Još uvijek pamtim jedno dugo, dugo putovanje vozom od Splita do Skopja u sada već davnoj 1963. godini, a neposredno nakon zemljotresa koji je početkom avgusta zadesio Skopje…
Nepregledna šatorska naselja po parkovima, uniformisani omladinci i omladinke – vojnici iz ročnog sastava i mnoštvo srušenih dvokatnica i trokatnica u čijim se spavaćim sobama vide jedan ili najviše dva molerisana zida sa slikom sa vjenčanja nekada mladog bračnog para!!! Gleda me odozgo crnooka žena bujne kose koja joj nalikuje na nekakvu „afro-frizuru“ – a njezin mlađani ergen, đuvegija i mladoženja, prislonio joj obraz uz sami vrh kosmate ćube, pa me i on radoznalo zagleda, a bračni im krevet sa emajliranim baldahinom na kome je naslikan bokor ruža – visi sa polusrušenog poda od patosa, ispranog, a sada prašnjavog, a nikada prije toga neolajisanog…
Osim tog jedinog, čeonog i onog drugog bočnog zida kojeg u stvari i nema više od polovine, opažam i nahtkasnu na kojoj stoji staklena vazna i u njoj, praznoj, umjesto cvijeća, bijela parafinska svijeća…
Stižem i do naselja „Karpoš“ u centru Skopja. Tražim svoju sestru, ali joj ne znam kuću. Raspitujem se, i – eto je, među šljivama i pod jednom razgranatom jabukom. Jabukovo stablo natkrililo kućicu od ćerpiča, krović na dvije vode; jednospratnica sa samo jednim prozorićem i ulaznim vratima!? Jabukovo stablo veće od kućice u kojoj je njihov gazda prije toga držao kravu???
„Bože – pitam se – je li to zaista kuća moje sestre?“
Mukla tišina. Preko puta parka do temelja srušena stambena zgrada. Kasnije saznajem da je imala ukupno 14 spratova… i pred njom uniformisane brigade, šatori i kazani u kojima se kuha ručak.
Pokucah na vrata malene kućice i uđoh. Moja sestra se prenu i poskoči ne skidajući ruke sa šarene pregače. Stajala je uz šporetić i u avgustu ložila drva da bi sebi i mužu skuhala ručak. Pocrveni u licu kada me ugleda u uniformi mladog pitomca-mornara. Lice joj se razvuče u radosni osmijeh. Meni dođe da se zaplačem. Poljubismo se dugo, dugo se držeći u zagrljaju…
Prvi je ispustih iz zagrljaja i osvrnuh se oko sebe. Bila je samo ta jedna prostorija i još jedan manji sobičak bez vrata i sa samo „perdetom“ između dovrataka. Duhnu i nekakv vjetrić, a sestrina je ruka i dalje stajala na mom ramenu. Pogledasmo se još jedanput – oči u oči!
Ne zaplakah, a ona hitro poskoči iza zastora, te iz onog manjeg sobička iznese poslužavnik od rosfraja. Dok ga je iznosila i vraćala se još po nešto – ne skidajući radosni osmjeh sa lica i sva zbunjena i uzdrhtala – doviknu mi „po naški“:
– A, bre, brate! Sedni si začas na to stolče. Sad ću ja… Auuu! Kako si me iznenadio, lele, lele!!!
Izgubi se zatim. Iziđe kroz ona jedina vrata, pa po travi ispod jedne od šljiva, te iza jabukovog debla i iza kućice, ali se ubrzo povrati i ponovo reče:
– Lele, lele – mil si mi na sestru! Pa, kada stiže – umoran li si mnogo od puta???
„Ma kakvi umoran“ – prođe mi kroz glavu dok sam sjedio na „stolčetu“ koje je bilo toliko krhko i slabašno da se sa njega nijesam smio pomaknuti niti zaokrenuti da bih je pogledom slijedio. Napolju, pakao od vrućine i oblaci prašine oko onih brigadista. Puši se izvrha pun kazan, a jedan u bijeloj kecelji miješa drvenom lopatom nalik lopati za razvijanje žita. I on je u oblaku pare. Izvlači lopatu-varjaču, a ja primjećujem kako se zaista radi o drvenoj lopati za razvijanje žita na gumnu. U mislima mogu da vidim i svoju sestru kod koje upravo stigoh kako sa sličnom lopatom baca uvis pšenična zrna na gumnu, a pljeva nošena povjetarcem se izdvaja i polako, polako pada ustranu, a zrnevlje šušti i zasipa gomilicu koja se prethodno bješe formirala. Poneko od zrnaca – kao pomahnitalo – odskače od tvrde zemlje gumna i nezaustavljivo se kotrlja prema otvoru plevnje. To je za kokoške – pomišljam – a sestra me još jedanput zagrli, a onda stavi ispred mene još jedno „stolče-masičku“, te na njemu i onaj poslužavnik od rosfraja.
