Alija Džogović
ROŽAJE NA IBRU
Rožaje je, asli, nasred svijeta,
tako su pričali stari
a i ja sam to dobro pritvrdio.
Bog mu dao svaku ljepotu,
smjestio ga nasred dženeta –
od Urija do Bandžova,
od Zeleni do Dimiškina mosta,
između Klanca i orlova,
ptice i vuka,
između tišine i zvuka…
Bogme, ako Rim ima Tibar
Rožaje ima Ibar.
Ima Vavilonsku kulu
i sevdah Fatu
sa zlatnim jabukama na jeleku
i srmali belenzucima
na bijelim rukama.
Ima Rožaje brze atove
i dobre binadžije,
ima Mata i Šema,
a bilo je aga i begova,
ima Šejha Muhameda
i njegove Ćitabe,
ima brkatog Dacu
i Hajlu hajlovitu,
ima Grdanov laz
i priču bajkovitu…
Bogme, ima i bistru rijeku Crnju –
i kada se Fata u njoj kupa
bijela je kao snijeg
na Bisernici.
Ima Rožaje stotinu strana svijeta
i sve je cvijet do cvijeta –
od Sarajeva do Stambola,
od hljeba do neba,
s Mašika na Magreb…
Ima zvijezda po homarima,
i pomrčine i gorčine,
a povrh svega
sevdah Fatu i vedrine.
Dok je Rim na Tibru,
biće Rožaje na Ibru –
sve zbog Fate.
Dok blista Pariz na Seni,
blistaće i Rožaje kod Zeleni –
sve zbog Fate.
Pa neka Crno more ima Soči,
Rožaje ima Fatine oči.
Neka Azija ima Alma Atu,
Rožaje ima lijepu Fatu…
O, veliki Rime,
šta si prema Rožajama,
kad nemaš lijepu Fatu
u šamli dimijama.
Dok Netolicka na Vltavi
u Zlatnom Pragu
sluša simfonije slavnog Smetane,
Fata u Rožajama, na Ibru,
niže pjesmu u đerdane.
Priča se da je Rožaje
nasred svijeta
i Fata cvijet od cvijeta.
Pa neka Rim ima Tibar,
Rožaje ima bistri Ibar.
Poštovanje Vltavi i Soči,
ali Ibar su Fatine oči.
U svetim knjigama piše
da je Rožaje bašta Dženeta,
blijede sjenke su vrteške
Pariz i Kreta.
Samo je jedno Rožaje na svijetu,
samo je Fata cvijet u cvijetu.
NISAM JA PROTRČAO KROZ ROŽAJE
Nisam ja protrčao kroz Rožaje,
što Kalače nema more nisam kriv.
Dobri moji Rožajci, Fata je
sve što sanjam, i što sam živ.
Nisam ja protrčao kroz Rožaje,
ne znam šta ko u Japanu radi,
kome Kuvajt naftu prodaje,
šta se zbiva u francuskoj vladi.
Nisam ja protrčao kroz Rožaje,
ja sam samo poeta nježni,
cvijet u cvijetu Fata je –
izgoreće me njen pogled snježni.
Nisam ja protrčao kroz Rožaje,
niz Klanac sam sišao jedne zime;
uz đerđef od biljura Fata je
vezla pjesmom tanke rime.
Nisam ja protrčao kroz Rožaje,
ne znam sa kim tamo neka Brižit spava.
Ašik Fata najljepša je,
Za njenu glavu – sto glava.
Nisam ja protrčao kroz Rožaje,
preko Kule pješke sam stigao u Metohiju.
O, dobri Rožajci, šta je, šta je?!…
Lijepa je Fata otišla – u Poeziju.
Zaista, ja nisam nizašta kriv,
nemam ratnih odlikovanja, nemam vilu.
Pa, eto, dobro sam, i živ;
karneval je u Brazilu.
.
PJESMA IZ CVIJETA
Čudo od ovog svijeta –
sve cvijet do cvijeta!
Onaj moj prijatelj s Nebeskog Krova
ukopavao se do juče u rovu
do rova…
Moj prijatelj bjelokosi
recituje stileme o Materidži i Studencu…
To on, u stvari, sam sebi prkosi
leteći iznad cvijetne Rogozne
na razbarušenom sjevercu.
Moj prijatelj iz Dubova
bilježi
koliko je čaša popio
na autobuskoj stanici u Pazaru
držeći svaku na nišanu
iz rova.
Recitujemo obojica jednu pjesmu staru
u sunčanoj luci Rogozne –
po ritmu Mulen-ruža…
Ništa,
baš ništa…
Ovo se ne može rimovati
ni sniti…
Dobro ti je ono, moj prijatelju,
o Majci Šahi iz Šahovića.
Piši lijepe pjesme, patriotski,
ali se uzdaj use.
Neki se tamo šepure idiotski…
Ne možeš više rimovati
Čečene i Ruse
u Alma-Ati.
Lijepo je voljeti knjige,
moj prijatelju po sudbini,
ali je uzaludno.
Sve cvijet do cvijeta
srcu u dubini.
Čudo
ovog svijeta
u tišini.
Voze me neki bolesni individualisti
preko Rogozne
u Rožaje,
kad tamo, među pticama –
nema je…
Bila je nekada u svakoj pjesmi,
u svakom cvijetu.
Još joj lijepa glava leprša
iznad svih u svijetu.
Preko Kule putujem u neizvjesno,
po paklu.
Samo se njen blijedi lik
još purpurno rascvjetava,
na nestvarnom staklu
moje pjesme iste oči,
ista glava.
Čudo od ovog svijeta –
ova je pjesma
iz cvijeta.