Tri pjesme Igora Divkovića

Poezija

Igor Divković, rođen u Tuzli, 8. studenog 1957. godine. Stekao visoko obrazovanje na Filozofskom fakultetu u ZagrebuDo danas objavio 9 (devet) autorskih, pjesničko – lirskih zbirki:

1. „ŽVAKA“, CIP – Zagreb, 1989; sufinancirana sredstvima Fonda kulture Republike Hrvatske za društveno vrijedna izdanja

2. „U MAGLI AERODROM“, Veselin Masleša – Sarajevo 1990.; sufinancirana sredstvima Fonda kulture Bosne i Hercegovine za društveno vrijedna izdanja

3. „ALAN I“, Zrinski – Čakovec, 1992.

4. „LETJETI“, Matica Hrvatska Zagreb – HKD Napredak Tuzla (koprodukcija), 1999.

5. „TINJA“, Bosanska riječ – Tuzla,  2003.

6. „ŽIVOTOM VODE,“  Bosanska riječ – Tuzla,  2007.

7. „FARAON SALINESA,“  Bosanska riječ – Tuzla, 2008.

8. „Đ[email protected]“,  Bosanska riječ – Tuzla,  2010.

9. „Relativno apsolutno“, Bosanska riječ – Tuzla,  2012.

Zastupljen u više zbornika – izbora autorske  lirike.

Dobitnik književne nagrade Fra Martin Nedić za 2013; za knjigu Relativno apsolutno

 

ljubljana u tvojim očima

 

ljubljana

tvojih očiju

ana

polako tone

u dubine

tvoje duše

bolje

jače

više nego je

itko

igdje

ikada

prožvakao

srsi dubine

dno dna

 

ljubiš ana

do dna

k’o gladna zemlja

festival sjetve

k’o gladna godina

svečanost žetve

tvoje usne

istovremeno

kušnu

cijeli zemljopis

lučicu koper

domžale

maribor u konačnici

čudo nad čudima

 

kada bi svitalo

s one strane

pohorja

gaj julije cezar

iz osobnog uvjerenja

u poluglasu

skresao bi sebi

u brk

draga moja

ljubljena ana

dok sam osvajao

tebe

pojavila se emona

 

no

svejedno

kada u portorož

konačno

dođu

tvoja braća slaveni

ja ću tada

već biti magla

ob soči

ob krki

ob dravi

baštinit ću

sve tvoje latinske

brežuljke

sva tvoja bizantska

podnožja

sva tvoja

mistična međunožja

 

tvoj izvor

s trostrukim

krvavim srcem

proizvesti će

toliko

univerzalne ljubavi

koja će

svojim primjerom

rasvijetliti svijest svijeta

od nukleusa krškog

via logarska dolina

pa do slatkog

preslatkog vrha

 

kolačić neizrecivog

 

ako

kaniš kazati

nešto

o inventuri svog srca

o introspekciji svoje duše

rađe mi

umjesto toga

gricni uho

lizni mi vrat

naježit ću se

nasmiješit ću se

zatreperit ću kao

vlat

 

ako

osjetiš

da ti se ljuljačka misli

njiše na vršku

jezika

zibana vrelinom daha

rađe

zagrli svog samaritanca

približi se torzu

svog bosanca

uvijek je najbolji izbor

ruka u ruci

privij se

primakni se

privuci

 

ako

u namjeri za procvjetaš

svojom dražesnom ženskom

elokvencom

ponoviš

ono

biblijsko

o riječi

i o početku

kimnut ću glavom

promrsit ću ti kosu

poljubit ću ti kolačić

nosa

na posljetku

 

fufi

 

ona

na usnama

nosi osmijeh

i ruž

ona je vedra

kao maj

duž drvoreda

šeće

sa svojim psom

o sole mio

puno

zlata joj daj

 

o sole mio

o sole sole

svi muškardini

baš takvu vole

svi frajeri

baš takvu žele

baš takvoj se svi vesele

svi dijele tu sentencu

svi množe tu sekvencu

svi vide tu intencu

u domorocu

il’ dotepencu

 

o bože

daj da sam

domorodac

o svemogući

dotepencom me

stvori

učini me drvoredom

uz njenu

promenadu

svevišnji

daruj mi tu

svetu čokoladu

 

 

daruj mi čudom

tu svetu

čokoladu

tu slatkicu

tu patkicu

čudom mi daruj

sve što si i njoj

dao

njen med

mlijeko

gorki kakao

 

daruj mi

njene prove

i njene snove

samo ne

njenog psa

što ga zove

fufi

fufica

lannac

uzica

slatka njuškica

grda guzica