Redakcija Edib Muftić
OBIČAJI BOSANSKIH MUSLIMANA
Behar, br. 2, godina I, Zagreb 1992., str. 30
Bajramski dan, odnosno noć, oni će provesti u molitvi ili slušajući učenje Kur’ana, pjevanje pobožnih pjesama, melodično citiranje stihova Mevluda (Spjev u slavu rođenja Muhameda). Nema vesele pjesme, nema glasnog smijeha, nema džumbusa i ahinjka (šale i zabave), svega onoga što se inače Bajramom, barem kada je u pitanju mladež, tolerira.
Pa i za Bajram se preporučuje skromnost. Nisu rijetki bili bajramski vezovi (propovijedi) u džamijama kojima je kao tema poslužila poznata kasida (pjesma u slavu i pohvalu) za koju se pretpostavlja da je djelo Ebu Vuhejba, pjesnika pod imenom Behlul koji je živio u vrijeme halife Harun-al-Rašida (krajem VIII. stoljeća). Stihovi u prijevodu glase:
Nije Bajram onome tko oblači nove
i gizdave haljine.
Bajram je samo onome tko je siguran
od prijetnje (Allahove).
Nije Bajram onome tko se nakadi na
mirišljavo drvo.
Bajram je samo onome tko se pokaje
i ne vraća se više na grijeh.
Nije Bajram onome tko se gizda
i kiti ovozemaljskim nakitima.
Bajram je samo onome tko se
bogobojaznošću opskrbi i osigura.
Nije Bajram onome tko punokrvne atove jaše.
Bajram je samo onome tko se prođe
i napusti poroke i grijehe.
Nije Bajram onome tko stere skupocjene
tepihe.
Bajram je samo onome tko sretno prebrodi
svoj put životni.
(Mulahalilović)
U običajima proslave Ramazanskog i Kurban bajrama nema bitne razlike, osim što se na Kurban-bajram donosi simbolična žrtva, tj. kolje se ovan, ovca, odnosno goveče. Meso se, u pravilu, dijeli rodbini i prijateljima (preporučljivo siromašnijim) i to 2/3, a dio 1/3 domaćin obično ostavlja samoj obitelji. Običaj je prvog dana Bajrama primiti u posjet rodbinu i prijatelje, ili ih zijaretiti (posjetiti), ovisno već o uhodanim pravilima ophođenja. Mlađi obavezno prvog dana posjećuju roditelje i stariju rodbinu, amidže (stričeve), dajdže (ujake), tetke i druge, a narednih dana dočekuju svoje bajramske goste. Darovi koji se daju i izmjenjuju Bajramom, zovu se bajramluci. Uoči Bajrama, poslije ikindije (popodnevne molitve), uobičajeno je ”otići na mezar” (posjet svojih predaka i rodbine) i proučiti im fatihu (prvo poglavlje Kur’ana) i moliti da im Bog daruje dio svoje bezgranične milosti.
RAMAZAN – MJESEC VELIKOG POSTA
Post je obvezatna i treća po redu temeljna dužnost koju svaki (uvjetno) punoljetni, fizički i mentalno zdrav musliman i muslimanka, već s navršenih 12-14 godina, moraju izvršavati. Postiti svaki dan počevši nešto prije imsaka (zore) pa do akšama (prvog sumraka). Post se sastoji u odricanju od jela i pića i svih drugih ovosvjetskih, prije svega, tjelesnih užitaka. Poslije prvog mraka, jede se i pije i čini sve što je inače muslimanima dopušteno i pohvaljeno. Postom musliman postiže kontrolu nad svojim činima, a izvanrednim molitvama i pročišćenim mislima obogaćuje svoj život i suosjeća s gladnima i poniženima. Očekuje se da će post učiniti muslimana darežljivim, humanijim i obzirnijim i uopće boljim u daljnjem životu. Dbvadest i sedma noć ramazana je noć Lejletul – Kadar. To je jedna od četiri blagoslovljene noći. Ostale tri su Lejletul-Regaib, Lejletul-Miradž i Lejletul-Berat. U noći Lejletul-Kadra Božji je Poslanik Muhamed primio prvu kur’ansku objavu, i za tu noć se u Kur’anu kaže da je bolja od tisuću mjeseci u kojima nema te noći (97:3). Svaki musliman, uz radovanje Bajramu, osjeća žalost za ramazanskim posebnim načinom života, ozračjem, blagodatima i ugođajima koje takav život uz post donosi.
MUSLIMANSKA NOVA GODINA
Muslimanska (hidžretska) nova godina počinje 1. dana mjeseca muharema hidžretske godine (16. srpnja 622. godine), kojom se obilježava preseljenje Poslanika Muhameda iz Mekke u Medinu. Taj dan se proslavlja prigodnim vjerskim manifestacijama, učenjem Kur’ana, propovijedima, mevludima (hvalosjevima u čast rođenja Velikog Poslanika, o čemu će još biti riječi), predavanjima pa i nekim kulturnim priredbama prikladnim za tu svrhu.
