Redakcija Na samom vrhu imanja u šljiviku Zahir-beg, sagradi čardak. Bijel kao snijeg i mogao se vidjetii sa velike daljine.
Zahir-beg kao da je htio da skrene pažnju na sebe da je toliko moćan i da mu niko nema ravan na daleko.
Nešto niže imao je Zahir-beg dobru kuću, pravu domaćinsku sa velikim pendžerima i kapijom oko kuće. Bašta puna različitog voća, a najviše isticao orah koštunac koji je štitio kuću od silnih sjevernih vjetrova sa Pešteri kada u jesen ili u proljeće krenu da skidaju krovove.
Zahir-beg je na čardaku imao veliku gostinsku sobu u kojoj je često znao sam odsjedeti ili klanjati dnevne namaze. Njegov veliki dost Mustafa je znao često navratiti do Zahir-bega i sami su divanili o svemu i svačemu ne morajući da se čuvaju ko će ih slušati. Tu su nekako bili najsigurniji u svom muhabetu. Ispod velike sobe bila je velika hizba u kojoj je bio smješten njegov sedlenik o kojem se brinuo sluga Spaho. Đogo bi znao zahrzati kad čuje gore u sobi svoga gospodara, a Zahir-beg bi kucnuo štapom o pod da mu se javi. Sa južne strane čardaka prema kući bilo je drveno stubište koje je čardaku davalo bajkovit izgled.
Čardak je bio i najljepši kutak za noćna sijela jer njegova velika soba je mogla primiti puno musafira na svojim sećijama. Sa tri strane su pendžeri a na četvrtoj je bio okačen veliki ćilim što ga je u spremu donijela Altuna kad se je udala za Zahir-bega. Svuda okolo šiljteta, a na sred sobe stajao je tagar koji je u zimskim danima služio da se ugrije čardak.
Često se na čardaku muhabetilo, dogovaralo o svadbama, mirenjima, diobama, ali se igrale „koze“ kako bi uskratilu duge zimske noći. Često se znalo zapjevati i u goste pozvati Rasim iz Akova da zabavlja po koju noć ukućane, rodbinu i svoje dostove. Međutim, u okolini je bio najači u avazu neki Hero, tako su ga zvali jer je imao kraću nogu i gegao je kad ide. On je znao da ljudima ugasi lambu u sobi svojim avazom. Kad je Hero zauzet, Rasim bi dobro došao. Mnogi su pripomagali u pjevanju koji su imali avaza i nisu se stidjeli naglas zapjevati. Kada dođe red da Hero pjeva, to je bio važan ugođaj jer bi on sjeo na sred sobe uspruži svoj debeli vrat i cikne iz petnih žila. Prisutnima je natjerivao suze na oči od ljepote i siline avaza koji je posjedovao.
Hero je šetao mehanama i hanovima i po dugo ga ne bi bilo. Mnogi su ga viđali po mehamama oko Višegrada kako zabavlja musafire. Svi su uživali u ljepoti sevdaha i u zvucima šargije.
Ponekad bi čardak bio sam, ostavljen da se odmara kao da prikuplja snagu za veća sijela i
važnije musafire. Prepričavane su danima priče sa sijela i pjevušile pjesme što su ih pjevali Rasim ili Hero.
Prođe neko vrijeme a Zahir-beg nešto potišten i niko ne zna šta mu je. Jedno jutro ispriča dostu Mustafi da ima jednu želju pa ako je ispuni, ne bi žalio da umre.
On je služio sedam godina asker i naučio turski muhabetiti, ali nikako da čuje tursku pjesmu koju je slušao u Taslidži.
Mustafa se raspitivao i ču se da ima neki Ciganin Ćarola Hapaćitor koji je rodom od Skadra. Putuje od hana do hana, pjeva, noći, hrani se, neko ga daruje dukatom, neko novcem i tako ide dalje gdje ga noge nose. Pjeva na nekoliko jezika i zato je svuda dobro došao sa svojom šargijom i ćifteljijom. Nema familije pa i ne žuri da se vrati u Skadar, nego ide za svojom nafakom. Došao je glas od onih koji su ga slušali da ništa ljepše nisu čuli i da je ljudima natjerivao suze na oči i čašćavali bi ga čim stignu.
Zahir-aga je imao posljednju želju da ugosti Ćarolu i da čuje još jednom tursku pjesmu pa nek umre, ne bi mu bilo žao.
