Redakcija – Hoćeš li da ašikujemo?, upita Jusuf zureći u njezine krupne zelene oči, boje jezera u rana jutra, kada se mjesec, onako umoran, nagne da ustupi mjesto suncu i novom danu, te prospe koju šaku zlatne prašine po vodi. Lice sjajno sa tragom one bakarne patine a usne tanke, tek donja malo naglašena, boje zrele zerdalije. Tanak vrat nestajao je u kragni bluze, ispod koje se samo dale naslutiti grudi kao na grani dvije mirišljave breskve, što se zanjišu kada bi udahni. Sočne, kakve samo znaju u Dubravama rađati. Pa kada vjetar onako s prva akšama puhne sa Bivoljeg brda, niz dubravsku visoravan, zanjišu se i miris prospu preko Borojevića, sve do Stoca. Pogled pomalo oboren, tek zehru podigne glavu, trepne dugim trepavicama pa oči nakon onog djelića tame, još jače bljesnu i potjeraju damare što su spavali do te večeri. A duge, guste kose boje kestena, podignute i vezane u kožnu kopču sa drvenom iglom kao kruna iznad povisoka čela. Na slijepočnicama, vrpoljili su se malo izblijedjeli, uvijeni čuperci, da naglase gusto povijene obrve iznad poluspuštenih kapaka.
Na dnu sobe, kamene hercegovačke kuće, u pećici je pucketala vatra i razbijala tišinu. Na polju je padao snijeg i živina već utihla, našavši sebi sklonište. Samo je snijeg šuštao, padajući na suhu zemlju. Bi hladna noć.
– Ne znam, reče Fatma pa opet pogled spusti u krilo, bojeći se da joj ne pobjegne nekud iz sobe na snježnu prtinu.
– Kako bona ne znaš? To, ili hoćeš ili nećeš. Nikad se nije odgovaralo sa ne znam!?, pomalo nervozno reče joj Jusuf, pa zašuti. Nije li trebao još sačekati? Možda sad neće reći ništa. Možda je naljuti ta njegova rečenica. Uh!
Misli su navirale u Jususfovoj glavi i gurkale se, podgrijavajući njegovo čelo. A i jezik, poklizne se k’o izlizan opanak na ledenoj prtini pa se insan opruži koliko je dug i širok. Ma tako i vrat umije slomiti. Ova ga misao na trenutak nasmija, a onda opet ono iščekivanje odgovora navuče sjenu zabrinutosti na njegovo lice. Kako li će jutro dočekati bez odgovora u svojoj sobi sa prozorima okovanim ledom?
Odulji se Jusufu, duže nego li noć prije, koju provede budan do pred samu zoru, kada je odlučio upitati Fatmu.
– Hoću!, reče Fatma, tiho kao da na prozoru stoje dvije grlice, pa da ih ne uplaši, što bi znale zanoćiti u ljetnim noćima i gugutati svu noć. Na trenutak ga pogleda ravno u oči što su blještale kao dva otvora ne pećici, puna žara.
Jusuf osjeti neobičnu toplinu, ašićare mu neko onu pećicu tutnuo u njedra, pa grije li grije. Ogledao se u onim njenim očima, malko vodenim ali jasno blistavim. Spusti svoju ruku na njezinu kao snijeg bijelu iz koje nakon dodira probi rumen djevojačka. Ona povuče ruku sebi, pogleda ga, a oči joj zasjaše kao prvo proljetno sunce na kojeg svaki pup čeka da se u behar rastvori.
Jusuf nije bio nešto naočit momak, samo je imao dušu za dva insana kojom je plijenio i ono Fatmino stidljivo srce.
Pričali su dugo te noći. U stvari, pričao je Jusuf, koji već ugleda svijeta i vojsku odsluži. Redao je slike gradova na moru u svojoj priči kao da slaže razglednice i na svakoj njegova poruka. Čak se mogla osjetiti slanost mora, bjelina kamene obale, šum valova što su pjenili i pjev galebova. Brodove i brodice k’o kažnjenike zavezane za obalu, Jusuf je opisivao do u detalje, pa se činilo da će u neka doba i zaploviti jednim od njih. Znao je dočarati stare zidine što mirišu na pečenu ribu i ruzmarin. Sve bi joj potanko opisivao. Fatma je samo klimala glavom, đahkad upitaj po nešto i nasmješi se, prosipajući nisku bisera što ih je sakrivala iza onih tankih usana. Noći su tako prolazile, jedna za drugom, a dani bivali sve duži i jedva su čekali da ponovo padne mrak i da budu zajedno. Na sred sobe svaku noć stajala je korpa jabuka što bi ih Fatma donesi iz svoje magaze. Cvjetače, Budimke, Kanade, Guvnjače i poneka Mrgulja. A u ćošku gramofon sa nekoliko ploča, čije su pjesme znali napamet. Samo se jedna, najčešće ponavljala.
