Vehbo Popara: Učitelj na točku

Vehbo Popara

UČITELJ NA TOČKU

Nad hudovskom dolinom polahko se počeo spuštati mrak i sve se manje raspoznavala linija između hudovskih brda i nebeskog svoda što se bijaše zalijepio za vrhove brda. Oči se polahko privikavahu na tu svakodnevnu pojavu koja dolazi nečujno kao da je neko tiho bacio prekrivač preko Hudova. Ovo bijaše opomena onima što još nisu priveli dnevne rabote kraju, učine to što brže jer noć uzima sve pod svoje. Mjesec se je još negdje odmarao iza oštrih hudovskih brda, a jesenji dah već se odomaćio u zraku pa je samo za nuždu bolje biti vani nego u sobi. Zima šalje svoje opomene onima što se nisu pripremili da to što prije urade, može doći i nepozvana. Na livatku iznad seoske škole sjedi nekoliko hudovskih bećara ne primjećujući da je već akšam, ili im odgovara ova noćna stora da ih niko ne vidi. Najgrlatiji među njima u ćaskanju bio je Jupo, zvani Jupan. Momak velike glave, plećat, što bi narod rekao, konju rep da iščupa. Škola je bila, nekako najzgodnije mjesto za okupljanje omladine i ljudi jer bila je na sredini sela na jednom zaravanku. Tu traje više od pedeset godina, gradili je Hudovčani dobrovoljnim akcijama. Bila im je i mnogo više od toga. Sva od kamena prkosila vremenu i ljudima, bila predmet mnogih posjedaka u razgovorima, a i mnoge brige tu su nastajale ili se tu rješavale. Mnoge je podsjećala na utvrđenje, a unutra je imala i sobu za gospodu učitelje kad dođu sa strane pa nemaju gdje spavati da se tu mogu odomaćiti i biti svoj na svome. Učitelji su se čeasto smjenjivali,valjda odlazili prema gradu da se ne preturaju sa hudovskim blatom. Bilo ih je svakakvih i od svukuda, i pametnih i zaljubljenih i akcijaša, a bilo je i onih što su voljeli popiti pa prespavati radni dan. Oni su odlazili i za nekima se žalilo i zborile krupne riječi da takav neće više nikad doći. O nekim se nije ni riječ progovorila, tek tako su brzo zaboravljeni. Odjednom se priča prekinula i oči svih bile su uprte u pravcu Kostriješa odakle je dopirala neka manja svjetlost i nešto se kao naziralo,kao čovjek ili što slično sa fenjerom. Moglo se samo naslućivati samo toliko.
– Ono je neko na sedleniku, a čini mi se Ahmed, danas je nekuda otišao – reče Džemo.
– Ono, jes, baš fenjer, neko trči ovamo. Da se nije štogod trefilo u Hudovu? – izusti Jupan.
– Može biti da je to, ali se ono ne kreće ko dorat, vidite li, ljudi! – reče Ibro.
– Ono je neko na točku – reče Ibro.
On je viđao točak kad je bio u vojsci. Neki njegov kapetan Đalasan je imao točak pa su vojnici često trčali za njim da ga stignu i preteknu. Imao je on pojma o točku.
– Kakav točak, brate dragi,šta ti je to, vidiš li ti čovjeka gdje nešto gura i drži fenjer! – reče Jupan.
– Ma,vidjećete vi kad on stigne ovamo, samo da nigdje ne skrene. To ti je bolje od konja, samo ko zna da ga pojaše…ko li je ovo sad sa ovim točkom?Ovo ne može svak ni jahat,ni svak imati,hem je skupo,a teško ga je pojahat.Ja sam probao jednom,dao mi Đalasan i zamalo sam ostao bez djece.Tri dana sam bolovao od stomaka.Ima jedna šipka…no,baš jeste točak, evo ga pravo ovamo ka školi-reče Ibro.
Nerazgovjetna figura je sve bliže bila školi i sve se više svjetlo ukazivalo,a iza svjetla se ukazivala ljudska glava i trup,a noge su kružile u krug.Bio je Ibro u pravu. Pred školom se zaustavio čovjek,svjetlo se ugasi.On polahko sjaha sa dvotočkaša,prisloni ga uza zid i poče nešto da prebira po džepu. Otvori vrata škole,valjda je nepoznati imao ključ i otvorio. Momci se čudom čude ko je ovo sad u ovo doba i još pravo u školu sa točkom. -Ovo ti je, allahber, novi učitelj, Hemo je napustio prije tri dana,otišao u Akovo da uči djecu-reče Fiko.
-Ako je učitelj,mi se obrukasmo,niko ga iz sela ne srete da mu holjđediju nazove-prigovori Ibro.
– Gdje ćeš holjđediju čovjeku nazivati, a ne znaš koje je vjere – odsječe Džemko.
