Redakcija Nije tačno da je žena u našem svijetu, dakle i kod Bošnjaka, u drugostepenoj poziciji, u podređenom položaju.
Abstrakt
Povod za pisanje ovoga eseja su romani ”Đurumlija” Mevlude Melajac iz Novog Pazara, i roman ”Elkine tišine” Selve Ramčilović – Šabotić iz Luxemburga – spisateljice u egzilu. Ove sandžačke spisateljice, kao i sve druge književnice u korpusu bošnjačke književnosti i književnosti islamske civilizacije, potvrđuju da su socijalni i pravni položaj žene u islamu uvijek bili na najvišem nivou, pa se u diplomatskoj praksi mora tako i vrjednovati.
Diplomatski jezik ne smije zaobići ovakve činjenice i savremeno društvo treba da prepozna sve vrijednosti žene u islamu koja se identifikuje etičkim kvalitetima, radom, materinstvom i odgojom djece. Učešće žene u nauci i kulturi nije privid već civilizacijska norma za bolje društvo, odnosno za društvo koje ne prepoznaje dekadencije. Diplomatske strukture moraju imati u vidu ove činjenice i, Europi, i cijelom svijetu, nuditi ove kulturne tekovine isto onako kako su Europi nuđeni humanizam i renesansa, koji se temelje na islamskoj civilizaciji i klasici staroga svijeta.
Abstrakt
The reason for writing the essay are the novels ”Đurumlija” of Mevluda Melajac from Novi Pazar, and novel ”Elkin’s silence” of Selva Šabotić – Ramčilović from Luxemburg, writer in exile. These Sandzak writers, as well as all the other writers in the corpus of Bosnian literature and literature of Islamic civilization confirms that the social and legal position of women in Islam always has been at the highest level, and in diplomatic practice must be assessed.
Diplomatic language must not miss this fact and modern society needs to recognize the value of all the women in Islam, which identifies the ethical qualities, work, motherhood and raising children. Participation of women in science and culture is not an illusion but a civilizational norm for a better society, or for a society that does not recognize the decadence. Diplomatic structures must bear in mind these facts, and Europe, and around the world offer the same cultural heritage of Europe as they areoffered and Renaissance Humanism, which is based on Islamic civilization and the classics of the ancient world.
Introdukcija
Bošnjaci imaju razloga osjećati se ponosnim, naravno, bez one, njima strane megalopsihije, već s pravom na sve ono što čini njihov kulturni identitet i imidž. Bošnjaci posjeduju tradicionalnu skromnost, nikada se nisu nametali nijednoj tuđoj kulturi, niti historiji, nisu stvarali mit – pogotovo ne na štetu drugih sociokultura. Oni umiju poštovati tuđe kulturološke resurse, ali znaju dokle dotječu granice njihove kulture i hostorije i žele ih afirmirati prema njihovim vrijednostima, kao dijelom svjetske baštine.
U ovom kontekstu, prema analičkim potvrdama akademika Alije Džogovića, ”s pravom se može reći, da su Bošnjaci ušli u Europu poodavno – još one 1774. godine, kada je slavni Gete, promovišući onu pjesmu o plemenitoj Hasanaginici, istovremeno promovirao i bošnjačku književnu tradiciju, i etiku – otjelotvorenu u ovoj baladi, te uzvišenost ljubavne čistote kao u onoj pjesmi o Omeru i Merimi, na čijoj je tematskoj i motivskoj uzvišenosti – takođe slavni Šekspir – gradio priču o vječnim ljubavnicima – Romeu i Juliji…”
Nije tačno da je žena u islamu, dakle i kod Bošnjaka, u drugostepenoj poziciji, u podređenom položaju. Naprotiv, ona je na najuzvišenijem mjestu, svuda: u društvu je poštovana i zaštićena; ona je simbol najčistije porodične zajednice; ona je prisutna u svim oblastima kulture, a time je i u pisanoj kreaciji bila učesnik još od najstarijih vremena.