Raspita se Mustafa preko nekih trgovaca iz Rožaja u kojem hanu bi mogao biti Ćarola. Doznade da je odsjeo u blizini Novog Pazara u hanu kod Ribarića. Zamoli dvojicu svojih ahbaba da odu i dovedu Ćarolu kod Zahir-age. Mustafa je ovo tajio od Zahir-age. Dade ahbabima dobar peškeš, pripremi im hrane i obezbijedi im dobre sedlenike da mogu putovati do Ribarića. Putovali su dva dana, a ovamo u Baščićima se iščekivalo. Zahir-aga je sanjao neke čudne snove, ganjaju ga nepoznati ljudi na konjima i psuju ga na turskom jeziku. On bi se budio i sav u znoju. Jutrom bi pozvao svog dosta i ispričao bi mu grozan san. Dost bi ga ubjeđivao da je san svačiji i da je umoran pa treba da više odmara jer je u godinama. Mustafa je zamolio Altunu da raspremi čardak i prozrači jer će dovesti važnog musafira, a da Zahir-aga ne sazna. Pet dana je prošlo od odlaska Ćamila i Halita po Ćarolu. Šesti dan oko podne stigoše konjanici, dvojica jašu, a Ćamil ide i vodi konja na kojem je nepoznati čovjek. Stigoše pred kuću i dočeka ih Mustafa jer ih je i očekivao kao ozebao sunce. Selamiše se i upitaše za zdravlje. Mustafa grli Ćamila i Halita zahvaljujući im se da će im on valjati kad god bude trebalo. Ovo je svom dostu spremio jer je Zahir-aga puno njega pomagao u gladnim godinama kada je trebalo čeljad nahraniti. Davao mu žito, smok, sjeme da zasije, konja da otjera žito u vodenicu i puno toga…
Zahir-aga je klanjao podne namaz i bio na svom čardaku, odmarao se. Pozvali su ga da dođe do kuće jer ima nekog posla. Kada je stigao u svoju kuću, vidi Mustafu, Ćamila, Halita i debeljuškastog musafira oniskog rasta. Selamio se sa njima ne znajući ko bi ovo mogao biti. Mustafa mu objasni da je doveo Ćarolu, onog za kojeg je on čuo iz priči. Ćarola na glavi ćulaf umašćen a pokraj njega neki kofer sa stvarima. Zahir-agi zadrhta brada što od sreće što od tuge pa se oba osjećanja pomiješaše. Mustafa ga zagrli kao znak bratske zahvalnosti.
Ćarolu su smjestili u kući, odredili jednu sobu koja je namijenjena bila za važnije musafire. Zahir-aga ne može da vjeruje pa malo promuhabeti sa Ćarolom o životu, porijeklu, familiji…
Noć koja se čekala dugo, napokon je došla. Zahir-aga pozva bližu rodbinu, dostove i važnije komšije. Svi su već znali zašto ih zove i donosili su peškeše, žene rahatlokum, gurabije…
Svi su posijedali po sećijama, šiljtetima, po patosu samo da svak ugrabi svoje mjesto. Na sredini sobe stolica i prekrivena toplom dekom, namijenjena Ćaroli da mu je udobnije.
Ušao je u sobu čardaka Ćarola selamio sve i Zahir-aga ga smjesti na stolicu. Vidjoše oniskog i debeljuškastog čovjeka sa ćulafom na glavi, a u ruci šargija i ćifteljija. Spusti oba instrumenta ispred sebe i upita sve prisutne kako su predanili, na šta mu svi uglas odgovoriše da su dobro i da sad i nema nekog posla. Mnogi su međusobno se gurkali i kroz sumnjičav dijalog međusobni odavali nevjericu da nema šanse da je on bolji od Hera i Rasima.
Uhvati se Ćarola šargije pa pusti avaz. Tajac na čardaku a on uvija veđama i spominje Fatme, Merime, bitke, junake… Svi slušaju, a ne mogu da vjeruju da iz ovako malog čovjeka izlazi ovakav avaz. Neko briše suze, neko uzdiše, a Zahir-aga sav od sreće ustreptao i čeka da li će koju zapjevati na turskom. Na stubištu čardaka se načičkalo djece, žena i svih onih koji su nepozvani i nemaju mjesta u sobi. Ramiz prislonio rogodžu uza zid čardaka pa se popeo da kroz pendžer vidi čudo od čovjeka. Ćarola pjeva, zatvorio oči, ponekad ih otvori, prelazi prstima instrumente i topi noć, pretvarajući je u svjetlo.
Ču se pjesma AŠIK BENIM… Zahir-aga se strese od čudnog osjećaja, zaiskriše mu oči i suze krenuše niz obraze. Sjeti se u tom trenutku sve svoje rodbine koja je napustila svoj vatan. Sjeti se drugačijeg vremena. Mislio je da neće nikad više čuti tursku pjesmu.
Noć je nestajala, nestalo je i Ćarole, negdje otišao dalje da zabavlja… Zahir-aga je potišten i sretan. Ispunila mu se želja, ali i shvatio da su običaji kao voda, prolaze i dolaze drugi. Sjetio se je djetinjstva, askera, mladosti i nekoliko dana je živio u tom sretnom vremenu.
Naiđe boleština i pokosi Zahir-agu. Čardak je ostao kao spomen na sve to, no i on se obruši i ostadoše samo zidine. Između zidina niknu orah koji pokri sve što je nekad bilo tu… Sa oraha se ponekad oglasi svraka kao da se ruga vremenu u kojem su se nekada na ovom mjestu pjevale najljepše pjesme…