Ašikovanje, prošnja, vjenčanje i svatovi
AŠIKOVANJE
Ašikovanje je međusobno udvaranje ili zabavljanje momka djevojke. Budući da po islamskim običajima nije dopušteno miješanje muške i ženske mladeži bez nadzora, to je i udvaranje momka počinjalo ispod djevojčina prozora. Praznikom su djevojke, obučene u svečane haljine, izlazile na pendžer (prozor), ili na kapiju (dvorišna vrata), dok bi momci šetali sokakom i oprezno se javljali djevojkama koje u koje bi se zagledali. Ako se i momak svidio djevojci, brzo je nastao razgovor koji je obično počinjao momak, a ako je ovaj bio suviše sramežljiv, otvorenija je dvojka preuzimala inicijativu. Jednom započeto ašikovanje, ako su se mladi međusobno simpatizirali i zavoljeli, nije prekidano bez izbiljnijeg razloga. Momak je od dana upoznavanja dolazio svojoj djevojci pod pendžer svaku večer, pa ako djevojčini roditelji nisu bili izrazito strogi i ako je odabranik njihove kćeri i njima odgovarao kao budući zet, razgovor se među mladima znao otegnuti i do zore. Rjeđe, obično danju, djevojka je silazila na avlijsku kapiju (dvorišna vrata) i tu s momkom razgovarala do mraka. Duhovit momak znao je kod svoje cure izazvati češće i glasan kikot. Razdoblje ašikovanja nije dugo trajalo, nekoliko mjeseci ili godinu, jer se cura obično nije dala dugo zavlačiti od neozbiljna mušterije (kandidata). Izbirljive i hirovite djevojke ašikovale bi istodobno s više momaka, ali bi onda često bile ostavljene od svih. Evo kako o tome pjeva jedna bosanska sevdalinka (narodna ljubavna pjesma):
Svaka cura po ašika ima
Sama Fata trideset i jednoga.
Sve se cure redom poudale
Sama Fata osta neudata.
Bilo je opet lahko prepoznati i momka koji nije uspio pridobiti ni jednu djevojku, a evo i stihova:
Ja sam cura pa cura,
pa sam nešto načuča:
Koji momak sokak mijenja,
Taj djevojke nema.
Kako smo ranije rekli, momak i cura, kad u se jednom upoznali i zavoljeli, ostajali su vjerni jedno drugom, jer momku nije bilo lahko naći novu djevojku, a djevojci možda još teže drugog dilbera (dragana). Mlade je čvrsto vezala i ljubav i tradicionalni način odvojenog života do braka. Ostavljenoj djevojci bilo je vrlo teško pri duši. Sjećanja na ugodne trenutke provođene u ašikovanju s voljenim momkom zavijala su je u tugu, pa će djevojka zapjevati:
Moj pendžeru, moj gorki čemeru,
bio si mi slađi od šećera,
a sad si mi gorči od čemera.
Kao uvijek, sa sevdahom (ljubavna ćežnja) je zaljubljenima dolazio i nemir, što je našlo odjeka u brojnim sevdalinkama:
Ne ašikuj Mujo, ne ašikuj dušo,
ne ašikuj ime moje, ne veži sevdaha.
Od sevdaha dušo, od sevdaha srce,
od sevdaha ime moje, goreg jada nema.
ili jadanje momka:
Od svega me sačuvala majka,
i od kiše i mutna oblaka,
Al’ me nije sačuvala majka,
lijepih cura i tijesnih sokaka…
Kad bi se mladi dovoljno upoznali i stekli međusobno povjerenje, dolazilo je do prošnje.
