Senada Đešević: Kismet

Senada Đešević

KISMET

U priču ti ostalo – narodna izreka

Odavno silnijih svatova u plavski kraj iz Bihora ne dođe. Zadovoljstvo da od čuvena roda nevjestu uzimahu, pokazivahu na konjima, pod kojima se zemlja tresla. Ispaljeni kuršumi, pjesma i igra, ukazivahu na radost.
Nikakvo bešare nije upućivalo da će omesti Sulja da, danas, po meraku, uda svoju stariju ćerku. Danima su starije hanume učile, njegovu Umihanu, da svadbeni cvijet na desnu stranu kači oženjenim muškarcima i udatim ženama, a na lijevu stranu momcima i djevojkama, u čemu će joj pomagati sestra od daja, dodajući joj cvjetove sa bakarne tablje. Tako i bi.
Po završetku kićenja svatova, prikupljeni novac podijeli sa sestrom. Svoj dio umota u svilenu mahramu i ostavi u mazgali. Sva usplahirena, istrča iz kužine da se pozdravi sa sestrom u oboru, koju braća već bijahu izvela i predala đeverima. Ispaljivanjem kuršuma iz ljevora, stari svat dade do znanja svima da je Šefka, od danas, zanavijek njihovo čeljade.
Umihanu zli usud ne mimoiđe. Zalutalo zrno sudbine pogodi djevojčicu pravo u tjeme glave. Rumena krv šiknu, na tek, pronikli božur i selim. Djevojčica pade kao pokošena, držeći u ruci svadbeni cvijet, koji je htjela da sačuva kao uspomenu na sestrinu udaju.
– Majko, Umihana… đe je, Umi… Pucnji prekidoše Šefku, usred riječi.
Suljovica osjeti strašan bol u grudima, zatetura se, i jedva uspje da se pridrži za iskrivljene proške u oboru.
– Na hær i na dobro. Oljedi’ se. Samo da se s lakotom ovo dænas završi – pomisli, ne tragajući Šefkine riječi.
Ne okrenuvši glavu na dozivanje rodbine, ljuta na mlađu sestru, Šefka se pope na konja, suznih očiju i zebnjom u srcu, krenu sa svatovima ka Bihoru.

Sefte što ispratiše svatove, Suljovica se obrati musafirima, sretiocima, dok ručahu, za sofrom:
– Fala vi svijema, sreću imalji, što dođoste da ni uveljičate vesejlje. Nikæt zla nemalji. Prinoseći tepsiju sa hačajlijom, obrisa suze i nastavi:
– Moja Šefka, nafaku i seljamet imala, akobogda. Nikæt mi riječ nije povrnula.
– De, uzmi, zalagaj ljeba. De!!! Zamrije. Evo neki dæn ništa nijesi turila u usta – ponudiše i nju da ruča sa njima.
– Samo vi jeđite. Loj vi se obreo, dabogda. Srce mi je puno kæd ju s meljajćadima ispratismo. Halaljite, odo’ da napojim stoku na močilo. Væs dæn, nemade ko da ji pušti. I hajvan ima dušu – namještajući šamiju na glavi, izađe iz sobe zatvarajući vrata za sobom. Nemir koji osjećaše u duši, ne dade joj mira. Rikanje žedne stoke još veću zebnju stvori u njoj. Podižući pantolače da ih ne okalja u baruštini ispred hizbe, primijeti crvenilo, pomiješano sa džifom od gnoja, koje se slivaše na ćošku od hizbe. Izbezumljena, pohita, tragom krvi.
– Umi…, Umihana… – dozivajući je, noge joj se odsjekoše u koljenima. Zadihana, ispred kužine, ugleda tijelo djevojčice, koja, širom otvorenih očiju i osmijehom na licu, ležaše u lokvi krvi.
– Sineee… sine mooooj – ostajući bez glasa u grlu, nesrećna žena sa glave zbaci rešmljenu šamiju, i snažno poče da čupa kosu. Gušeći se u bolu, okrenu se da vidi ima li koga u blizini, i ne čekajući, odnese tijelo u hizbu. Položi ga u jasla, i pokri setrom, milujući, još uvijek, tople ručice, iz kojih se naziraše bijeli cvijet. Mada je znala da suza ne smije kanuti na mejt, ne pitajući je, slivale su se niz majčino lice, i kapale, duž čitavog Umihaninog tijela, sjedinjujući se sa vrelom krvlju. Iako smrtna, njen fis joj ne dozvoli, da zli kismet, prekine započeto veselje, taze prijateljima. Pomisli, pustiće da joj šćer predvori sjutra, pa će šturni haber i breme koje će nositi dva dana rastelaliti čeljadima.

