Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES)[1] iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku, Balkanu i po svijetu. IFIMES je povodom eskalacije oružanih sukoba između Armenije i Azerbajdžana u spornoj regiji Nagorno-Karabakh/Artsakh pripremio analizu aktualnih događanja. Iz analize „Sukob Azerbajdžana i Armenije 2020: Historijski sukob ili sukob sa geostrateškim dimenzijama“ objavljujemo najvažnije i najzanimljivije dijelove:

Tokom proteklih dana obnovljeni su žestoki sukobi između Armenije i Azerbajdžana u autonomnoj azerbejdžanskoj regiji Nagorno-Karabakh/Artsakh, koji je pod nadzorom Armenije.

Najnoviji sukob između dvije zemlje je eskalirao i nema naznaka da će se smiriti, barem u dogledno vrijeme. Otvara se pitanje, zašto je baš sada obnovljen stari sukob, koji je bio u fazi mirovanja (zamrznuti konflikt) poslije žestokih borbi u periodu  1988-1994 i u toku aprila 2016.godine.

Armenija, koja kontrolira spornu regiju, zadovoljna je sa statusom quo, dok Azerbajdžan, koji je bogat energetskim resursima i čija vojna potrošnja premašuje cjelokupni armenski budžet, sada prijeti, da će vojnom silom povratiti kontrolu nad izgubljenom regijom.

Postavlja se pitanje, zašto je baš sada aktiviran ovaj regionalni sukob, koji može imati širu dimenziju svrstavanjem Turske na stranu Azerbajdžana i Rusije na stranu Armenije. Ovaj sukob predstavlja više od spora između dvije zemlje oko pogranične regije, već borbu između skupine država oko nadzora nad cijelom regijom Kavkaza.

Regija Nagorno-Karabakh je eklatantan primjer problema prouzrokovanih raspadom Sovjetskog Saveza (SSSR). Početkom devetnaestog stoljeća regija je postala dio ruskog carstva nakon poraza Perzijanaca i njihovog formalnog ustupanja Nagorno-Karabakha Ruskom Carstvu na osnovu Ugovora iz Gulistana (1813). Regija, koju čini većinsko armensko stanovništvo, dobila je autonomiju u sovjetsko doba od 1923.godine, ali u okviru Azerbajdžanske sovjetske socijalističke republike.

Pojavom znakova raspada komunističke vladavine SSSR, narodni zastupnici u parlamentu u Armeniji i u Nagorno-Karabakhu odlučili su ujediniti regiju sa Armenijom 1988.godine. Azerbajdžan je to odbio, ukinuvši autonomiju, koju je regija uživala, a kasnije je poslao svoju vojsku, što je dovelo do izbijanja rata, koji je trajao od 1992. do 1994.godine i prouzrokovao gubitak regije te gubitak sedam susjednih regija, koje čine oko petine teritorije Azerbajdžana i prisilno raseljavanje oko miliona Azerbajdžanaca iz okupiranih područja u druge dijelove Azerbajdžana.

Usprkos potpisivanju sporazuma iz Biškeka 1994.godine, kojim je okončan rat, posredovanjem Minske grupe[2], koju su predvodile Francuska, Sjedinjene Američke Države i Rusija, borbe nisu prestale, dok Armenija još uvijek nije sprovela tri rezolucije UN-a u vezi sa povlačenjem iz područja koja je okupirala u Azerbajdžanu.

Od početka krize u toj regiji pozicija Turske bila je jasna, a to je podrška Azerbajdžanu, a nakon nedavnih događaja turski predsjednik najavio je punu potporu svoje zemlje Azerbajdžanu. Rusija sa svoje strane želi smiriti tenzije između dvije zemlje sa kojima ima posebne odnose još iz vremena Sovjetskog saveza, te ih pozvala, da se što prije vrate za pregovarački stol.

Što se tiče razloga potpore Turske Azerbajdžanu o ovom sukobu, prema mišljenju analitičara, ona se pokušava opravdavati činjenicama historijskog spora između Turske i Armenije oko genocida nad Armencima od strane Osmanlija u toku Prvog svjetskog rata te historijskim i etničkim bliskim vezama između Turske i Azerbajdžana. Azerbejdžanski narod (Azeri) pripada turkijskoj grupi naroda islamske religije unatoč razlici u doktrini Mezhebu (vjersko pravnoj školi), Turska ima sunitsku, a Azerbajdžan šijitsku većinu.

Zvanična Ankara želi imati uporište u regiji Kavkaza na ruskoj granici kako bi imala bolje ishodište u pregovorima sa Rusijom zbog mogućih dobivanja ustupaka u sirijskom i libijskom građanskom ratu te krize sa Grčkom oko eksploatacije plina u istočnom Mediteranu gdje su Ankara i Moskva na suprotnim stranama.