Ovaj diskurs smo izložili da bismo pokazali saglasnost sa historijskim činjenicama, koje su u prošlosti ili zaobilažene ili iskrivljavane na štetu islamskih naroda i njihovih kultura, te dostignuća u odnosima ljudskih prava unutar porodičnih zajednica, kao i unutar šire društvene zajednice. Zapad u ta vremena nije imao niti slikarke, niti pjesnikinje, niti prezidentice. Imao je inkviziciju! Dakle, sve je drugačije nego što je stvarno bivalo u historiji i kulturi.
Ovo, kao literarni ampasan, formulišemo, da bismo pokazali koliko smo mi, Bošnjaci u Europi, čak i iznad nekih standarda ove stare dame, da su Bošnjaci i na Balkanu imali pjesnikinja na glasu, naprimjer od one Umihane Čuvidine, a svakako i ranije, pa sve do danas.
U velikoj bošnjačkoj antologiji ”Bijel behar” samo iz Sandžaka i sa Kosova zastupljeno je tridesetak pjesnikinja, što je rezultat ljudskih prava, i bez posebnih deklaracija.
Žena – pisac prvog romana o đurumlijama
U hrabre začetnike pristupa ovoj velikoj bošnjačkoj temi, s pravom se može reći da je sandžačka književnica, Mevluda Melajac, pisac nekoliko historijskih romana. Možemo uvažiti mišljenje akademika Džogovića da je ona ”dosadašnjim svojim romanima dala najširu i najaktualniju sliku događaja i društvenog života u Sandžaku, prvenstveno u “starom” Novom Pazaru. Pristupila je društveno-historijskim temama kao njihov dobar poznavalac, dobar i objektivan historičar i pisac prirodnog dara, i kao dobar znalac jezika Bošnjaka…”
Mevluda je, pišući romane sa ”velikim temama”, zaista bila hrabra. Gledano sa strogog teorijskog aspekta, to su ”muške” teme, ali se ona uhvatila u koštac sa tolikom historijskom i ratnom tehnologijom, i to sa uspjehom da slika one juriše i vitlanja sabljama na Bosforu. Zato joj odajemo visoko poštovanje.
Svojom literarnom kreacijom Mevluda je potvrdila činjenice da su žene Sandžaka u svemu ravne muškarcima, oborila je “stare” tvrdnje da je muslimanka kod Bošnjaka građanin drugog reda, ili građanin izvan društvenog položaja. Svojim visokim kreativnim sposobnostima, svojim ciklusom romana, zauzela je pristojno romansijersko mjesto na divanu bošnjačke sandžačke književnosti originalnom tematikom svojih romana, slikanjem društvene sredine novopazarske kasabe i njene okoline, izvanrednim smislom da shvati dijalektiku društvenih promjena u Sandžaku, da likovima da literarnu funkciju i smisao života – u kontekstu velike kompozicije i panoramske radnje, ideja i socijalnih promjena.
Žena – pisac prvog romana savremene tematike
U bosanskoj književnoj sferi zablistao je veliki broj spisateljica raznih književnih rodova i vrsta. Međutim, ovdje upućujemo na pisce Bošnjakinje, jer je u današnjoj nauci o književnosti dobro poznato do kojih je vrhova stiglo ono muško književno stvaralaštvo, a ja znanjem i naučnom argumentacijom mogu potvrditi da je ono europsko, ne samo danas već još od onih povelja i zapisa, od onih epitafa na stećcima širom Bosne i Hercegovine i svih krajeva u kojima su tokom historijskog kontinuiteta živjeli Bošnjaci ili oni od kojih ovaj narod nasljeđuje svoju autohtonu kulturu. Ipak, u ovoj esejističkoj radnji želim govoriti, ne o tzv. muškom romanu, jer to je već poznato, nego ženskom romanu, i ženskom pisanju, koje je na takvoj visini da nam više ”učeni” susjedi niti cijela Europa ne mogu reći da je u bošnjačkoj društvenoj sferi ugroženo ljudsko pravo žena, da je žena ropkinja čak i u ovom XXI vijeku, da je neškolovana i neobrazovana. Nije tako, a nije ni bilo, niti je bilo ni u minulim vjekovima islamske kulture, niti danas. Europa to nije htjela.
