Redakcija Ili Keltski Poljski cvijet na Vrhu Vlakovo (Celtic legend)
When her vois rings out
(Love of devetion to music)
Eminentni savremeni crnogorski pjesnik, Čovjek široke multietničke misli i kulture, visoke etičke opredijeljenosti, svojom plemenitošću i duhom podjednako i Crnogorac, i Englez, i Bošnjak, i Slaven, i Mediteranac – Lale Novičin Brković sve je to po duhu i stvaralačkom peru, po tome je i kreativni davalac i kreativni primalac. U njega se ne može sumnjati, niti postoji dilema u njegov ljudski i poetski lik. On je Dobri Čovjek, on je dobar pjesnik – i kada piše stihove, i kada piše prozu, i kada piše esej…
Čitam Laleta u kontinuitetu, i želim da čitam sve što mi dođe do ruku, i po dva puta, pa i da podvlačim i zapamćujem one njegove čarobne stileme, stihoreme i klauze koje su i poezija, i stilistika, i poetska retorika – sve je poezija uzvišene mjere, ”sve je muzika”, sve je iz života i za život, stvarno doživljeno a bajkovito rečeno. Zato volimo taj poetski jezik, volimo njegovu poetsku gramatiku, njegovu jezičku polisemičnu obogaćenost, jer taj kultni ključ o lijepom jeziku rezultira iz pjesnikove nacionalne lingvistike i bogatstva i narodnog i ponarođenog jezika onih Brđana koji su genijalni stvaraoci i govora i njegove fonologije. Čak je i ona fonološka nota, ono palatalno s, prelijepi zučni sem u crnogorskom fonološkom sistemu. Potvrdio ga je i eminentni lingvista Vojislav Nikčević u svojem Crnogorskom pravopisu, a Lale ga je primijenio u svojoj poetici. Dakle, dao mu je život, i pravo na život.
Dvije nove knjige Laletove poetike došle su mi do ruku i ja ih sa osobitim kultnim zanimanjem i interesovanjem ne samo čitam već iščitavam – pretražujući po njima poetske smislove, i ljepotu koju pruža jezik Laletove umjetničke darovitosti.
Prva knjiga ”APPASSIONATO” i druga ”MORNAR NA JAHTI ŽENSKOG TIJELA” – obje poezija, poetika estetskog vrha, novih ”sto koraka iznad” (po Feridu Muhiću), i sve je lijepo kad je lijepo (parafraza Šekspira), sve je iz života, nije l’ art pour l’ art… Sve je tijelo žene (Pablo Neruda), cvijet, voda sa crnogorskih bistrika…
Onaj nestašni Hamlet, spustivši glavu na Ofelijino krilo (bedro), uzvikuje: ”Ništa ljepše nego ležati djevojci među nogama”. Tako je zaplovio na široka mora i onaj Mornar na jahti ženskog tijela…
Po staroj, antičkoj, legendi ona gola Venera se rodila iz Školjke. Kakve Školjke!
Goja je naslikao Golu Maju. Milena Barili svoj božanski milje.
Gdje je sada Vesna – boginja polja i jezera… Gdje je Ona Flava Darja, Ana Marija, Ernesta Sonenwald? Ona je Sve, Ona je Cvijet i rana, Ona je Green Wood… Keltska bajka o Cvijeću. Njeno tijelo je biser u Školjki. Njeno tijelo je na Jahti što plovi na Aleute…
Da li ste gospodine Tolstoj voljeli neku Natašu Rostov, u nekoj dači, negdje u Sibiru? Ili čitali romane nekoj Aja Sofiji?
Kao Serjoška Isidori, na Novodjevičjem?
Kao Ljoška Drahi Neolickoj?
Izin hram je u egipatskoj pustinji. Mirisi Jonskog mora ljube Lidos, i Punta Amiku… Pjesmom zapisano… Riječju pozlaćeno…
Sve su ovo lijepe i alegorične priče iz kanconijera APPASSIONATO. Jer ”Bog stvori prelijepu Ketrin Dženkins” (”And God created the beautiful Katherine Jenkins”, 9), a Lale joj dade najljepše mjesto u svojem kanconijeru. I Šekspir bi je zasadio u vrtu svojih soneta, da je dodirne rukom kada svjetlost zablista iznad azurnog Atlantika. Jer ”Her breasts are two full moons…” (”Grudi joj dva puna mjeseca…”).
Laletovo snovarenje po Londonu, sažeto u srcu i u pjesmi. Skriveno, a čulno – nekim unutrašnjim vidicima.