– Neka je, valahi, koje god vjere bio, mi hajdemo da ga dočekamo jer vidite, ljudi da je ovo nevakat, iz sela od viđenijih nikoga, baš, sada nema. No, možda, trebalo je zvati Mursela on je rječit, znao bi on sa njime promuhabetiti. On je bio matičar, a prije rata bio žandarm – reče Fiko.
-Mursel ti je jutros otišao u Dobrodole, kod Rabe na konak, nešto joj dijete bolesno – dodade Jupan – no hajdemo mi, valjda umijemo reći kako ste, gospodine, koga tražite?
– Imaš pravo, Jupane, nije tvoja glava džaba na ramenima, a ni tolika – priznade Džekmo.
Momci se skupiše, popritegoše kajiševe, malo se udostojiše i krenuše prema vratima škole. Imali su neviđeni strah od susreta sa novajlijom, šta ako bude, baš, učitelj, kako da ga pozdrave, šta sa njim da pričaju jer školovan je to čovjek, zna sve, oni potanki u znanju. Novajlija je već ušao u učiteljsku sobu, upalio lampu, a svog dvotočkaša prislonio uz nasložena drva u hodniku.
– O, čovjeku! – odsječno će Jupan.
Ime mu ne zna, a još ne zna je li, baš, učitelj, pa mu ovako bi najzgodnije da oslovi i pozove nepoznatog. Pomoli se čovjek na vrata sobe, čudi se nepoznatim momcima, a čude se i oni njemu. Vide, čovjek u odijelu, kravata, na nogama cipele, pravi gospodin, a uz to vide i dvotočkaša u hodniku i sve im oči čas na nepoznatog, čas na dvotočkaša, jedino se Ibro ne osvrće mnogo na ovu spravu.
– Izvolite, evo, tu sam! – javi se novodošli.
Jupan se isprsi kao najglavatiji, misleći da je i najpametniji pa, eto, red je da se on upozna sa novajlijom, ako je učitelj, velika je to čast.
– Ko ste vi… kako ste… da niste učitelj slučajno? – zbrzi Jupan nekako sve odjednom.
Novajlija se malo izgubi zbog ovakvih pitanja pa se malo pribra i shvati da su momci, možda, znatiželjni, ali valja im skrenuti pažnju da je on učitelj, da se nije šaliti sa učiteljem i mora se sa njim na fino.
– Ja sam novi učitelj, Vukadin, Vučko me zovu, evo tek stigoh u ovo vaše selo, daleko, bre.
– E, neka si Allah te… Bog te živio, jeste li se umorili? – upita Jupan.
On bi pitao još ponešto,ali mu oči idu samo na točak i htio bi ga pipnuti,ali pazi se da bude učtiv i fin i ne bi bez pitanja i to odmah pa još večeras.Ne zna šta bi više pitao učitelja jer mu riječi ne dolaze na jezik,a ako koju progovori koja ne valja,može biti bruke sutra po Hudovu.Povuče se unatrag da nekom drugom prepusti mjesto do učitelja i da ga drugi nešto pitaju ili mu nazovu holđediju.Fiko se nekako progura do učitelja i pruži mu ruku.
-Koko ste,učitelju..?-malo poćuta kao da preebira koju bi sad pametnu progovorio,poče ga znoj oblivati.Ne nađe nijednu više,malo se kao prepade svog šutanja i bi da ustukne nazad,ali ne može.Učitelj prekide šutnju.
-Hvala,ljudi,dobro sam, kako Vi?Izvolite uđite da se upoznamo! Momcima se svidje ova riječ ljudi,a pogotovo Jupanu,jer ga dosad niko ovako nije počastio.A kad školovan čovjek to kaže,to se mora uvažavati.
Učitelju Vučku je bilo dozlagrdilo ovo seljakanje od sela do sela ,nikako da se skrasi negdje u gradu pa da na miru provodi svoje službovanje,a ne ovako kao grom usred njih bahne.Taman kad se navikne na jedno selo i oni se naviknu na njega,dobije premještaj u drugo i još dalje selo.Momci su posijedali,neko na krevet,neko na stolicu,a Jupan stoji kao,eto,da se nađe pri ruci.Učitelj je iz svoje torbe izvadio neke kesice,biće da je to sok u prahu,ali je pokušao da izvadi još i testiju iz svog prtljažnika kako bi nabavio i vode.Kad je izvadio testiju,upitao ih je gdje ima blizu česma.Momci se pograbiše oko testije da ne ide učitelj po mraku jer može negdje upasti,a česma je uz sami potok pa može biti belaja da sutra pukne bruka po selu da je,ne daj Bože,učitelj izglavio nogu,ili razbio glavu.Jupan prigrabi testiju i bi sretan zbog toga,neka ga ozarenost prekri jer prvi je bio pri ruci učitelju.Učitelj se malo pribra,namjesti neke svoje stvari pa izvadi kutiju s cigarama da počasti momke.
