Faiza Haračić Helja
STARICA
Tišinu starinske sobe
jedino kazaljke još poznaju.
Izborane ruke sliku uzimaju,
nježno prelazeći prstima
po dragom liku
koji se smiješi.
Suze usahle nisu u
očima bez sjaja.
Ne pita tegobna tišina
staricu ništa.
Još malo pa će kazaljke
pokazati vrijeme za počinak,
u postelju hladnu.
Sklopit će oči starica i ove noći,
sa željom jednom
što godinama želi.
Da sina vidi
dok vrijeme odkucalo nije,
da ga samo još jednom
po dragom licu pomiluje.
AVLIJA
Ječi kapija koju vrijeme štedjelo nije.
Iz avlije dopire miris
pekmeza od šljive.
Dok otvaram kapiju,
prošlost ovdje zastala je.
Pokucam nesigurno,
sa strahaom iščekujući
dobru dušu iz djetinjstva mog.
Na pragu, ispod šarene marame,
skriva se osmijeh dobrodošlice.
Drhtave ruke grle me,
oči suzne prepoznaju me.
Još uvijek u starom okviru
slika njenog sina,
što zaboravi da majku ima.
Nudi mi pekmez i
sa bolom u očima,
govori kako je i
ove godine uzalud ga pravila.
Pusta osta avlija,
bez smijeha unučića.
Sa kamenom u grudima,
odlazim i ja…
KALDRMA
Ne zna stara lipa
kako mi kroz vene
prošlost kola.
Gazim korakom žaljenja a
trpi samo kaldrma.
Puste su krošnje
bez ptičijih gnijezda.
Izbrisan svaki trag
lijepog vremena.
U sjenci velike jabuke
zamišljam dvije ljuljačke
i nas razdragane.
U meni ništa
nestalo nije,
kad svaki trenutak
mogu da proživim isto
kao prije.
I ovog mi puta
nijemi svjedok
stara kaldrma…
Faiza Haračić Helja, rođena je 1972. godine u malom rudarskom gradiću Kakanj koji se još zove Grad dobrih ljudi. Piše od djetinjstva, sa velikom pauzom od 20 godina. Želja za ponovnim pisanjem se probudila prije dvije godine. Njene pjesme se nalaze u zbirkama izdatim u Hrvatskoj: Između redaka, Pomaknuti haiku, Očaravanje, Valentinovo i