Čekajući ženu da mu opere noge, Suljo se zahvaljivaše Allahu, što Šefku razilukom dadoše, te što svi, bez ikakve hilje, dođoše da je isprate i ispoštuju domaćina, kakav je Suljo bio. Pogurena, sa ljeđenom i brzinom punim vode u rukama, Suljovica uđe. Nikakvim šaretom ne dade do znanja starješini kuće, kakav crni haber krije u grudima. Dok mu je izuvala vunene čarape, Suljo je priupita:
– Ženo, đe je Umihana? Dva dæna ju ne vi…?
– Ljegla je da spava. Maksum je to. Umorila se – prekide ga i nastavi da mu pere noge.
Suljo klimnu glavom, i ode da se opruži na šiljte, pored tegara. Što od umora, što od vrućine, ubrzo zahrka, jer danima nije spavao, pripremajući svadbu. Znajući da će to biti posljednji san, koji će odspavati punog srca, žena ga pokri, i ostavi ga tu da spava do zore.
Što zbog umora, što zbog gužve, niko ne primijeti da Umihane nema u kući.
Druge noći dok su čeljad spavala, poslije ponoći, Suljovica poče da priprema drugu šćer.
– Neka ji, neka spavaju. Umorni su, ljelje mene… Stariju šćer ispratismo. Kako basta našoj kući, i mlađu će majka, śutra ispratit. Prostrijeću, najljepče što imam. Ovo joj je i prosidba… i kæna, i… udaja, i koljijevka đeci… Sve… će joj majka odjednom… Vilo… – redila je Suljovica, tihim glasom, dok je okretala šiljte ka kibli. Iz sloga izvuče tkano janje, koje prebaci preko šiljteta i prekri rakamljenim čaršafom od kamrika, pripremljeno za Umihaninu udaju. Pred zoru, otključa ključanicu na vratima i uputi se ka hizbi. Već pri samom pragu osjeti težak vonj ustajale krvi. Uzevši u naručje svoje dijete, privi ga uz grudi, i unese u kuću. Pri tom joj padoše na um posljednje ćerkine riječi, prije kićenja svatova, koje je još više razdrobiše:
– Majko, hoće lj’ se pominjat, ovæ dæn, i hoće lj’ u priču ostati?
Prije no što položi tijelo nasred haljina, očešlja joj dugu kosu, natopljenu krvlju, i obuče haljinicu od cica, koju joj je ručno sašila za Šefkine prvičare. Preko stomaka joj položi makaze, kako joj se, po adetu, ne bi naduo stomak. Jorganom, koji joj je vezla rahmetli majka za spremu, pokri mejta, preko kojeg stavi tespih. Vadeći portik iz sehare kojim planiraše da prekrije Umihanino lice, čekala je prve jutarnje zrake da ga posljednji put pomiluju.

Šefkino dvorenje, je predstavljalo završetak svadbe u Ademovih. Uzdišući, sjede više Umihanine glave, i poče da redi:
– Sineeee, kako te pogodi proljećna strijela!? Majkooo!!!
– Ko će ti previti rane, smænjiti bolove…, pokriti kæd bidneš spavala?
– Rano ti je u crnu zemlju! Kako ukahnu majku?!
– Tamo je ljedno, sineeee!!!
– Aaaa, pukla maaaajko, što dođe za Umihanu!
– S drugaricama ti je mjesto, u cvijeće!
– Majka te spremala za udaju, ne za crnu zemlju… Sine!!!
– Srce me boljiiii, šćeri moja!
– Puknuće ti otæc kæd čune, sine miljiiiii!
– Kako me ne naljuti, da te mænje žaljim, rano moja?!