U ovom prologosu želim komparirati fenomen bošnjačkog ženskog stvaralaštva i fenomen ženske književne misli. Znamo za one bosanske književne dive, Umihanu Čuvidinu, eminentnu Hubijar – pisca dobrih romana, Muberu Mujagić, vrsnu naučnicu Hasnu Muratagić Tuna; za sandžačke Bošnjakinje, Fatimu Muminović Pelesić, Hanku Hankušu Hamzagić – pjesnikinju aristokratske plave krvi i otmenog stiha, te Biserku Suljević Boškailo – pjesnikinju najsavremenijeg stilskog izraza, za Belu Isović Džogović – pjesnikinju dječje multikulturalne kreacije i dječjeg lirskog sentimenta, Mevludu Melajac – pisca romaneskne bošnjačke historije, Selvu Šabotić Ramčilović – pisca prvog psihološkog romana u sandžačkoj književnosti, i još mnogo, mnogo drugih u bošnjačkom kulturnom svijetu.
S tog aspekta u ovom eseju, nakon ove prolegomene, govorim o jednoj novoj bošnjačkoj književnici porijeklom iz viteškog Gornjeg Bihora i danas književnice u egzilu – u Luxemburgu, gospođi Selvi Šabotić – Ramčilović, pjesnikinji po ranijem stvaralačkom opredjeljenju i danas eminentnoj spisateljici romana sa tematikom iz savremenog života Bošnjaka.
Znala sam, više indirektno, da je jedna vrlo popularna književnica u Luxemburgu, vrlo aktivna u afirmaciji bošnjaštva i bošnjačkih udruženja u Zapadnoj Europi, još sa nekim bošnjačkim piscima u egzilu. Sada mi je, kao ono čestiti care, doprlo do ruku jedno novo djelo, književnice Selve, i ja sam radosna, po onom čitalačkom zanosu, što sam ga pročitala u jednom dahu, sa velikom ljubopitljivošću i entuzijazmom, iz kojih je rezultiralo zadovoljstvo čitanja i pisanja. Ja znam koliko je Selva morala ulagati truda da bi se upustila u pjevanje i pisanje.
Zaključna razmatranja
Roman Mevlude Melajac, kao djelo historijskog sadržaja i tematike, ulazi u oblast boljeg učenja i razumijevanja bošnjačke historije u vremenu od kraja 17. stoljeća do danas. Sem umjetničke, ovim djelom se afirmiše položaj i uloga žene u bošnjačkom društvu i bošnjačkoj kulturi. Zato, nije potreban nikakav diplomatski niti bošnjacima tuđi angažman u dokazivanju učešća bošnjačke žene u opštoj europskoj kulturi, jer se ona sama potvrđuje i afirmira svojim socijalnim vrijednostima i tradicijom.
U zaključnoj ocjeni je i roman ”Elkine tišine” Selve Šabotić – Ramčilović, kao osobito poetsko djelo i prvi roman psihološke opcije u sandžačkoj bošnjačkoj književnosti. Njegov književni kod je, pored ostalog, i sociološko raslojavanje patrijarhalnog sandžačkog društva, kao i sudbina Bošnjaka izazvana pomjeranjem sa vjekovnih ognjišta u potrazi za humanom egzistencijom. Ovo djelo odlikuje se najvećim stepenom optimizma u rvanju sa životnim iskušenjima i željom da se savladaju gruba stvarnost i psihološka trauma, a i u njemu je glavni nosilac dramske radnje – žena. Ona pobjedonosno prolazi kroz ”Trijumfalnu kapiju” života, kroz egzilantsku Europu, savlađujući životne drame i sve ono što se ne može staviti pod odrednicu ”ljudska prava”.