Pričali su o životu, o željama koje je Jusuf saopštavao a u isti mah su bivale i Fatmine želje. Snijeg se topio i sve je mirisalo na proljeće. Kao dvije male laste što ispod strehe sagradiše gnijezdo u kojem će dočekati mlade ptiće. Svojim razgovorom i pogledima što su milovali jedno drugo, gradili su svoj san.
Onda, jedne večeri u kojoj nije gorjela vatra u pećici, ali nije bilo ni onog sjaja u Fatminim očima, Jusuf primjeti. Oči joj bjehu kao jezero, kada na njega padne mrak. Oborenog pogleda, dugo je šutnju tjerala sa usana, onda progovori.
– Majka mi brani. Nije do mene? Spusti glavu još niže, bradom dodirujući prsa što su se ubrzano podizala i spuštala.
Nijemost se navuče na Jusufova usta a misli su gurale makar stotinu pitanja. Samo je gledao u one poluspuštene kapke i lice boje dozrele kajsije iz dedine avlije, kao da ih gleda prvi put. U grlu se stisla nekakva tugoba, kakvu čovjek jednom jal’ nijednom osjeti u životu, pa pritišće, hoće dušu istisnuti.Ćutao je. U stvari, oboje su ćutali i tišina se mogla sjeći na tanke kriške. Samo bi se javile grlice što su već počele konačiti na prozoru.
Jusuf ustade, krenu prema vratima, okrećući se, stalno je pogledao njezine oči što su mu bježale nekud. Tako izađe iz one kamene kuće. Noć je probdio gledajući kroz prozor u tamno brdo ispred, što mu je ukralo pola neba i nebrojeno zvijezda. Tek što su prvi pjevci zapjevali ustade i napusti selo. Niko ga nije vidio tog jutra.Već tada je znao da u selu neće živjeti. Ode kod amidže u Mostar. Još mu je prije obećao naći neki posao a studij književnosti, koji je silno želio upisati, ostat će samo njegova pusta želja. Svima drugima besposlica.
Amidža ga dočeka i primi da stanuje kod njega dok se ne snađe i isti dan ga zaposli u pilani. Na sjekačici furnira, tih tankih listova oblovine. Nije ćutio bolne jagodice u koje se zabijalo sitno iverje. Tek kada bi došao kući osjećao ih je ali i tada, više je boljelo ono srce u grudima. Sa jaranom bi otiđi do Rica i popij koju.
Sve više i više je pio. Mjesec i nešto nije otišao kući. Jednom mu poručiše i on za hatur ode. Majka ga odmah s vrata ponudi da šta pojede grleći ga onim majčinskim očima od glave do pete. Otac ga mjerkao sa sećije uvlačeći cug dima.
– Fatma je plaho bolesna. Otiđi… kratko mu reče otac koji je znao sa lica pročitati svaku peticu koju bi Jusuf donio iz škole ali i zijan u koji bi rijetko otiđi sa drugom djecom. I sad, stasalom momku, otac je jasno čitao sve u očima. Zavirivao je u njegovu dušu i čitao sve list po list kao debelu knjigu. Pročita i onu bol koju nosi, samo mu ne reče. Jusuf skoči i prijeko putem ode do na kraj sela. Na vratima srete Fatminu majku.
– Merhaba! Pozdravi Jusuf i očima, nako išaretom, zatraži da uđe. U sobi lijevo na postelji ležala je Fatma. Blago se okrenu prema Jusufu, očiju potisnutih unutra i bez sjaja, i krenu da se pomjeri. Bolan grč na licu zaustavi je u nakani a ruka kao snijeg bijela, dade mu išaret da sjedne.
– Boli li te Fatma?, upita Jusuf, tek da pobjedi tišinu što je oboje gušila.
– Nije plaho, reče Fatma, nekim tuđim glasom, jedva čujnim, što ispliva na one usne boje zerdalije sada nedozrele, nekako blijede.
Još su se neko vrijeme dodirivali šutnjom a onda Jusuf izađe. Noć nekako prebdi, gledajući sa prozora u ono isto tamno brdo. Ujutro ode rano iz sela. Sve je češće s posla svraćao u Ric, potom kasno u stan, tek koji sat zaspi i ponovo u pilanu. Pored sjekačice koja je svakog trena mogla odsjeći njegove bolne prste ali i ruku, morao je biti oprezan. Na posao je dolazio iscrpljen, neispavan. Misli poput jata divljih ptica letjele su daleko. Tamo gdje nije bio on. Osjeti ruku na ramenu, okrenu se i ugleda amidžu u čijim sitnim očima i spuštenim žućkastosmeđim gustim brkovima pročita sve.