PROŠNJA
U prošnju su išle starije osobe, češće žene nego muškarci. To je obično bila blža rodbina, tetka, strina, ili prijateljica momkove majke, nerijetko u pratnji majke. Išlo se u kuću izabranice, kao bajagi (tobože) nenajavljeno, a u stvari na neki tajnoviti način uhabereno (dojavljeno) roditejima djevojke. Osobe koje idu u prošnju zovu se prosci i obično nose zlatni prsten djevojci ili neki drugi vrijedan amanet, koji je momak kupio. Poslije šerbeta (slatko osvježavajuće piće) i kahve uz koju se govori o sasvim drugim stvarima, prosac iznenada spomene momka hvaleći ga, njegove karakterne osobine, a zatim i djevojku, njezinu ljepotu i vrednoću. Izvadivši amanet, svatica ga preda djevojčinoj majci i povjeri joj ”tajnu” svog dolaska. Uz nekoliko tobožnjih odbijanja, kao npr. ”da je djevojka još premlada”, ”da joj je dobro i kod roditelja”, te ”da joj nigdje neće biti kao u majke i oca”, majka prihvaća dar i djevojka je isprošena. Budući da se momak o prošnji već ranije s curom dogovorio, curu samo formalno pitaju. Rijetki su slučajevi da prosci iznenade izabranicu i njezine roditelje. To može biti samo u slučaju ”poutegle” djevojke (koja više nije u cvijetu mladosti), koja nije imala sreće (šanse), pa se javio neki udovac s djecom, te se po preporuci rodbine i prijatelja našao mušterija ovoj sirotoj djevojci. I takvi brakovi, sklopljeni iz potrebe i obostranog interesa, mogu itekako biti usješni i stabilni, jer u njih ulaze osobe sa životnim iskustvom i preživjelim teškim danima čežnje.
Ponekad se dogodi da prošena djevojka ima stariju sestru, pa majka djevojčina istakne i to kao prepreku, jer nije lijepo da mlada ”preskače” stariju sestru i udaje se prije nje; ili da majka želi prije udatu neku drugu kćer iz samo njoj poznatih razloga. I narodna pjesma govori o tome:
Zaprosio Alija, u majčice Sevliju.
Ne da majka Sevlije, već mu dade Hajriju,
Neće Hajrija da radi, već se s majkom inadi.
Primanjem momkova amaneta, prošnja je obavljena uspješno, djevojka je zaručena, a prosci se vraćaju zadovoljni momkovoj kući donoseći veselu vijest. Institut dugih zaruka nije običaj kod Bosanskih Muslimana. Poslije prošnje ubrzo dolazi do nićaha (vjenčanja).
Zanimljivo je da je šerijat mnogo neposredniji i otvoreniji od običaja u posredovanju do braka. Tako šerijat preporučuje da otac (ili stariji brat) djevojčin traži prikladna i solidna momka za svoju kćer (sestru). U običajnim regulama to je nezamislivo i smatra se nedostojnim.
VJENČANJE
Vjenčanje se obično obavlja u kući djevojke, jer se lakše organizra čašćenje uzvanika, nego što je to moguće u nekoj uredskoj prostoriji. Do završetka drugog svjetskog rata vjenčanja su bila izrazito u nadležnosti šerijatskih sudova, koji su sve do njihova ukidanja 1946. godine za Muslimane bili nadležni u području ženidbenog i ostavinskog postupka. Prije pristupanja ovom svečanom činu, mladenci moraju predočiti uvjerenja (ilmihaber) koje izdaje nadležni matičar, a kojima se dokazuje da nema zapreke za sklapanje braka. Sam čin vjenčanja nije posebno ceremonijalan nego racionalan, a obavlja se u obaveznoj prisutnosti dvojice svjedoka. Ako se vjenčanje obavlja u kući mlade, obično su prisutni njezini roditelji. Dok se vjenčanje obavljalo, u pravilu, pred kadijom (šerijatskim sudijom), mladenci su morali pokazati poznavanje ”temelja vjerovanja” i ”temeljnih dužnosti”, što se obavezno provjeravalo. Taj mali ispit znao je kod mladih izazvati tremu koja je nekad potiskivala i samo uzbuđenje vjenčanja. O vjenčanju se vodi zapisnik, utvrđuje mehr (visina ugovorne otpremnine koju muž plaća ženi u slučaju rastave)), mladenci se izjasne i potpisuju ugovor- i vjenčanje je obavljeno. Tada nastupaju čestitanja i dobre želje pa ako je vjenčanje u kući, a ne u uredu, pije se šerbe i kahva, ponekad se prisutni zadrže i na objedu. Iako je šerijatsko vjenčanje jednistavno u svojoj proceduri, kao što je i rastava, statistike su u predratnoj Bosni pokazivale da je broj rastavljenih brakova među Muslimanima bio srazmjerno najmanji u odnosu na pripadnike drugih konfesionalnih zajednica. Razlog je tome što se rastava smatrala velikom sramotom. Spomenimo ds Šerijat ne priznaje nikakve šale u vezi sa sklapanjem braka. Ako bi momak pred nekim trećim osobama rekao u šali nekoj djevojci, koja se ne bi protivila, ”Uzimam te, sad si moja žena” – morala bi se obaviti i službena rastava, a ”muž” platiti barem standardnu (minimalnu) otpremninu.
SVATOVI
.
