Redakcija Ako nisi mogao sebe učiniti vječitim, onda si učinio poeziju i njen govor. (A)
Abstrakt: U ovom eseju analiziraju se teorijske komponente romana Elkine tišine autorice Selve Šabotić Ramčilović, prvenstveno njegova motivacija i literarna geneza, njegova društvena i historijska kultura, i u ovom kontekstu raslojavanje sandžačke porodične kohezije, fizičke i psihičke patnje i izgubljenosti onih koji su predmet ovoga dobroga romana – prvoga literarnog djela sa savremenom tematikom iz života Bošnjaka Sandžaka. Predmet literarne opservacije su, takođe, i likovi koji su nosioci ove romaneskne radnje, njihovi socijalni i psihološki porazi i pobjede – njihove ”triumfalne kapije”, kroz koje se može ući ne samo u ”obećanu zemlju” Evropu ili Ameriku nego i u pakao.
U eseju se analiziraju i lingvistički resursi ove romaneskne materije, njegove stilske formacije i sandžačke govorne specifičnosti.
Kay words: Analitička metoda, pristup literarnoj temi, društvene sredine, slikovnost i likovnost, tipizacija, etika, estetika, lingvistički diskurs.
Prolegomena
”Traži, naći ćeš” – zapisano je u onoj najljepšoj knjizi među knjigama, Kur’anu. Ovom lijepom filozofemom započinjemo jedan esej impresionističke motivacije, da apostrofiram još na početku, o jednom romanu iz stvaralačkog resursa danas velike bošnjačke romaneskne tradicije i savremene društvene stvarnosti, o romanu jedne nove primadone u novim tokovima bošnjačke literarne historije i literarne nadgradnje.
U bosanskoj književnoj sferi zablistao je veliki broj spisateljica raznih književnih rodova i vrsta. Međutim, ja ovdje upućujem na pisce Bošnjakinje, jer je u današnjoj nauci o književnosti dobro poznato do kojih je vrhova stiglo ono muško književno stvaralaštvo, a ja mogu znanjem i naučnom argumentacijom da potvrdim da je ono evropsko ne samo danas već i još od onih povelja i zapisa, od onih epitafa na stećcima širom Bosne i Hercegovine i svih krajeva u kojima su tokom historijskog kontinuiteta živjeli Bošnjaci ili oni od kojih ovaj narod nasljeđuje svoju autohtonu kulturu. Ali ja u ovoj esejističkoj radnji želim da govorim, ne o tzv. muškom romanu, jer to je već poznato, nego ženskom romanu, i ženskom pisanju, koje je na takvoj visini da nam više ”učeni” susjedi niti cijela Evropa ne mogu reći da je u bošnjačkoj društvenoj sferi ugroženo ljudsko pravo žena, da je žena ropkinja čak i u ovom XXI vijeku, da je neškolovana i neobrazovana, da je… Nije tako, a nije ni bilo, niti je bilo ni u minulim vjekovima islamske kulture, niti danas. Evropi su poznate one španske spisateljice arapskog porijekla iz srednjeg vijeka, pa one Arabljanke Oma Selma i Oma Habiba, pa i ona lijepa Šeherezda koja virtuozno priča one priče, iako su ih glagoljivi arapski rapsodi preturali preko jezika i uma, i kodifikovali, ali oni su ih s najvećim poštovanjem stavili u pripovijedačku funkciju preko usana lijepe Šeherezde. Eto, to je islamski kulturni i literarni brijeg, to su one egipatske piramide, i bosanske piramide, i sinajski rukopisi – sačuvani samo u islamskom svijetu. Evropa to nije htjela da razume, kao što i danas ona u svojoj dekadenciji, ne može da shvati sve ono što joj je poklonila islamska kultura, pa i ona literarna, naprimjer preko Servantesa, Rablea, pa preko islamske persijske poezije, i dalje – preko Getea, Hajnea, sve do danas.
U ovom prologosu ja želim da kompariram fenomen bošnjačkog ženskog stvaralaštva i fenomen ženske književne misli. Znamo za one bosanske književne dive, Umihanu Čuvidinu, eminentnu Hubijar – pisca dobrih romana, Muberu Mujagić, vrsnu naučnicu Hasnu Muratagić Tuna, za sandžačke Bošnjakinje, Fatimu Muminović Pelesić, Hanku Hankušu Hamzagić – pjesnikinju aristokratske plave krvi i otmenog stiha, te Biserku Suljević Boškailo – pjesnikinju najsavremenijeg stilskog izraza, za Belu Isović Džogović – pjesnikinju dječje multikulturalne produkcije i dječjeg lirskog sentimenta, Mevludu Melajac – pisca romaneskne bošnjačke historije, i još mnogo, mnogo drugih u bošnjačkom kulturnom svijetu.