Uz relativno smirivanje situacije u Siriji i Libiji nakon američkog i njemačkog pritiska na libijske stranke, očekivanja su, da će se turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan (AKP) ovaj put ponovno na Kavkazu suočiti sa svojim „prijateljem i neprijateljem“ predsjednikom Rusije Vladimirom Putinom.

Aktualni sukob između Azerbajdžana i Armenije dokazuje da ratovi, koji su se odvijali posljednjih godina nisu bili samo sektaški, čak i ako trenutni sukob nosi nacionalne dimenzije.

Iran je stao uz kršćansku Armeniju, unatoč postojanju kulturnih, etničkih i vjerskih veza između Teherana i Bakua, gdje više od trećina Iranaca su Azerbajdžanci u iranskoj regiji Zapadni Azerbajdžan i većina Azerbajdžanaca su Šijiti kao Perzijanci u Iranu.

Iran i Azerbajdžan dijele granicu dugu više od 760 kilometara i dio  Kaspijskog mora, koje je bogato sa naftom i plinom.

Teheran nastoji oslabiti Azerbajdžan, kako azerbejdžanska manjina u Iranu ne bi zahtijevala više prava ili da pokaže aspiracije ka ujedinjenju sa matičnom državom. Iran ima snažne ekonomske odnose sa Armenijom, budući da je prvi veliki uvoznik nafte, plina i električne energije iz Irana.

Iran se također boji azerbejdžansko-izraelskih odnosa na vojnom području, jer iranski smrtni neprijatelj Izrael je na njegovim sjevernim granicama.

Armenija je trenutno jedini ruski pravoslavno-kršćanski strateški saveznik na Kavkazu i jedna od rijetkih zemalja s ruskom vojnom prisutnošću. Prema mišljenju armenskih političara i vojnih stručnjaka, ruska vojna prisutnost u Armeniji je važna komponenta armenske nacionalne sigurnosti.

Na teritoriji Armenije, nedaleko od grada Gyumri, nalazi se ruska vojna baza broj 102, koja je jedna od najvažnijih objekata ruske vojne i geopolitičke prisutnosti na Kavkazu, kao i jedna od glavnih komponenti rusko-armenskih odnosa. Uz to, prisutnost ruske vojske u bazi u Armeniji produžena je do 2044.godine. Ruski graničari, zajedno sa svojim armenskim kolegama čuvaju armenske granice sa Turskom i Iranom.

Čini se, da su Rusija i Armenija saveznici, dva strateška partnera povezana brojnim sporazumima na vojnom polju, i na temelju svega toga Rusija bi trebala uzeti u obzir geopolitičke i strateške interese svoje saveznice Armenije. Ali zapravo u stvarnosti se događa suprotno. Tačnije, događa se to, da glavni neprijatelj Armenije u regiji tj. Azerbajdžan, kupuje 40% oružja od najvažnijeg strateškog partnera Armenije tj.  Rusije. Interesantno je, da oružje koje kupuje Azerbajdžan od Rusije uglavnom je ofenzivnog karaktera, a ne obrambenog.

Ostavka armenskog premijera Serzh Sargsyana s njegove funkcije pod pritiskom masovnih demonstracija 2018.godine u Erevanu pokrenula je pitanje, hoće li to dovesti do toga da Armenija napusti sferu ruskog utjecaja na bivšem sovjetskom prostoru, ponavljajući scenarij Gruzije i Ukrajine ili će Moskva ostati glavni igrač u ovoj republici na Južnom Kavkazu.

Nema sumnje, da je novi armenski premijer Nikol Pashinyan prozapadno orijentiran, ali Armenija nema alternativu za savezništvo s Rusijom zbog blizine historijskih neprijatelja, Turske i Azerbajdžana.

Armenija je važna saveznica Rusije na prostoru bivšeg Sovjetskog Saveza, armenska ekonomija je u velikoj mjeri ovisi o ruskim investicijama i doznakama Armenaca sa prebivalištem u Rusiji, kojih ima oko 2,5 miliona.

Prema mišljenju analitičara sporna regija Nagorno-Karabakh je jedna vrsta „tempirane bombe“, ali koja neće eksplodirati sve dok je Armenija vojni saveznik Rusije.

Što se tiče američke pozicije u sukobu, ona je neutralna i nastoji riješiti sukob dviju zemalja. Nakon nedavnih događaja, Washington je osudio eskalaciju nasilja između Azerbajdžana i Armenije, te pozvao obje strane da odmah prekinu neprijateljstva.