Okrenu se leđima prema meni i iz kredenčića ofarbanog zelenkastom farbom izvadi staklenu teglu pokrivenu celofanom i zavezanu gumicom-lastežom za kosu. Stavi na poslužavnik i onu malu sjajnu činijicu, te skide vezicu sa tegle i malenom kašičicom iz nje izvadi dvije kajsije od slatka od kajsija. Sama ga je napravila da čeka brata. Kajsije su bile tamnije od ćihlibara, a gusti i pregusti žele oko njih ličio je na bagremov med. Uz činijicu stavi i čašu led-ledene vode iz bunarića pred „kućom“, a kada sve to bi na masički preda mnom, uspravi se i svečano reče:
– Ajde! Dobro mi dojde, brate!!!
– Poubavo te najdov, mila sestro! – rekoh joj i pojedoh prvu kajsiju. Bila je slađa od mehlema i ukusnija od bilo čega na svijetu – toliko, da istog trena zgrabih čašu sa vodom i otpih dva gutljaja.
Ostavih čašu na masičku te nad šporetom opazih njihovu sliku sa vjenčanja… Njezin muž Stojan, malo je bio iskrivio glavu na slici, ali su mu čelično-plave oči gledale pravo u foto-aparat kao da će ga očima progutati – i foto-aparat i fotografa! Ispod njihove vjenčane slike, nad šporetom, kvadratasta bijela plahtica i na njoj crvenim koncem izvezeni golub i golubica kako se kljunovima dodiruju!!!
Pojedoh i drugu kajsiju. Popih još malo vode i tek mi onda – ne znam zašto – suze same krenuše na oči!?… Umjesto bilo čega drugog što ću uraditi, samo skinuh mornarsku kapu sa glave. Sestra ne opazi moje suze. Ponovo bijah hrabri momčina i nasmijah se onom zakotrljalom pšeničnom zrncetu, i opet rekoh: „To je za kokošku!“
Sestra nekud iziđe. Začuh tupi udarac sjekirom i predsmrtni krik zaklane kokoške pod jabukovim stablom…???
„Oh, ne-eee!!!“ – izustih žalostivo znajući da to ona čini zbog mene, smišljajući usput kakav poklon da joj kupim sa ono malo para koje sam imao kod sebe. Ništa mi nije padalo na pamet osim da ću od nje zatražiti da predveče obiđemo porušeno Skopje, a naročito njegov stari dio sa „Bit-pazarom“ i turskom čaršijom. Tada ću sa njom o svemu i na tenane pričati…
I, krenusmo u predvečerje u šetnju, i pričasmo, ali su meni uvijek nedostajale prave riječi s kojima bih joj iskazao svoju bratsku ljubav i privrženost…
Minuše iza te šetnje evo već i punih pedeset i više godina, a ja sam i dalje u potrazi ne za onim šta ću svojoj sestri reći – već za onim šta bih i svima ostalima mogao kazati?!…
Pred očima su mi, kao da sam ih jučer vidio, i danas samo ruševine starog Skopja i ona spavaća soba sa bračnim parom i njihovim krevetom koji visi sa poda, i – krik zaklane kokoške!!!
Vrijeme. Proživljeni trenutak koji je u stvari naš pravi život. Njegov nastavak i ovo što je sada, samo je odbljesak onoga što je prije bilo.
Ali neka! Sretan sam što sam bio u prilici da probam slatko od kajsija kojega je moja sestra Lepa svojim rukama napravila…
Sande Dodevski
Rođen u s. Jačince – Kumanovo 1947. godine.
Nakon završetka vojnopomorske škole vanredno studirao i diplomirao na Višoj pedagoškoj školi u Banjaluci, a potom i na Filozofskom fakultetu u Zadru na odsjeku jugoslovenska književnost – filozofija…
Objavio zbirku kratkih priča »Kamen iz reke«. Dobitnik je Andrićeve nagrade za kratku priču, nagrade časopisa »Život«, lista »Pobjeda« i specijalne nagrade za putopis u Frankfurtu…
Objavljivao aktivno u »Stvaranju«, »Mostovima«, Doclei« i »CKL-u«…
Bavi se bibliotečkom djelatnošću i prevodilačkim radom. (Sa makedonskog na sve »novonastale« jezike i obrnuto.) Član je Matice crnogorske od njenog osnivanja.
Redakcija 