Nikada do tog jutra, Suljo nije prespavao sabah. Tiho ženino naricanje, ga probudi. Bacivši sa sebe jorgan, skoči sa pustaćije. Izbezumljen, gurnu vrata od sobe i imade šta da vidi. Na sred sobe mejt, više glave, Suljovica tuži. Misleći da je vesvesa, trljajući oči, pade pokoljenke, podiže šamiju, i razgoropađenih očiju ugleda blijedo lice, na kojem je nevini osmijeh njegove miljenice, još uvijek pokazivao znake sreće. Tražeći očima odgovor od žene, nesvjesno, poče da uči El-Fatihu.
Crni haber se brzo ču. Rodbina i prijatelji se ponovo okupiše na Suljovo ognjište, kako bi ispratili, još jednu, Suljovu šćer. Sehireći se, gologlave žene usput stavljahu šamiju na glavu, i zdraveći Suljovici glavu, počeše da sijedaju oko mejta. Pocrnjela u licu, što od nespavanja, što od ugase kakva ih je snašla, majka joj cijelo vrijeme milovaše hladno lice, pokušavajući da ga ugrije svojim rukama.
– Otužite mi juuuuu! Ne mogu više, ljelje meneee! Ovo joj je zædnje! Ljiše mi ostatka i tice u goru, dænæs mi se kuća ugasila!!!
Jedna za drugom, tužilice su se ređale da otuže maksuma, dajući prednost hadžijinicinim dovama, koje će joj olakšati put ka ahiretu.

Spuštajući mejta sa tabuta na tahte, iz groba se pojavi nur, koji obasjava ozareno majčino lice, noseći Umihaninu priču, koju, i poslije toliko godina, valjaju talasi Plavskog jezera.

__________________________
Senada Đešević, profesorica crnogorskog-srpskog, bosanskog, hrvatskog jezika i književnosti, rođena je 1967. u Vojnom Selu kod Plava, gdje je završila prva četiri razreda osnovne škole. U Plavu je završila druga četiri razreda osnovne škole, kao i srednju školu. Visoko obrazovanje je stekla na Filološkom fakultetu u Beogradu, odsjek za srpskohrvatski jezik i južnoslovenske književnosti. Kao profesor radila je na Murini dvije godine, u Plavu, gdje i sada predaje crnogorski-srpski, bosanski, hrvatski jezik i književnost u JU SMŠ „Bećo Bašić.“
Saradnik je u Domu za kulturu, JPU „Dječiji vrtić“ i JU Dnevni centar „Lipa“ u Plavu.
Objavila je brojne stručne radove, osvrte zbirki kratkih priča, romana, u časopisima i zbornicima u zemlji i inostranstvu.
Objavila je dvije priče na Festivalu kratke priče-“Zavičajne staze”, “Obraz” u Zborniku priča „Bihorska razmeđa“, Petnjica, 2017. i “Ajšino čevre” u Zborniku priča „Bihorske sumnje“, Petnjica, 2018.
Snimila je amaterski igrani film sa učenicima iz JU SMŠ „Bećo Bašić“ iz Plava, 2016. (u trajanju od 90 minuta), pod nazivom „Mi djeca sa stanice Zoo.“ Film je prvenstveno edukativnog i preventivnog karaktera. Ukupno je imao jedanaest projekcija u zemlji i inostranstvu (šest humanitarnog karaktera).
Dobitnica je Specijalne plakete časpisa „Komuna“, za očuvanje promovisanje i valorizaciju kulturne baštine Crne Gore, 2016.
Dobitnica je Pohvale Ministarstva prosvjete za snimljeni film „Mi djeca sa stanice Zoo“, 2018.
Dobitnica je Nagrade fonda za talente, Ministarstva prosvjete, 2018.
Dobitnica je Titule najbolji nastavnik bivše Jugoslavije, 2019.
Član je ANN YU, Asocijacije najboljih nastavnika sa prostora bivše Jugoslavije, 2018.
Član je Udruženja umjetnika i književnika „Zenit“ iz Podgorice, 2019.
Dobitnica je zvanja nastavnik – viši savjetnik, 2019.
Udata je, i majka je troje djece. Živi i radi u Plavu.