Kao što ”Sir Thomas Wyatt svoj stih podredi // ljepoti Ane Boleyn – // iskra njenog oka //poetsku riječ u vatru strasti pretvori…” (Ljubav Ane Boleyn, 37).
Veličanstveni su stihovi koje spjeva Lale Brković, po engleskom pjevanju, ne epskom balkanskom. Već šekspirovskom, sonetskom, dugim bugarštičkim stihom.
I Ronsar je spevao Heleni najljepši sonet. I Lale londoskim Celtkinjama – ljepoticama svih mora, sirenama svih pjeskovitih azura.
”U stihove utka bat koraka Ane Boleyn // i zvuk sjekire kojom dželat bjelinu njenog vrata presječe- // ni rane, ni krv lipteća ljepotu joj ne naružiše, // crvena ruža bokori žudnjom strasti Ane Boleyn”.
Kakva ljepota bjeline Aninog vrata! Poetski je uzvišeno, neponovljivo, nevino. Lale je formulisao najljepšu strofu o ljepoti tijela Ane Boleyn. Njen vrat je crvena ruža, od potekle crvene krvi. Sa malo riječi u strofi sonetske gustine, spontano, jer je i sam u fokusu da se divi ovom surovom činu, čija surovost tamni pred ljepotom Ane Boleyn. Tu i slava kralja Henria Osmog tamni.
Ljepota, ona sa lijepe žene, ona sa Gole Maje, ona sa stihova Laleta Brkovića kojima Gojine boje preliva u riječi, u stvaralački čin šekspirovskog zanosa i dara.
Tako se napiše u životu samo jedna pjesma, jedan kanconijer – i dovoljno za vječnost. Kao onaj Šalamon onu vječnu pjesmu o lijepoj Sulamki u vinogradima u pustinji sinajskoj, u vrtovima edenskim. Sve je usmjereno ka zaključku da Lale nije tražio riječi po rječnicima već su one dolazile spontano u stileme da izrazi divljenje ljepoti crvene ruže, koja je, po legendi, nastala iz krvi ljepotice prosutoj po nekom gnusnom panju. Ne da se smiluje Henri Osmi, nego da bude Ruža, da bude Ljepota, da ne umre Ljubav, ne zamre Glas pjesnika.
A moćni Glas pjesnika – je Laletov glas. Njegova Simetrija (Meho Baraković: Zašto volim Mostar, Snijeg pada u Bolnasu…).
Zašto volim pjesmu Ljubav Ane Boleyn
Zato što je Green Wood, zato što je Ruža svih ruža. Zato što je Cvijet i rana. Zato što je Cvijet na vrhu Vlakovo.
Pili smo ”Plzen” u Karicha, v Praze, slušali Smetaninu ”Vltavu”. V Boljšom teatre divili se bakarnoj Mongolki.
Eto, sve zbog poezije, zbog muzike. Da bi sve bilo poezija, i muzika. I ona šumna Morača, i Tara, i Lim..
Jer, zato što je ljepota rođena iz lijepe biserne Školjke:
”Ani Boleyn, zanosnoj ženi Henria Osmog // plemeniti pjesnik Thomas Wyatt sonete // u pletenice bujne kose uplete, kao da od // poljskog cvijeća, za svečanost, vijence tka”.
Lale je riječima podario moć da iskažu uzvišenost ljepote Ane Boleyn. Ona je vječna.
Ljepota je Green Wood na vrhu Vlakovo, na vrhu piramide Sunca i Mjeseca.
Lale je na Temzi, na Mediteranu, u Rimu – u katedrali San Pjetro, pred Mojsijem zadivljen ljepotom stvara ljepotu, riječju ”Progovori, Mojsije” (Mikelanđelovo) transforiše u Ružu krvi na vratu Ane Boleyn. Ana je progovorila, u stihovima Thomasa Wyatta i Laleta Brkovića. Zato volimo govor ove pjesme. On je zvuk violine, visok, kao odjek munje, da poništi smrt, da ljubav učini vječnim žarom.
”Pjesnik soneta Sir Thomas Wyatt nikad više // ljubavni stih ne napisa, sonet u mrak potonu, // vrativši se iz tamnice Tower London napušti, // snovima nošen u englesko zelenilo potonu…”
S pjesničkim poštovanjem, sonet je živ u bugarštičkom nizu Laletove poetike. Iako nerimovan, zvučan je, kao kod Petrarke, Šekspira, Ronsara, Prešerna.
Od bugarštičkog metra Lale gradi novu poetsku sintaksu, novo značenje riječima Brđana s crnogorskog krša. Zato volimo i te riječi i pjesmu od tih lirskih uresa.