– Danas joj je dženaza. Hajde, sredio sam da te puste…
Jusuf otrese piljevinu sa rukava, krenu, pa se vrati. Zagrli snažno amidžu koji ga je uvijek razumio baš kao otac. Ali i volio, plaho. I Jusuf je volio amidžu, najviše od svih.Valjda se srodne duše nađu, šta li?
Kada je stigao u selo svijet se već bio okupio. Stade uz stari crni dud ispred kuće što su ga on, Fatma i njezina starija sestra kao djeca pokušavali obuhvatiti. I sjeti se onih dana iz djetinjstva kada su u prašini brali opale plodove od kojih bi jagodice na prstima dobile tamnocrvenu boju.
Pred vratima kamene kuće, baš na mjestu gdje se raziđoše one noći i puno noći prije nje, na tabutu, ležala je Fatma. Ispod platna od zelene kadife sa izvezenim zlatno svilenim harfovima, virili su bijeli ćefini i nazirali oblik tijela, nekako malehna, kao u djevojčice. Nevino i bez dodira muške ruke osim Jusufove što dodirnu njezinu ruku one prve noći njihova ašikovanja.
Jusuf se poboja da neće izdržati stari dud pod teretom njegovim i njegova bola koji je nosio. Stegnu bolne prste i jagodice pune iverja na ispucalu dudovu koru. Stid ga bi zaplakati. Najprije bih jauknuo da pukne i tamno brdo ispred.
Ponesoše je a on iz prikrajka samo je gledao. Na njegovo lice navuče se sjena kao oblak kad sakrije sunce pa ljudi postanu hodajuće sjenke bez očiju i lica. Grudi mu se natiskaše bolom, pa ga nešto potkoči i ne pusti. Nije odkad veća dženaza bila, neki su tiho šaputali dog se kolona vijugala poput velike zmije uz krivudavi seoski put.
Kada se vrati sa mezarja, pokupi na brzinu još neke sitnice i napusti selo. Skoro pa u trku. Majka je mahala za njim da mu šta tutne za pojest u torbu. Nije se obazirao. Otac je samo sjedio ispod kruške Vilhemovke, duboko oborene glave, i pušio. Najbolje je on znao Jusufove derte i samo je odbijajući dimove duhana dijelio ih s njim.
Još je muzika svirala u Ricu kada uđe i sa vrata poruči piće. Jedno za drugim a onda pjesma. „Ovo je priča samo o njoj, za dane kad smo o sreći snili…“ Nasuprot njega, njegov jaran sa podignutom čašom, htio mu je nazdraviti. Jusuf ga vidje nekako udvojeno, nejasno. Teško ga poznade. Ustade, otetura do vrata i s mukom krenu do stana.
Taj dan nije otišao na posao. Tog poslijepodneva nije svratio u Ric. Nije više ni pio. Pao je na sedždu i molio Uzvišenog Gospodara. Sve češće i sve više. Kući je odlazio samo kada bi roditelji navaljivali da dođe i vraćao se trkom. Bježao je od stvarnosti. Bježao je od samog sebe i sustizao se sa onim istim, tamo gdje bi god otiđi.
Prolazile su godine. Život je donosio ono, što još zovu sudbinom. Onda bi u rane sabahe, kada mjesec još baca svoj sjaj na jezero boje Fatminih očiju, otiđi na mezar svome ocu. Tamo na samom kraju, prišao bi jednom mezaru i ostajao dugo, dok ga niko ne gleda. Ptice bi utihnule sa svojom pjesmom i samo se čuo Jusufov glas dok dovi Uzvišenom Gospodaru bolno jecajući. I godine ga dobro bile savladale ali grudobolja, čini se nije prolazila. Neki bi ga vidjeli kako stoji pored jezera i dugo gleda u onu zelenu površinu vode. Počeše govoriti, eno ga, Jusuf pomahnit’o. Narod je čudna sorta i svako požuri drugome biti i hećim i kadija. Samo, najteže je presuditi sebi.
A lijeka naći, baška.
Eto, tako je to bilo. Možda i nije bilo baš sve tačno u riječ. Jusuf to nije nikad i nikome ispričao.
Istina se najteže da ispričati. Ona se nekako podvuče pod kamen k’o potočna pastrmka pod stijenje u hladnoj vodi, pa ćete golom rukom prije i zmiju izvući nego li nju.
Kako god da je bilo, nikada nećemo ni saznati sve. A i zašto bi? Samo je Gospodar Sveznajući.
Tamo, na kraju mezarja, još uvijek stoje usprav Fatmini nišani, obrasli tamnozelenom mahovinom, boje onih njenih očiju kada prerano izgubiše sjaj.
Još ponekad ugleda se pogažena trava pored nišana. Kao da je neko dolazio?