Međutim, u ovom eseju, nakon ove prolegomene, želim da govorim o jednoj novoj bošnjačkoj književnici porijeklom iz viteškog Gornjeg Bihora i danas književnice u egzilu – u Luksemburgu, gospođi Selvi Šabotić Ramčilović, pjesnikinji po ranijem stvaralačkom opredjeljenju i danas eminentnoj spisateljici romana sa tematikom iz savremenog života Bošnjaka.
Znao sam, više indirektno, da je jedna vrlo popularna književnica u Luksemburgu, vrlo aktivna u afirmaciji bošnjaštva i bošnjačkih udruženja u Zapadnoj Evropi, još sa nekim bošnjačkm piscima u egzilu. Znam, tamo je vrsni romanopisac Murat Baltić, na sjeveru je pjesnik onih lijepih poema –Zašto volim Mostar” Meho Baraković, pa nestašni Ragip Sijarić – pisac ”Hanuminog divana” i ”Kletve Majke Šahe”. Rado sam pročitavao njihova književna djela, i ovdje na Balkanu i dok sam boravio na sjevernom Baltiku. Sada mi je, kao ono čestiti care, doprlo do ruku jedno novo djelo, književnice Selve, i ja sam radostan, po onom čitalačkom zanosu, što sam ga pročitao u jednom dahu, sa velikom ljubopitljivošću i entuzijazmom, iz kojih je rezultiralo zadovoljstvo čitanja i pisanja. Ja znam koliko je Selva morala ulagati truda da bi se upustila u pjevanje i pisanje, isto kao onaj Ismet Ćeranić sa Viljeg kola (”Šapat školjke”), ili Ragip sa Ostronoše, te Bela sa one cvijetne Berimlade. Ali ono što su oni začinjali, kao narodni začinjavci, ono što je ostalo kao prijelaz od narodnog izraza do umjetničke riječi, ono zaslužuje veliko poštovanje za kontekst bošnjačke književne historije i sandžačkih dijalekatskih izoglosa. Ja sam se, u svojim esejima uvijek priklanjao fenomenu jezika, njegovom očuvanju pa makar u djelima ”iz prve ruke”, jer je u njima jezik bio fosilnog semantičkog prepoznavanja, originalan, polivalentan, etimološki utvrđen, poetski funkcionalan. Bio je to jezik gramatički neukrotiv, ali stilski sav u patini ”’staroga zlata”. I ja sam zavolio taj jezik i njegove bezlične i besubjekatske stileme, njegovu sažetost i nemuštu nedorječenost, njegove alegorije, aluzije, blagonaravne pežorative, aseverative, lirsku toplinu i hairlovanje. Atlas sandžačkih dijalekatskih izoglosa postavljao sam na temeljima jezika književne produkcije ove, dosta zaboravljene, plejade pisaca. A tako je lijepo učinila i uvažena Fatima Muminović Pelesić pišući o nekim priloškim izrazima u ”Bošnjačkoj riječi” br. 19-20. Svoje lingvističko umijeće pokazala je baš na primjerima uzetim iz narodnog govornog folklora.
Iz svih ovih razloga, prvenstveno lingvističkih, izabrao sam da čitam djelo Selve Šabotić Ramčilović, roman neobične naslovne sintagme ”Elkine tišine”. Izučavao sam onomastiku i govore Bošnjaka u Sandžaku, sa posebnim aspektom govore njegove centralne izoglose, dakle Gornjeg Bihora, i svoje rezultate prezentirao u knjizi ”Atlas dijalekatskih izoglosa u Sandžaku”. Oblast Petnice i njene šire regije mogao sam istraživati na materijalu iz Selvinih knjiga, prvenstveno iz njene prozne književne produkcije, jer je ona dosljedno zadržala svoj zavičajni jezički fond i ja sam ga tamo našao. Poslušao sam onu Kur’ansku aksiomu: ”Traži, naći ćeš”. I našao sam lijepi jezik Bošnjaka u djelima pomenutih pisaca, dakle i uvažene Selve. Jer se lingvistika, odnosno dijalektologija, zasnivaju na usmenim jezičkim strukturama i na njihovoj semiotici, te na gramatičkim, pa i na negramatičkim, strukturama iz djela umjetničke književne produkcije, i iz onih koja stoje na prijelazu od tzv. ”narodnog izraza” ka ”umjetničkom”. I kod drugih naroda išlo se tim smjerovima, a tako je i Vuk Karadžić zasnivao svoja učenja o jeziku i kodifikovao onaj jezik na materijalu ”Rječnika” i narodnih umotvorina, najviše na materijalu narodnih govora Bosne i Hercegovine, a u tom kontekstu i Sandžaka. Samo su to postvukovci ”izmijenili”, dodavali, i falsifikovali.