”Ljubav Ane Boleyn nije bolest, nije splin de Paris, niti Londona. Ona je Andromahina ljubav Hektoru oko vrta.
Pjesnik Sir Thomas potonu u englesko zelenilo. Jer ”Zeleno, volim te Zeleno” (Lorka). Jer ”umrijeću od ljepote” (Tin). Jer, Lale, aed – pjeva ”Celtic legend”, o jednoj Ani koja je voljela, koja je Ruža nad Ružama, Pjesma nad Pjesmama.
Jesenjin je ”Anu Snjeginu” pretvorio u toplo more, u okean. A tako su i pjesnici Thomas i Lale Ani Boleyn dali vječiti život, zbog one ljubavi i ljepote.
Nije li tu negdje i onaj motiv o Omerovoj Merimi, o Romeu i Juliji, o Hamletu i Ofeliji? Šekspirovski motivi – u Laletovoj poetici…
Bon jour tristese!…
Opisivanje ljepote
Karoline Levelles gazila je po vrelom pijesku u Olciniumu, prije odlaska na Sjever. Od njene ljepote istopio se snijeg u Kiruni, pobijelio je – i njeno tijelo boje suhog oraha. Na Olandu, u runama, spjevano je njeno ime.
”Kada ona u vodu uđe, // more … // za njom pohotno krene” (”When shi goes into the water // the sea… // and starts afte her so that” ; 17).
”Kao Botičelijeva Venera iz školjke, Marina Laslo // iz cvijeta izrasta – gotički lukovi, slućene katedrale // ……….. // Led Antarktika se otapa”.
Karoline Levelles, lijepa si kao Notre Dame de Paris! Peplonom ljepote prekrili su te Big God and Lale Brković.
”Mudri Mojsije glasom njenim ranu na koljenu vida, // ranu koju mu tvorac napravi, kad ga, odmah poslije sazdanja, // čekićem udari, da ga natjera da progovori, da ustane i saopšti // rađanje novog života, neponovljivom kreacijom tvorca darivanog” (”Filippa Giordano”, 43).
Moćno je tijelo Felippe Giordano, kao more, kao pijesak Olanda, kao rijeka Vltava.
Moćno je tijelo Ketherine Jenkins. ”And God created the beautiful Katherine Jenkins”… ”Magičnost njenog glasa praški simfonijski orkestar opije”…
Moćna je pjesma koju Lale stvori Riječju.
Ovako je Lale, svečanim tonom svojega pjesničkog glasa, sofoklovski uzvišeno opjevao ljepotu one monumentalne skulpture Mudrog Mojsija u rimskom Sann Pjetro, i, komparativnim poetskim postupkom ljepotu Filippe Giordano.
Ko je Felippe? …
Možda je Lale vidio neku prelijepu Rimljanku na Španskom stepeništu? Tu je svaka Rimljanka Felippe, latinskoga lika, sjede na stepeništu sa zadignutim suknjicama, cmaču se sa bezbrkim giovanotima usred bijela dana. Možda je ta loptasta rumena koljena pjesnik vidio i u nakoj katedrali, na klupicama za vrijeme molitve Jedinom Bogu. Kao ono u Svetoj Stošiji pisac ovoga impresionističkog eseja.
Tako je pjesnik Lale uzvisio Ljepotu i Mudrost, i poetsku Riječ, i pjesmu o Felippe Giordano, i njen Tivoli, i njenu Via Etruria…
Ljepota i mudrost su osnovni predmet Laletove poezije uopšte, a s naglaskom i njegovih londonskih poema.
Hajne je hodao po Harcu, Džordž Gordon Bajron po Grčkoj – obojica motivisani mudrošću i ljepotom. Lale hodočasti Starim Rimom, Londonom, Mediteranom… Da bi se nagledao ljepote, i one Tinove ljepote, i onih golih ramena o kojima pjeva Dobri Dado (Izet Sarajlić).
”Mojsije, progovori!”, uzviknuo je slavni vajar. I Mojsije je progovorio – mudrošću i ljepotom u kamenu.
Kanconijer ”Appassionato” je Laletova apokrifna poetska Biblija o Simetriji Mudrosti i Ljepote, Uzvišeno i dramsko, jer su ove keltske poeme i dramski poetski glasovi. Pred ljepotom se ćuti, a tako glasno osjeća i misli.
Ove Laletove poeme su i razigrane lijepe renesansne drame. Šekspirovske drame.
Kao pjesničke strukturalne formacije u Laletovom kanconijeru dominiraju šekspirovska bugarštička sestina i katren.
