Snežana Marko-Musinov: Ne d’o Bog

Poezija

Snežana Marko-Musinov, (1958) stanovanjem i radom vezana za Zemun, Srbija. U svet književnosti, sa poezijom i kratkim pričama, ušla tek u zrelom dobu. Poezija joj je objavljena u papirnoj i elektronskoj verziji. Može se naći u štampanim zbornicima “Noć boema”, Inđija, “Magija”, “Vrata Ponišavlja”, “Između dva sveta”, Niš, “Trijumf pesme i vina”, “Arte stih vol. 2”, Arte biblioteke “Poetika”, Beograd, sve 2013. godine. Kratke priče takođe objavljene 2013. u zbornicima “Vrata Ponišavlja”(Niš) i “Zajednička prečica” (Beograd).
Godine 2014, u zborniku Udruženja “Marija Boživnović”, Niš “Osmeh život krasi” objavljena je jedna autorkina ljubavna pesma, a u “S ljubavlju ženi”, OCV Mesopotamija, Beograd tri pesme i jedna priča. Takođe njene pesme se mogu pročitati i na portalu časopisa Avlija za april 2014, Rožaje.

 

 
Ne d’o Bog

.

Ko se kučeta boji na staklenim nogama stoji,
i ja sam pola života provela u strahu,
a sada vidim da živela sam u mraku.

Tek kad je Njuška ušla u kuću
pronašla sam sebe slobodniju, u svemu luđu
i sad je volim svom dušom i telom, ljubavlju uzavrelom.

Kad kiša k’o iz kabla lije Njuškica neće u kućicu-apartman da se sakrije
već dežura u gajbi na simsu suterena:
gleda malo unutra, malo po dvorištu, da nije usamljena.

Sudbinu njenu da nije tužna
preusmerilo je moje čedo,
da joj se sad šta desi Bog ne d’o.

Noću se zimi u spavaću sobu seli
i sa mladošću životni prostor deli,
sin i ćerka u neopisivu ljubav su se s njom upleli.

A ona sluša sve nas u kući redom
iako je ne hranimo hlebom
već kučećom hranom strogo, al’ne jede ona mnogo.

Voli keks plazmu, voli kučeće poslastice u obliku kosti
pa tako uz sve to još jedan dan u nizu kod nas premosti
dok po dvorištu povremeno laje i proteže, kad lenjo kad brže, svoje kosti.

Nekad se zatrči, nekad sklupčana kao u klupko na jednom mestu čuči,
i traži, i daje, otvoreno otkriva svoje sanje
što od naših ljudskih nisu ništa manje.

I njoj treba vode i hrane, i da joj niko na nogu ne stane,
i pažnju voli da joj se pruži, lepu reč da čuje,
mušice ne voli da joj oko ušiju huje.

Tad mrda repom da se oslobodi napasti,
brani posudu s hranom plašeći se da će joj ko ukrasti
jer duboko u njoj lutalački život negde je stao premda je s nama u gradu prestao.

Ona je naša i mi smo njeni,
svako joj tepa ko kako želi
pa je i Nujki, i Njusi, i cuko, i Njukili, i kuculjka, i Nuna i kakogod samo neka je ima.

Ima svoj tretman kad se kupa, i nokti kad joj se seku,
a kad se dlaka četka stoji mirno na svoje četiri kratke noge
k’o primadona pred predstavu u šminkernici čekajući odigravanje nove uloge.

Volim je kad dupetom vrcka,
i kad po pločniku i travi njuška,
i kad zaurla u znak protesta, ona je moja zvezda svetska.

Ne mora da ima očevo ime,
ne znam joj ni majčinu familiju,
al’ branila bih je šta god da zgreši, kad neko na nju vikne koža mi se nakostreši.

Toliko je duboko u mene zašla da iz ove priče nikad, baš nikad ne bih izašla
jer uvek ima novo da se doda
kao što se svakog proleća na isti odžak vraća seoska roda i novi zamah krilima doda.

Moju je ljubav zauvek osvojila
i volim što nas je sudbina
tako blisko spojila.