Riječi su znakovi i za čuvanje imena jednoga naroda, njegove knjige, njegova kulturna historija, njegovi stećci su njegov govor i njegova zemlja, njegov etnički kontinuitet. U morfološkim bazama rad– (Radmance), lag– (Lagatore), pet-//pot– (Petnica//Potamos), brad//t- (Bratina) i sl. sačuvani su strukturalni i semantički etimoni narōdā koji su davno živjeli na bihorskim, i pešterskim, prostorima. Tako i u djelima slavnog Ćamila Sijarića, pa i onog njegovog bratstvenika Safeta, i naravno u djelima Selve i Mevlude.
Dakle, pišem, čitam, pamtim.
O romanu ”Elkine tišine”
(Aspekt – naslov)
Zašto ”Elkine tišine”? Zašto tišine? Zašto ovakav naslov? Koliko u njemu ima stilistike, stilske funkcije, sadržaja?
Ova pitanja namjetnula su se kao imperativ da moram tražiti smisao ove sintagme i njenih dijelova, kako sa aspekta funkcionalne gramatke tako i sa aspekta stilistike, zatim strukture i sadržaja romana, njegove višekomponentne fabule, romaneskne edukacije i panorame ideja i učesnika u složenoj radnji romana o jednom vremenu i društvu u tom hronotopu.
Informativno, bilo je različitih pretpostavki, formalnih definicija, zaključaka. Ipak, izbor značenja ove sintagmatske naslovnice, može se reći, odnosi se na unutrašnju romanesknu tišinu, na ono Elkino bolovanje i preboljevanje, u tišini počevši od onog ”udara groma” kada se u bašti iza kuće slomila jedna beharna grana, pa sve do konačne pobjede, do one ničeovske teze sadržane u iskazu ”Hteti – znači moći”. Poslije mnogo ”rvanja” u svojoj sobi negdje na Pešteri, pa po sobama onkološkog odjeljena bolnice u glavnom gradu jedne balkanske države, do onoga vremena kada je Elka simbolično ”prodefilovala” kroz Triumfalnu kapiju u Parizu.
Naslov je poetski znak latentne sudbine glavne junakinje romaneskne materije, Elke, djevojke iz patrijarhalne bošnjačke kuće i bošnjačke društvene sredine, one pešterske, negdje u geografskoj sferi zapadno od Tutina, ili u tutinskom okolišu. Istina, urbanonim Tutin zamijenjen je geografskim pojmom Varoš//Varošica, kao vlastito ime jedne kasabice, a u funkciji je i njegov apelativni lik varoš//varošica. Ovu stilsku i semantičku distinkciju čitalac će razumjeti iz rečeničnog konteksta i njene funkcije u konkretnom gramatičkom diskursu.
Elkina unutrašnja drama odvija se u najvećoj tišini, što ona čini svjesno, uzdižući se do najviših ljudskih vrlina, trpljenjem, snagom duha, etičkim motivima, i osobitim optimizmom koji je dio njene egzistencije i latentnog nasljeđa u sferi tipične bošnjačke porodice i sociologije pešterske sredine na prijelazu u novo poevropljeno vrijeme. Autorica romana je željela da sve što se događa sa Elkom i njenom sudbinom, ostane u tišini, od onog spleta događaja kada se u svojoj kući sukobila sa onom opasnom bolešću pa sve do kraja romana kada je ostala u Njemačkoj sama i udaljena od zavičaja i zavičajne idile.
U ovoj naslovnoj sintagmatskoj strukturi kodifikovana je ukupna sadržina romana, nekoliko različitih dramskih radnji i destinacija gdje se one odvijaju, u velikom evropskom teatru, mnogo likova sa različitim dramskim ulogama u romanu velike panorame, čak i ona lutajuća balkanska populacija koja se sliva u dno društva Zapadne Evrope, čineći naturalističku sociologiju populacije u egzilu.
Oblik, vrsta i kompozicija romana
Analitičkim pristupom opservaciji romana potvrđuje se njegova teorijska specifičnost, njegov poetki oblik i njegov žanr. Na bazi romanesknog materijala i romaneskne pripovijedne opcije, odnosno na temelju sadržaja i metodologije koja je u funkciji pripovijedanja, na osnovu generalne tematike i izbora vremena (hronotopa; v. M. Bahtin, O romanu) u kojem se odvija ova ljudska historija (balzakovska ljudska komedija) – u društvenom hermetizmu, u krugovima sličnim onim kod Dantea (Pakao) – može se formulisati oblik i vrsta ovoga Selvinog romana. To nije roman sa historijskom inverzijom, već roman moderne opcije, čak, na veliko zadovoljstvo autorice, prvi moderni roman u sanžačkoj bošnjačkoj književnoj produkciji. U ovom kontekstu, ovo je i prvi psihološki sandžački roman. Naravno, ova tvrdnja pretpostavlja argumente. U diskursu ove pretpostavke, treba reći, da je ovo, istovremeno i osobit društveni roman, porodični roman, a u latentnoj opciji ispoljava se njegova autobigrafska tematska motivisanost i literarna organizacija.