Uz javno skupljanje muslimana radi dove (javne molitve, blagoslova), kao tradicionalne institucije, o čemu će biti govora, jedino se još svatovi organizuju s mnogo ceremonija koje su za ovaj događaj ”propisane” i uovbičajene. Svatove kupi mladoženja, ali i mlada ima u tome udijela, o čemu se brinu njezina braća i bliži rođaci. Seoski svatovi su vrlo koloritno obučena i okićena povorka. Naprijed su konjanici u svečanoj narodnoj nošnji od crvene ili plave čohe (finije sukno), u šalvarama od atlasa (platno slično glotu), na glavi im crveni fesovi s kićankama. A konji, s novim hamovima (konjskom opremom), okićeni su ćevrama (maramica od finog beza vezena zlatnim nitima) i vezenim mahramama, koračaju ponosito, uzdignutih glava. Mlada se obično vozi u kolima ili fijakeru, s bratom ili bližim rodđakom i obikušom. Ispod duvaka (mladin tanki veo) nazire se ”lipa divojka”, možda uplakana, jer odlazi iz roditeljskog doma u drugo ili treće selo.
U brdskim krajevima i mlada jaše ponosnog ata. Iza njih svita bubnjeva i zumi privlači za sobom mnoštvo lokjalnog stanovništva, naročito djece, dok prolaze selima i zaseocima, do sela mladoženjinog. Čuju se prigodne svatovske pjesme ”Gorom jašu kićeni svatovi”, i ”Odbi se odbi grana od jorgovana”. Ovdje su roditelji, s braćom i rođacima, pripremili zijalet (gozbu): obavezna janjetina s ražnja, pite sirnice, presnaci (vrsta sirnice) i bureci (pita s mesom), pa hurmadžici (šećernim sirupom zaljevenim masni kolačići) i baklave (zaljevena pita s orasima). Tko god se nađe, neće ostati nepočašćen. To je i prilika da se zagledaju momci u djevojke i da djevojku begenišu (odabrati po ukusu) momke. Tko je jednom vidio musimanske kićene svatove, tome će njihova šarolika slika zauvijek ostati u sjećanju. Svi su okićeni vezenim čevrama (zlatom vezenim maramicama), zakićeni žutim nevenima i crvenim katmerima (karanfilima) za fesom ili u zapućku, djeca razdragana, momci azgin (obijesni), a djevojke stidne, oborenenih očiju. Samo vješt i oštrouman promatrač može opaziti kako im pogled kriomice klizne u samo njima znanom pravcu. Mlada, sa svojom obikušom, i đuvegijom (mladoženja) ulaze u kuću, ljube redom oca, majku, nenu i tetku u ruku. Olakšanje za obadvoje, glavno je prošlo. Ima i mnogo epizodnih praznovjernih običaja, kao što je primjerice polijevanje vode niz ulazne basamake (stepenice) pred ulazak mlade u mladoženjinu kuću, što znači želju da im sreća teče kao voda. Ako već ovdje nema mjesta za sve usputne i često sujevjerne običaje, onda treba opisaticeremoniju knivenja mlade. ”Djevojku uvijek kniju u momkovoj kući. Knijenje mlade obavlja tome vješta žena, obično ”kinavska jenga” (djeveruša vješta knijenju) ili spretna rodica. Mlada leži na dušeku, na kojem je prostrto više čaršafa (plahti). ”Kinavska jenga oknije djevojci najprije desnu ruku i lijevu nogu. Kada je kuma djevojku oknila, omota joj ruke i noge, dokle su kinom obojene, crvenim lanenim platnom (Hangi). Prvi dani u muževljevoj kući prolaze brzo, ali i u uzbuđenju. Mlada će podijeliti boščaluke (kompleti u kojima su košulja, kravata, pidžama, materijal za odijelo ili haljine i slično , umotano u bošču (platno), svekru, svekrvi, djeverovima, zaovama, neni, djedu i drugoj bližoj rodbini ili pojedincima zaslužnim za organizaciju svatova i drugog. Mlada će se okušati i u kuhanju jela koje mladoženja ili njegovi roditelji vole, razvit će pitu, pokazat će svoj hunjer (umijeće), ajufke (kore) će biti tanke ”k’o cigarćage”, vještina koja se u muslimanskim obiteljima prenosi s kojena na koljeno. Dolazit će rodbina i prijatelji ”na zijaret” ( u prijateljsku posjetu ), svakom valja ispeći (skuhati) kahvu, svakome izraziti dobrodošlicu. Prve hefte (tijedni) prolaze brzo, jer je sve novo, neuobičajeno, nesvakidašnje. Prolaze mjeseci i život mladenaca pomalo prelazi u svakodnevnicu, pa ono što je jučer bilo novo, danas je već obveza ili navika. I kad bi se mogla očekivati izvjesna monotonija, jedan događaj će iznova protresti dom donoseći novi poticaj i osvježenje u bračni život, a to je – dolazak bebe.
Fotografije: http://starerazglednice.blogger.ba
