Svjetlana Pravdić
SAMOHRANA
Bila je samohrana majka. Imala je jednog malog dječaka, zdravog, od tri mjeseca. Radila je kao
kasirka u supermarketu, i iako je imala malu platu, uspijevala je, racionalnim raspoređivanjem
novca, da obezbijedi osnovne stvari. Kako god, za kolica nije imala novca, pa je uvijek svoju
bebu nosala u naručju. Jedne slobodne nedjelje, kad je krenulo proljeće, odlučila je da svoju
bebicu odvede na svjež vazduh, u prirodu. U gradu je bilo zagušljivo i u njihovoj garsonjeri
klaustrofobično. Ušla je u autobus, držeći bebu i platila kartu. Ljudi su je neobično gledali što
drži bebu bez kolica, ali beba je u njenom naručju bila sigurnija nego uvezana i u
najkomplikovanije zakačke. Izašli su i šetali utabanim stazama. No, vrijeme se oblačilo i
najednom je krenula kiša. Vidjela je jednu bogato opremljenu kuću i odlučila je da se sakrije
ispod šupe pored te kuće koja je imala klupu ispod tende. Sakrila se tu i dojila svoju bebu. U
jednom trenutku je izašao vlasnik te kuće i gledao je vrlo ljutito u nju. Ona je gledala u njega
pogledom punog naivnosti i nježnosti, nadajući se da će čuti lijepe riječi od njega. Ipak, on je
samo hladno rekao: „Idite.“
„Ali pada kiša“, rekla je nježno majka.
„Ne zanima me, ovo je moja imanje“, rekao je čovjek i otišao u kuću.
Majka je ustala, nastavila da hoda, dojeći svoju bebu. Kiša je lila sve jače, ali nijedna kap nije
pala ni na ženu ni na bebu.