Sandžački pisci su se, uglavnom, svojim književnim stvaralaštvom okretali prošlosti, interpretirali su one važnije historijske teme, pomažući historiji da svoje sadržaje transformiše u literaturu, i u još neke druge umjetnosti, što je zaista od osobitog nacionalnog značaja. Međutim, aktuelna sadašnjost je bila prećutkivana, iz više razloga, a moguće je najprije iz onih političkih nezamjeranja režimima i prelaženja preko aktuelnih problema. Jedino je poezija apostrofirala, i ona dosta latentno, neke društvene savremene pojave. Romanom se uglavnom pričalo o prošlosti, o temama koje su već bile poznate u balkanskoj historiji, o tzv. velikim temama. Male teme a velike ljudske drame prelazile su u zaborav, bez inicijativa za povratak.
Valja priznati, Selva je svojim romanom prekršila staro pravilo, okrenula se aktuelnim temama iz sadašnjosti, i time razbila one tabu razloge i strahove od savremenih problema.
Dakle, ”Elkine tišine” su savremena romaneskna radnja. Glavna tema, i sve one druge koje čine kompoziciju romana, su iz savremenog društvenog života. Autorica je sa velikim smislom komponovala sve one teme koje su predmet porodičnog života u zavičaju, zatim sve one danteovske teme na Onkološkom odeljenu u KBC-u u Beogradu, i one u oksidisalim autobusima na relaciji Beograd – zavičaj, i obrnuto, te one po njemačkim gradovima u potrazi za poslom i egzistencijom najniže vrste. S obzirom na sve ovo, roman je i osobita sociološka vrsta književnog žanra. Izmiješanost (M. Bahtin) savremenog psihološkog i sociološkog aspekta čini ovaj roman kompletnim u svim teorijskim literarnim zakonitostima. To su razlozi da ga uvrstimo u kontekst dobre literature i preporučimo dobronamjernim čitaocima, naravno i svim bošnjačkim institucijama – kao djelo edukativne vrijednosti. Mnoge teme iz ovoga romana mogu poslužiti kao opomena onima koji kreću na Zapad.
Problemi fabule i pripovijedanja (Simboli, deskripcija)
Fabula romana građena je po principu nizova raspoređenih po prirodnoj genezi i razvijanju radnje i događaja u njoj. Manirom romaneskne deskripcije autorica pripovijedanje začinje sa idilom u domu glavne junakinje Elke u jednom pešterskom selu. To je roditeljski dom u kojem skromno živi jedna bošnjačka patrijarhalna porodica, a takve su i one druge iz ambijenta. Poetske slike su vrlo eksponentne i upečatljive, što je rezultat književnog umijeća i talenta pisca Selve Šabotić Ramčilović i njenog književnog obrazovanja. U svojem daljem pripovijedanju ona vrlo često citira pisce koje je pročitavala (Dostojevskog, Šekspira, Ćamila Sijarića), što je pokazatelj da je njoj čitanje bilo velika opsednutost u životu i da je tako mogla da stekne visoku knjiženu kulturu i iskustvo koje će primjenjivati u svojem književnom stvaralaštvu. Naravno, sem ove velike čitalačke ljubavi, prepoznatljiv je i njen neosporni talenat, što je sve u funkciji pisanja dobre knjige.
Sve je u Elkinoj kući bilo idilično, dok jedne noći nije ”puko grom” i dok Elka nije shvatila da je taj metonim bolest čije se ime ne pominje. Poslije liječenja u svojem domu, kada više nije bilo drugog načina, otišla je na liječenje u KBC u Beogradu. Boravak u bolnici najdramatičnije su scene u ovom romanu, literarno najljepše, psihološki na visini najboljih romana ove vrste. Psihološka linija odavde teče uzlazno, sve do kraja romana.
Po izvjesnoj, psihološkoj i dramskoj analogiji, Elkine tišine su Selvin ”čarobni brijeg” (T. M.) i osobita semiološka metafora života i smrti.
Zato sam imao razloga da tvrdim da je ovaj Selvin roman prvi i najbolji psihološki roman u sandžačkoj književnosti.
Prva ljubavna storija raspršila se kao pjena na vodi, otpuhnuo ju je pešterski povjetarac bez imalo čovječnosti. Ali, to nije slomilo duh bolesne Elke. Naprotiv, postala je jača, razumnija.
Elka je, poslije uporne borbe za pobjedu bolesti, liječenje nastavila u svojem domu na Pešteri. Sestre su se poudavale i otišle na Zapad, kao i mnogi Bošnjaci iz ovih krajeva. Patrijarhalni društveni odnosi i kohezija bošnjačke porodice se raslojavaju po principu da moderni naturalizam prodire i u ove balkanske krajeve.
