Redakcija Igor Divković, rođen u Tuzli, 8. studenog 1957. godine. Stekao visoko obrazovanje na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Do danas objavio 9 (devet) autorskih, pjesničko – lirskih zbirki:
1. „ŽVAKA“, CIP – Zagreb, 1989; sufinancirana sredstvima Fonda kulture Republike Hrvatske za društveno vrijedna izdanja
2. „U MAGLI AERODROM“, Veselin Masleša – Sarajevo 1990.; sufinancirana sredstvima Fonda kulture Bosne i Hercegovine za društveno vrijedna izdanja
3. „ALAN I“, Zrinski – Čakovec, 1992.
4. „LETJETI“, Matica Hrvatska Zagreb – HKD Napredak Tuzla (koprodukcija), 1999.
5. „TINJA“, Bosanska riječ – Tuzla, 2003.
6. „ŽIVOTOM VODE,“ Bosanska riječ – Tuzla, 2007.
7. „FARAON SALINESA,“ Bosanska riječ – Tuzla, 2008.
8. „Đ[email protected]“, Bosanska riječ – Tuzla, 2010.
9. „Relativno apsolutno“, Bosanska riječ – Tuzla, 2012.
Zastupljen u više zbornika – izbora autorske lirike.
Dobitnik književne nagrade Fra Martin Nedić za 2013; za knjigu Relativno apsolutno
ljubljana u tvojim očima
ljubljana
tvojih očiju
ana
polako tone
u dubine
tvoje duše
bolje
jače
više nego je
itko
igdje
ikada
prožvakao
srsi dubine
dno dna
ljubiš ana
do dna
k’o gladna zemlja
festival sjetve
k’o gladna godina
svečanost žetve
tvoje usne
istovremeno
kušnu
cijeli zemljopis
lučicu koper
domžale
maribor u konačnici
čudo nad čudima
kada bi svitalo
s one strane
pohorja
gaj julije cezar
iz osobnog uvjerenja
u poluglasu
skresao bi sebi
u brk
draga moja
ljubljena ana
dok sam osvajao
tebe
pojavila se emona
no
svejedno
kada u portorož
konačno
dođu
tvoja braća slaveni
ja ću tada
već biti magla
ob soči
ob krki
ob dravi
baštinit ću
sve tvoje latinske
brežuljke
sva tvoja bizantska
podnožja
sva tvoja
mistična međunožja
tvoj izvor
s trostrukim
krvavim srcem
proizvesti će
toliko
univerzalne ljubavi
koja će
svojim primjerom
rasvijetliti svijest svijeta
od nukleusa krškog
via logarska dolina
pa do slatkog
preslatkog vrha
kolačić neizrecivog
ako
kaniš kazati
nešto
o inventuri svog srca
o introspekciji svoje duše
rađe mi
umjesto toga
gricni uho
lizni mi vrat
naježit ću se
nasmiješit ću se
zatreperit ću kao
vlat
ako
osjetiš
da ti se ljuljačka misli
njiše na vršku
jezika
zibana vrelinom daha
rađe
zagrli svog samaritanca
približi se torzu
svog bosanca
uvijek je najbolji izbor
ruka u ruci
privij se
primakni se
privuci
ako
u namjeri za procvjetaš
svojom dražesnom ženskom
elokvencom
ponoviš
ono
biblijsko
o riječi
i o početku
kimnut ću glavom
promrsit ću ti kosu
poljubit ću ti kolačić
nosa
na posljetku
fufi
ona
na usnama
nosi osmijeh
i ruž
ona je vedra
kao maj
duž drvoreda
šeće
sa svojim psom
o sole mio
puno
zlata joj daj
o sole mio
o sole sole
svi muškardini
baš takvu vole
svi frajeri
baš takvu žele
baš takvoj se svi vesele
svi dijele tu sentencu
svi množe tu sekvencu
svi vide tu intencu
u domorocu
il’ dotepencu
o bože
daj da sam
domorodac
o svemogući
dotepencom me
stvori
učini me drvoredom
uz njenu
promenadu
svevišnji
daruj mi tu
svetu čokoladu
daruj mi čudom
tu svetu
čokoladu
tu slatkicu
tu patkicu
čudom mi daruj
sve što si i njoj
dao
njen med
mlijeko
gorki kakao
daruj mi
njene prove
i njene snove
samo ne
njenog psa
što ga zove
fufi
fufica
lannac
uzica
slatka njuškica
grda guzica