-Izvolite,pušite li,ljudi? -Ne,hvala vam bratska,ovdje samo Jupan,ovaj što ode na česmu,zamotava!
Pošto su bili počašćeni cigarama,učitelj ih upita:-Pa kako se živi ovdje?-samo da prekine tišinu.
-Dobro se živi.Svi živimo dobro.Ja imam-nastavi Fiko-četrdeset brava ,par volova,kravu i dorata,ljetos sam ga počistio,počeo bio da mahnita.
-E,dobro,bogami-reče učitelj.
Momci gledaju učitelja,ne znaju ništa o njemu,odakle je,samo vide da je to ugledan čovjek.
-Bogami,biće Vam ovdje dobro učitelju,drva ćemo Vam mi,akobogda,dognati negdje petkom sa mobom -dodade Džemko.
-Hoćemo,vallahi,svi.Svi imamo jake volove,sem Jupana,on ima neku junad,ali ti on može iskratiti drva-reče Ibro.
Učitelj promišlja i zaključuje da ovo nisu neki loši momci i da se može ovdje fino živjeti,a ne kako su ga drugi plašili sa ovom sredinom.Napokon on bi želio da ga malo ostave da se odmori i da se naspava pa će sutra o svemu zboriti sa njima.Napokon je stigao Jupan sa testijom u ruci ,sav zadihan,ali i sretan što mu je pripala čast da prvi u selu donese učitelju kaplju vode.Ko zna,uskoro će se Jupan ženiti i biće djece a djeci treba učitelj pa će sigurno ovo zapamtiti.
-E,jesi vrijedan,ljudino!-osokoli i pohvali učitelj Jupana.
Učitelj uze one kesice sa nekim praškom izruči u bokal i razmuti sok da počasti momke.Na njihovim licima se pojavi neka radost jer nije šala sa učiteljem sjedeti i piti sok.Jupan sad razmišlja da je, kojim slučajem, tu prisutno cijelo selo pa da ga vide kako sa učiteljem muhabeti i pije sok. Njihovim kućama niko nije znao ni gdje su ni šta rade,osim Zita koji je sreo u mraku Jupana sa testijom u ruci i koji mu se pohvalio da je došao natočiti vode učitelju.Zapitkivali su momci do kasno u noć učitelja,odakle je,zašto je, baš, ovamo došao ,ali mu obećavali da će mu ovdje biti fino…Na kraju se momci izviniše uči na dugom sjedenju i ako su nešto ružno rekli da im oprosti.Krenuše kućama.Kad su ponovo bili u hodniku škole,ponovo im oči poletješe na dvotočkaša i zasijaše od neke skrivene sreće.Jupan je smogao snage i hrabrosti i pipnu jednu rečicu,ono zazvoni.Trže se od iznenađenja i skoči u stranu.
-Ništa,momci,to je zvonce-htio je učitelj utješiti Jupana. -Bože,kako ovo Vi jašete kad on neće da stoji sam,nego se mora prisloniti!-dodade Jupan.
-Ma,nije to ništa,to je ravnoteža…- dodade Ibro.
-Naučit ćete i vi-reče učitelj-to se nauči uz dobru vježbu i ko je inteligentan za dva tri dana,vozi sam-dodade učitelj.
Momci se zabezeknuše od ove tvrdnje ,a posebno Ibro koji je probao ovo čudo.Na njihovim licima se primijetila nevjerica.
Sutradan uranio Jupan da obiđe Džemka i da sa Fikom,kao tobože,pođu do učitelja ako mu treba štogod,ne bi li samo bolje osmotrili dvotočkaša,a eto slučajno ne bi li okušali i sreću da ga ko i pojaše.Jupanu se u snu javljao učitelj sa točkom,pa taman da ga posluži Jupanu,san mu iskoči.On sjedeći na dušeku sav uzdrhtao od straha ili sreće,ko će ga znati.
Jesenje jutro poodmaklo,a slana je polahko nestajala sa livada.Sunce malo poskočilo na nebu,ali stidno.Pred školom se skupila sinoćna grupa momaka,osim nema Ibre,kojemu nije bilo,baš,ni mnogo zanimljivo više gledati točak.Na učiteljevoj sobi zavjesa je bila razmačena da se može sunce uvući u sobičak.To bijaše dobar znak da je učitelj već bio ustao.Snebivali su se da pokucaju na vrata,ali Fiko bi najhrabriji,pokuca,niko se ne javi.Posumnjaše da učo nije pobjegao zorom,da mu se nije svidjelo ovdje.