I Elka se odlučuje da ide na Zapad, jer u lažnoj domovini za Bošnjake nema uslova za normalnu egzistenciju. Uz ovo, buktala je agresija na Bosnu, i ratne psihološke traume u Sandžaku. Prvi njen korak prema Zapadu je odlazak u Pariz, a odavde u Njemačku. Pitao sam se, zašto u Pariz, ali sam zatim shvatio, da je smislila prolazak kroz Triumfalnu kapiju, u znak pobjede života nad onim zlom koje je došlo sa onim gromom u beharnu granu pred kućom, dakle pobjeda volje i hrabrosti (F. Niče). Prohod kroz Triumfalnu kapiju najljepši je simbol u razvijenoj slici u književnosti novijeg vremena.
Sestre su u Njemačkoj živjele kako se je moralo, kao svi koji su sa juga dolazili u zapadne – ”obećane zemlje”. Elka je, u neizvjesnosti, radila ono što rade oni koji moraju da rade. Stigla je na ”društveno dno” (po M. Gorkom), udala se i ponovo doživljavala traume i ”životni urnebes”. Poslije Davidove smrti, ostala je sama. Da li je pobijedila i ovoga puta? Možda jeste!? Ipak, život je već bio na kraju.
Autor ovoga eseja nije imao namjeru da fabulu prezentira u ovoj mjeri i postupku, ali je iz poštovanja kvalteta ovoga romana i njegove autorice, to učinio impresivno. Roman je, baš zbog ovoga, dobro književno djelo. Čitalac će se uvjeriti kada se upusti u ono što se naziva zavodljivost čitanja.
Ljepota ovoga romana je višeslojna. Ona se manifestuje u mnoštvu simbola koji prožimaju cijelu romanesknu materiju. Izvanredne su umjetničke formulaičnosti, literarne i lingvističke funkcije. Kao prvorazredni simboli su, možda, i Elkino bolovanje, ona velika ”mučnina” (Ž. P. Sartr), prolazak kroz Triumfalnu kapiju i ulazak u parisko turobno predgrađe (turobnosti Pariza, Š. Bodler), društveni hermetizam i simboli pakla (operacione sale i sobe sa pacijentima pomjerenih psihičkih stanja, putnici u autobusima, rad u restoranu, David…)… Sve je u funkciji ljudske oboljele psihe. Selva je pravi majstor pronicanja u duše ljudi, u ono unutrašnje nevidljivo jezgro psihe epskog čovjeka. Njeno poznavanje psihologije ljudi različitih društvenih slojeva i sudbina je na najvišoj učenosti i interesovanju. U ovom literarnom kontekstu su i izvanredni opisi (deskriptivi) tokom cijelog romana. Prisutan je i pejzaž, ali u funkcionalnoj mjeri. Uglavnom je dominantna urbana slika ambijenta. I ovdje je Selva majstor riječi, rečenica svih oblika, pa i onog spontanog dijaloga, koji je nešto rjeđi u odnosu na deskripciju, ali je prirodan i lociran u rečenici na pravom gramatičkom mjestu i u pravoj govornoj funkciji.
Selvino pripovijedanje je epsko, romaneskno. Pripovijedna materija o kojoj govori dobro joj je poznata, doživljena je, bliska, realistična, rezultat je pisca koji posjeduje široku stvaralačku kulturu i znanje, čime sam ja tokom iščitavanja bio impresioniran. Govorim sebi, to može da napiše samo osoba koja je literarno znanje sticala s ljubavlju i voljom, posvećenošću, čitanjem najboljih djela domaće i svjetske književnosti. Takođe sam sebi govorio, da ovakvo djelo, sa ovakvom sadržinom i sa ovakvim ”grubim” realizmom//naturalizmom može da napiše samo pisac koji odlično poznaje bošnjačko patrijarhalno društvo, bošnjačku peštersku porodičnu zajednicu, figurativno rečeno ”sofru” ove rustikalne populacije, zatim, osobito, onu bošnjačku egzilsku sudbinu i ponižavanja po zapadnim zemljama, gdje ih niko ne razumije i ne čuje, gdje su robovi zapadne dekadentne etike i tehnologije. Sve je ovo lijepo ispripovijedala knjževnica Selva, i čitaocima ostaje da potvrde svoje mišljenje o bošnjačkim egzodusima po svijetu – po onom ne bijelom već crnom dunjaluku. Bilo bi zaista preširoko kada bi pisac ovoga eseja ovdje prezentirao svoj analitički sud o sudbini Bošnjaka u Sandžaku, i u cijeloj Evropi, zato je mišljenja da sami čitaoci traže u ovom romanu one historijske istine (teme) i književne ljepote, ličnim doživljavanjem i komparacijama sa stvarnošću.