Obnova crnogorske poezije
Crnogorska poezija se obnavlja, Laletovom poetikom, novim, evropskom motivima, hrabrošću da se jezik gusala smjesti u historiju, a da se jezik stare epike semantički lirizuje, omekša, skine mačeve iz ritmova, epsko ojkanje i podvriskivanje, da pjesnik stavi knjigu na grudi – na dva puna mjeseca, da riječi pretvara u simfonije što žubore ka višem, ka uzvišenom – onom što je pravo na život.
Nije sva crnogorska poezija beživotna, staroviteška, dekadentna, epskohuškačka… Ima u njoj lijepih zvukova i poetskih šumova, onih kao kod Mandeljštama.
Lale se okrenuo drugačijoj poetici, šekspirovskoj, šelijevskoj, celtic legen poim. Udaljio se od rata, osudio ratove i genocide, staru poetsku vitešku etiku, ratne ritmove i talambase. Poklonio se, kao Najviši Čovjek, sjenima Srebrenice. Jer mora su za sve ljude, vazduh takođe, sunce takođe… Sa obala Temze piše svojoj Crnoj Gori da se, u poetici, u historiji, pamti po čojstvu a ne po guslama i samokresima zadenutim za onaj pojas trambolos.
Po svemu Laletova poezija, i poetika, su nove – evropske, šekspirovske, keltske.
I jezik njegove poetike je poemičan, liričan, semantičan u lirskom kodu, humanistički, crnogorski, sliven od nove lingvističke materije, angažovan da osmisli ljepotu i na primjeru Crvene Ruže Ane Boleyn.
Ljepša je Ana Boleyn od ma kakvog i ma čijeg patriotizma. Ana Boleyn je Simetrija Zelene planete, patriotizam je potočić Šlama u Prokletijama, londonsko sokače, puholj cigarete. Lijepa je i Overnja, i Zeleno pleso, i Punta Amika…
”Svijet je lijep, a život dar je s neba” (V. Nazor).
Laletova poetika nosi kod cijelog svijeta. Ona je za vijek vjekova, i dalje od toga.
Ka novom stilu (appassionato) u crnogorskoj poetici
Appassionato je metafora za obnovu crnogorske poetike i poetske energije zasvjedočene u kreativnom sistemu Laleta Brkovića. Appassionato je temelj i poetskog govora Mornara na jahti ženskog tijela – put ka novom stilu crnogorskog poetskog tonusa. Laletova stilska formacija, Laletova dukljanska poetska gramatika, kojoj je naučno davao pravo na egzistenciju veliki lingvista Vojo Nikčević, koji je još prije agresivnog rata hrabro rekao, u Novom Pazaru, da priznaje bosanski jezik, da postoji samobitnost jezika Bošnjaka. I ja sam, na jednom književnom simpoziju u Ljubljani, rekao, da i mi Bošnjaci priznajemo samobitnost crnogorskog jezika. I Lale je pjesnik crnogorske jezičke samobitnosti, Dukljanin, koji je u tom lingvističkom sistemu stvorio svoj sopstveni stilski izraz.
Muzika, uzvišena ljubav, stilska materijalizacija poetskog izraza, jezik kao biće, kao Čovjek, kao morfonološki sistem Laletovih kancona (poema).
U knjigama piše da je engleski jezik izuzetno bogat riječima i njihovim derivacijama. Piše da je u tom diskursu arapski najbogatiji rječnik na svijetu, osobito rječnik one Svete Knjige Kur’an. Piše da se leksičkim bogatstvom diče japanski, kineski. I neka je tako, ali su za najviše poštovanje i jezici crnogorski i bosanski. Tu za svašta ima riječ.
To crnogorsko-bosansko jezičko bogatstvo poznaje i u poetici oplemenjuje i pjesnik Lale Brković. Ono je njegova stilska misija, prelivi iz jedne fonološke, morfološke, stilemske boje u novi semantički lik i sadržaj. Zato je pjesnik uvijek u situaciji da riječju, gustinom riječi stvori umjetničku sliku, boju, lirski fon, ritam kojim postiže harmoniju unutar stiha, unutar strofe, unutar cijele poeme.
Jedanaest je poema – jedanaest velikih platna, jedanaest fresaka na zidovima Hrama Poezije.
Laletova stilska alhemija je ”sto koraka iznad” (po F. Muhiću). Kao što je i Ferid sam stil i misao.
Iako je pjesnik Lale poštovao šekspirovski metar, dobro je i za njegovu stilsku kulturu i za obnovu crnogorskog lirskog poetikona. I zbog pomjeranja epskog diskursa, u historiju.
