuća bilo gdje u svijetu teži da ima ili već ima avliju, a u kući i bošnjačku sobu Ala Turka. To je jedna od naših vrlina i mahana, jedan od nišana naše sigurnosti. Avlija može biti velika koliko i Sandžak, a mila i bliska koliko ružičnjak u okolišu kuće. Svakako da je moja stara brvnjača na Sipanje imala okućnicu, avliju i seharu. Sada ovdje u Konjarama moja avlija je park u koji iz svake zemlje gdje boravim donesem po neku biljku. To zajedništvo biljaka asocira me na jedinstvo ljudske civilizacije.
Na kraju dozvolite da se zahvalim ,,Avliji’’ za to što činite za narod — za Bošnjake, a radeći za nas radite za čitav svijet, jer kultura je univerzalna kategorija bez međa i zidova.
Razgovarao: H. L.