Likovnost, poetska slikovnost, psihološki aspekt
U ovom dobrom bošnjačkom romanu pažnju lingviste i esejiste impresionira onomastički diskurs, prvenstveno onaj antroponimski. Selva je za likovnu galeriju romana zaista umješno izabrala imena nosilaca radnje, tipična bošnjačka imena, bez namjere da strukturalno izlaze iz kruga bošnjačke etnonimije. Zato su ti likovi postali tipični u romanu onako i onoliko kao u svojoj sandžačkoj onomastičkoj izoglosi. Zato je i roman bošnjački, čak i onda kada ti Bošnjaci odu da ”peru prljavo posuđe” Zapadnjaka.
Svaka ličnost ovoga romana ima svoju sudbinu, svoj psihološki svijet, svoje želje i mogućnosti da ih realizuje u različitim vremenskim trenucima i društvenim sredinama. Oni su dio svoje društvene sredine, koja na njih utječe svojim stepenom kulture, ekonomske situacije, pasivnošću života i perspektiva. Čovjek je ovdje ”ostavljen”, prepušten sam svojim mogućnostima. On je ovdje prirodan, odlikuje ga naivnost i poštenje, vezan za peštersku zemlju i njeno kamenje. Čini mu se da ovdje svega ima, ako ima slobode. Shvatio je da je ovdje najbolje. Bolje nego iza one Triumfalne kapije, o kojoj ne govori ništa, samo odmahne rukom i zavrti glavom. Svaka konkretna riječ je psihološki iskaz, predmet psihološkog prafenomena, onog unutrašnjeg – drugog čovjeka.
Elka bi se mogla razumjeti kao nosilac cijele romaneskne radnje. I zaista nju pratimo tokom cijele pripovijedne materije. Tako je ona postala glavna ličnost romana, njen literarni stožer. Elka je kompletna ličnost u svim ljudskim, pozitivnim, aspektima: psihološki, etički, čak je krasi i fizička ljepota, društvena je, vrlo obrazovana, umije da misli i razumije druge i sebe, posjeduje visok stepen kontemplacije i patrijarhalnu kulturu, poznaje sve inovacije modernog društva, sentimentalna je u komunikaciji sa drugima a vrlo stroga prema sebi. Uporna je kada su u pitanju njeni principi, osobito oni etičke prirode. U djetinjstvu je bila kao muško, narod kaže ”muškobanjasta”. Znala je da se ”tuče” sa muškarcima. Kada je jednog dječaka ”pretukla”, njegov otac Durmo se naljutio i požalio Elkinom ocu, ali kada je vidio da je u pitanju djevojka, rekao je: ”Halali, komšija, ja mislio vala da ga je izbilo muško dijete. Pošto vidoh svojim očima, seir, da je to žensko a ne muško dijete i to puno mlađa od njega, neka joj je svaka čast”. (…). ”Halal ti vjera, sinko, ti si muško a on je žensko…”
Takva će Elka ostati cijelog života, tako će pobijediti onu opaku bolest, hrabro će odolijevati traumama na onom Onkološkom odeljenju KBC-a, hrabro će se sukobljavati sa problemima po Njemačkoj, Švedskoj…, nagradiće sebe prolaskom Jelisejskim Poljima i kroz Triumfalnu kapiju. Uvijek je bila dosljedan optimista, onaj koji vjeruje u sebe i Jedinoga. Njen optimizam je primjer upornosti u životu, edukativan primjer.
Kompletan je i lik Elkine majke Isme. Ona je po svemu Majka Bošnjaka, slična onoj Majci Šahi iz Šahovića, slična Majci Begzadi iz sela Restelica na Šar-planini. To su svijetli likovi majki u bošnjačkom etničkom biću.
Majka Isma je evocirana kao plemenita žena, nježna i sentimentalna, srdačna i uvijek brižna, radna, posvećena djeci i svojem ”čoeku”, i vjeri, koju manifestuje načinom ponašanja. Narod bi rekao ”tušica”. Takve su i druge Majke Bihorke. Takve likove slikao je i Ćamil. Evo, i Selva, majstorski.
Isma posjeduje sve osobine tipičnog junaka u literaturi. Pandan joj je Lato, dobar muž, otac, domaćin, susjed – dobar čovjek u svakom pogledu. Njegov lik u romanu je latentan, ali je on eksponentan u ambijentu kuće i porodice. Umjeren u svemu, poštovan i tačan – glava kuće.
Elkine sestre Hana, Zuhra, Emina, Dženana, Sumeja i brat Dino razišli su se po ”dunjaluku” – sa svojom sudbinom. Kohezija porodice je razbijena novim evropskim društvenim tokovima. Je li i to civilizacija!? Sukob civilizacija!? Na historijskoj sudbini Bošnjaka!?