Stav Evropske unije i  SAD  je  isti, a to je okončanje ovog sukoba, da bi se spriječili poremećaji u opskrbi naftom i plinom iz Kaspijskog mora.

Izrael je u ovom sukobu na strani Azerbajdžana. Izrael je jedan od najjačih saveznika Bakua od 2011. godine i prodaje znatne količine oružja i vojne opreme  Azerbajdžanu.

Analitičari smatraju, da je Azerbajdžan nova tačka sukoba i nadmetanja između Irana i Izraela, jer je Izrael već snažno prisutan u blizini iranske granice.

Prema mišljenju analitičara Međunarodnog instituta IFIMES u vojnoj ravnoteži snaga Azerbajdžana je u prednosti u odnosu na Armeniju, jer je razvio svoju vojsku i nabavio moderno naoružanje iz Rusije, Turske i Izraela, iskoristivši visoke cijene nafte u posljednja dva desetljeća. Analitičari umanjuju mogućnost pokretanja velike vojne akcije s obzirom, da je Armenija članica Organizacije ugovora o kolektivnoj sigurnosti ODKB/CSTO[3] koju je  osnovala Rusija 2002.godine.

Vodeće svjetske sile putem Vijeća sigurnosti UN i u okviru Minske grupe trebale bi intenzivirati napore kako bi zaustavili razvoj sukoba i njegovo pretvaranje u veći i širi rat. Jedan od glavnih razloga trenutne eskalacije sukoba je nedostatak aktivnog međunarodnog posredovanja između dviju strana.

Rusija i Turska trebaju ponoviti svoje posredničke misije po modelu na njihovu saradnju u Siriji, gdje je Turska na strani opozicije, a Rusija nudi vojnu i političku potporu vladi u Damasku.

Ljubljana/Baku/Washington, 30.septembar/rujan 2020

Fusnote:
[1] IFIMES – Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije sa sjedištem u Ljubljani, Slovenija, ima specijalni savjetodavni status pri Ekonomsko-socijalnom vijeću ECOSOC/UN, New York, od 2018.godine.
[2] OSCE Minsk grupa je multilateralna grupa u okviru Organizacije za evropsku sigurnost i saradnju osnovana 1992. godine u namjeri da podstakne mirno i obostrano dogovoreno postizanje rešenja u sukobu između Armenije  i Azerbajdžana oko regije Nagorno-Karabakh/Artsakh. OSCE Minsk grupu predvodi kolektivno predsjedništvo koje sačinjavaju Francuska, Rusija i Sjedinjene Američke Države. Uz njih, učesnice u radu grupe su i Bjelorusija, Njemačka, Italija, Portugal, Nizozemska, Švedska, Finska, Turska i uz njih kao direktno zainteresirane strane Armenije i Azerbajdžan.
[3] Organizacija za kolektivnu bezbjednost i saradnju (ODKB/CSTO) osnovana je 2002.godine, kao vojnih savez zemalja post-Sovjetskog prostora u kojem su Rusija, Bjelorusija, Kazahstan, Armenija, Kirgistan i Tadžikistan.

IFIMES – Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije sa sjedištem u Ljubljani, Slovenija, ima specijalni savjetodavni status pri Ekonomsko-socijalnom vijeću ECOSOC/UN, New York, od 2018. godine.

Copyright:
Pisane tekstove, analize, studije, istraživanja, fotografije, fono i video izvještaje koji se nalaze na www.ifimes.org i koje šalje Međunarodni institut IFIMES mogu prenositi i objavljivati svi mediji i pojedinci pod uslovom da dodaju naznaku (C) 2004 IFIMES odnosno da navedu izvor cjelokupnog ili dijela teksta.

Međunarodni institut za bliskoistočne
i balkanske studije (IFIMES) – Ljubljana
Vošnjakova ulica 1, p.p. 2795
SI-1001 Ljubljana

tel.:+386 1 430 15 33
fax.:+386 1 430 15 34
E-mail: [email protected]
Http://www.ifimes.org/

International scientific journal European Perspectives: www.europeanperspectives.org

IFIMES – Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije sa sjedištem u Ljubljani, Slovenija, ima specijalni savjetodavni status pri Ekonomsko-socijalnom vijeću ECOSOC/UN, New York, od 2018.godine.

Copyright:
Pisane tekstove, analize, studije, istraživanja, fotografije, fono i video izvještaje koji se nalaze na www.ifimes.org i koje šalje Međunarodni institut IFIMES mogu prenositi i objavljivati svi mediji i pojedinci pod uslovom da dodaju naznaku (C) 2004 IFIMES odnosno da navedu izvor cjelokupnog ili dijela teksta.