Likovi Elkinih sestara dati su u slikarskom krokiju, umješnim potezima vješte slikarske literarne tehnike. Njihova tipičnost je latentna. Jedino se svojim karakterom izdvaja tragičan lik Sumeje.
Dva lika u ovom romanu su kontrastni, antonimični: novopazarska ljekarka Edna – oličenje zle naravi; i Tea – medicinska sestra u KBC-u, oličenje ljudske dobrote, humanista visokih vrijednosti.
Elkina prva ljubavna storija Elsan nestala je u sumraku kao zvijezda padalica. Najprije će biti strah od budućeg. Takva je Elkina sudbina na početku ovog velikog romana, a takva je bila i na kraju životne odiseje. David je bio slika demona, formirana negdje u Španiji, još u djetinjstvu. Ovaj literarni lik je negativan u svim komponentama karaktera. Sa njim je potonuo i Elkin brod.
Sa psihološkog aspekta, eksponentan je i lik ljekara psihijatra na Onkološkom odeljenju KBC-a. Na njemu se manifestovala psihološka labilnost i profesionalna neuroza, kao posljedica rada sa pacijentima.
Posebno je, kao karakter, eksponentna ”pegava pacijentkinja”, porijeklom iz Bijeljine. U njenom zločestom biću inkarnirane su sve zle ovozemaljske aveti: mizantropija, lukavstvo, nacionalizam, sebičnost, ružnoća…
Jednim akvarelskim potezom naslikan je lik Umera koji ”zviždi i kada je sretan i kada je tužan”.
Lingvističko-stilski aspekt
Govoreći o stilu romana i romaneskne proze, Mihail Bahtin (v. O Romanu, poglavlje Savremena stilistika i roman, 13-30) je imao u vidu pet stilskih formacija ili, kako veli, kategorija. Naravno, postoje i drugačija mišljenja, počevši od onoga da je stil sam čovjek. Naš sud o stilistici romana Elkine tišine temeljićemo ipak na definicijama M. Bahtina. Od ”osnovnih tipova kompoziciono-stilskih jedinstava” za našu opservaciju, relevantna su dva Bahtinova stilska tipa: ”neposredno autorsko književno- umjetničko pripovijedanje, stilski individualizovani govor junaka”.
Stilski aspekt romana Elkine tišine temelji se na savremenim stilskim standardima i pripada prozi koja se manifestuje i kod drugih pisaca, čak i onih nebošnjačkih. Autorica ovoga romana nije robovala jezičkoj tradiciji niti jezičkom lokalizmu već je za svoj kreativni literarni metod pronašla mjeru koja osavremenjuje bošnjački sandžački književni izraz. Ovakvi stilski postupci rezultiraju svakako iz činjenice da je Selva bila revnosni čitalac dobre literature, prvenstveno one svjetske, i da je na tim primjerima formirala svoje jezičko i stilsko iskustvo. Čitajući ovaj roman, može se zapaziti njegova govorna inovacija i stilska razlika u odnosu na djela koja su bila aktuelna u bošnjačkoj riznici, naravno, ako se izuzme onaj virtuozni stilski standard Ćamila Sijarića. Tendencija da se piše kao što je Ćamil pisao prepoznatljiva je kod mnogih sandžačkih pisaca, pa je i Selva uvažavala njegove stilske, kompozicijske i književno-estetske vrijednosti, svakako čuvajući svoju originalnost.
Selva se deklariše prvenstveno kao dobar čitalac dobre literature, kao pisac širokog jezičkog obrazovanja, formiranog u kontaktu sa dobrom literaturom. Ona je revnosno čitala, da bi lijepo pisala.
Stilistika romana Elkine tišine je dominantno epska, mada se lirizam često manifestuje u deskripcijama, kao posljedica ženskog sentimenta i impresivnog pristupa fenomenu pisanja kojem se autorica predaje i kontemplativno i nadahnuto stvaralačkim motivacijama.
Selvine stilizacije su epske, dakle romaneskni govor je epski strukturalizovan. Rečenica je često prolongirana do sintaksički složenog iskaza, ali je ona, čak vrlo dominantno, data u kratkoj sintaksičkoj verziji, ponekad i u bezličnoj a ponekad i u formuli nedovršene monoreme. Ova pojmovno nedovršena rečenična struktura ima osobitu sintaksičku funkciju, sintaksički tempo i sintaksičku intonaciju. Onako kao kod Bore Stankovića. Zato autorica ovoga romana vrlo često koristi upotrebu zareza, kao Bora, da bi eksponirala nizove rečeničnih dijelova, afektivne stileme, nedorečene misli, ono što treba da se nasluti – dakle, onu formu koja je svojstvena lirici, lirskoj pjesmi. Prema ovome, iako je ovaj roman epsko djelo, njega sa aspekta lingvističke strukture i psihološke vokacije prožima osobiti pripovijedni lirizam. Možda i zato što je ovo djelo priča osobe ženskog sentimenta i ženske lingvističke kulture.
Realizam romaneskne priče, naturalističke epizode
Roman Elkine tišine je klasična prozna struktura balzakovskog, čehovljevskog, ćamilovskog tipa, kada se opservira njihova stilska formacijska i analoška kreativna metoda. Naravno, Selva je, kao revnosan čitalac, imala one uzore koji su joj bili bliski po afinitetima i shvatanju da samo sličnom metodologijom može ispisati događaje, vrijeme i društvene prilike svoga vremena. Zato se opredijelila za realistčki metod pisanja ovoga romana, kako bi on bio shvatljiv za sve čitaoce, prvenstveno one u Sandžaku. Ipak, ona se služila i naturalističkom metodologijom, naprimjer u onim epizodama na Onkološkom odjeljenju KBC, slike Davidove neuroze, epizoda sa Sumejom, i sl.
Ipak, sa generalnog teorijskog aspekta, u ovom lijepom bošnjačkom romanu autorice Selve Šabotić Ramčilović dominatne literarne prostore afirmiše realistička metodološka formacija, što je, eksponentno, bila i osnovna kreativna motivacija naše književnice. Htjela je da naslika veliko sandžačko platno života, onakav život kakav je bio u njenom zavičaju, na pešterskoj visoravni, bez uljepšavanja i romantičarskih digresija, već onako kako jeste. Tako je realizam ovoga romana postao historijski indikativ za sandžačku epopeju, za negovu ”Ilijadu” kako bi to rekao i veliki pjesnik i romanopisac Muhamed Abdagić, kome je, po stvaralačkoj inicijativi, bliska autorica ovoga romana. Njoj je, svakako, vrlo bliska Ćamilova realistička metoda, što je dobar znak da se u sandžačkoj književnosti nastavlja ona afirmisana epska tradicaija koja ima korijene i u narodnom stvaralaštvu.
U ovom metodološkom literarnom postupku može se zaključiti da je stvarnost koja je predmet romana adekvatna stvarnosti koja je njen prototip, ona panorama savremenih društvenih zbivanja od Sandžaka do oksidisalih predgrađa iza Triumfalne kapije.
Ovaj roman, svojom realističkom istinom, može se uzimati i kao dobar naučni izvor za savremenu historiju Sandžaka.
Zaključak
Roman Elkine tišine Selve Šabotić Ramčilović je dijelo osobitih umjetničkih vrijednosti i prvi psohološki i savremeni roman, kao i prvi kompletan porodični roman u novijoj sandžačkoj književnosti.
Conclusion
The novel Elka’s silences by Selva Sabotić Ramčilović is a work of special artistic values and first psychological and modern novel, as well as the first complete family novel in newer Sandžak literature.
Conclusion
Der Roman Elkas Stille von Selva Šabotić Ramčilović ist ein Werk von außergewöhnlichem künstlerischem Wert und der erste psychologische und moderne Roman, sowie der erste komplette Familienroman in der neueren Literatur Sandžak.
Rezime
Autorica u ovom romanu slika život i sudbinu jedne patrijahalne bošnjačke sandžačke porodice, njeno sociološko raslojavanje u nasilnoj evropeizaciji patrijahalnih društvenih odnosa, te psihološke lomove epskog čovjeka suočenog sa problemima modernog društva.
Summary
The author paints life and destiny of a patriarchal Bosniak family, ist sociological unpeeling in a violent Europeization of patriarchal social relationships, as well as psychological dilemmas of an epic man faced with problems of modern socity.
Zusammenfassung
Die Autorin beschreibt in diesem Roman das Leben und Schicksal einer patriarchaliscnen muslimischen Familie von Sandzak, ihre soziologische Schichtung in einer gewalttätigen Europäisiernng der patriarchalischen sozialen Beziehungen und psychologische Störungen das epischen Menschen, der sich mit Problemen der modernen Gesellschaft konfrontiert ist.
Literatura (teorijski aspekt)
Mihail Bahtin, O romanu, Nolit, Beograd
Mihail Bahtin, Problemi poetike Dostojevskog, Nolit, Beograd
Erih From, Bekstvo od slobode, Nolit, Beograd
Jovan Hristić, Oblici moderne književnosti, Nolit, Beograd
Ranko Bugarski, Jezik i lingvistika, Nolit, Beograd
G. della Volpe, Kritika ukusa, Nolit, Beograd
Martin Hajdeger, Mišljenje i pevanje, Nolit, Beograd
Danko Grlić, Izazov negativnog, Nolit, Beograd
Nikola Milošević, Psihologija znanja, Nolit, Beograd