-O,gospodine učitelju,!-prodra se Jupan,kao najgrlatiji i opet ništa.
-Mora da je negdje othavetao-reče Džemko.
Fiko se nešto zagleda u pravcu Oštrelja , ugleda učitelja gdje se vraća točkom prema školi.
– Eno,uče,poranio prije nas!
– Jeste,Allahami,gdje li je halijedao hazora?-upita se začuđeno Jupan.
Stiže uča sav zadihan,umorio se.Išao daleko da se malo rekreira.
-Dobro jutro,ljudi!Jeste li se naspavali?-pozdravi ih učitelj. -Mnogo je ,bre, lijepo ovo Hudovo-nastavi učitelj.
-Dobro i Vama jutro učitelju!A gdje ste bili hazora,učitelju?-prozbori Fiko.
-Lijepo selo,ali ja bih više volio da živim u gradu-dodade Džemko.
Učitelj dodade Jupanu da pridrži točak kako bi otključao školu.Jupana ozari sreća dosad neviđena.Možda je još jednom bio ovoliko sretan kad je poljubio Džehvu koju je volio više od sebe,ali je njeni udali u Peć za nekog Arnauta i sreća kod njega nije više navraćala. U tom trenutku stiže seoski odbornik ,Deko,pred školu.Čuo da je stigao novi učitelj pa da ga pozdravi u ime seljana jer red je red,a on je glava sela pa sa učiteljem treba koju pametnu progovoriti.Zna on.Dva puta je bio na radnim akcijama,a u vojsci bio desetar.Ne može to biti svako ,često je isticao Deko u razgovoru sa drugima.
-Dobro nam došli ,gospodine učitelju!Kako ste nam?Kako Vaša djeca ,žena?-htio je još pitati,ali je stao,polahko će on da se malo posabere.
Okrenu se i vidje seoske momke,pa prvo ugleda Jupana koji je važio za seoskog najvećeg drlovnika i neprosijanka,bi mu pravo krivo,zar oni i još on,Jupan da učitelju,mudroj glavi, izjavi prvi holđediju.Šta će o njima misliti ovaj gospodin od nauke i znanja.Prvi utisci su najvažniji,znao je to Deko jer šta ako su što izlajali o kome,šta on sad da priča.
-Dobro sam,hvala na pitanju-odgovori ljubazno učitelj.
-Ja sam seoski odbornik,ime mi je Delil,zovu me Deko,lakše im pamtiti.Čuo sam da trebate doći danas,a Vi stigli sinoć.Nisam znao života mi djece u koji vakat stižete,ne bih ja mrdnuo nigdje od kuće.
-Drago mi je,ja sam Vukadin,a zovu me Vučko ili Vule.
-E,milo mi je ko da mi je brat došao.Pa kako ste pobogu ,brate?steže mu ruku sa obje i poče mu tresti ruku kao znak iskrene dobrodošlice.
-Hvala,ja sam dobro ,a djece i žene još nemam.No daće Bog što narod veli.Izvolite na čašu razgovora!
-Vallahi,hoću pet minuta,a kahvu ti neću..ja samo vareniku pijem i to sa medom.Čuo sam od pametnih ljudi ko ovo što ste Vi da je dobro za kuvet.
Učitelj pozva i momke da uđu,ali momci ne bi sa Dekom jer znaju oni da ih on prezire,pa može doći do svađe i radije bi da ostanu vani.
-Mi ćemo, učo,ovdje malo,evo,ja ću Vam pripaziti ovaj točak-reče Jupan.
Učitelj je dugo pričao sa Dekom o svemu i svačemu.Dotakli se čak i vojske i spominjali i desetare i kapetane i koje kakve vojničke marifetluke,a uz to i popili nekolike rakije.Na polju iznad škole momci su ogledivali točak,gurali ga pokraj sebe,udarali na zvonce i divili se svakom djeliću i često bi Fiko govorio šala nije ta tehnika.Jupan stade ispred momaka i obrati im se molećivim glasom da mu dopuste da ga prekorači i pokuša niz livadu da ga savlada.
-Ako ste mi braća,molim vas i preklinjem.Vi mi ga pridržite, a ja ću poslije bez problema.Kad može onaj žgoljavi učitelj,nije on kadriji od mene,mogu i ja bezbeli.
Fiko stade s jedne strane,a Džemko s druge.Jupan se udilčio kao da je na doratu još ponosniji.Razmišlja gdje je sad Džehvin babo da ga vidi.Drži se čvrsto za upravljač pa se čas navali na Fiku čas na Džemka.Najednom mu se učini da može sam,osokoli se pa im kroz stisnute zube prozbori:
-Puštajte me sad!
Pustiše ga momci kako je i želio.On se nađe sam sa dvotočkašem.Upravi pogled na noge i ne smotreći krenu pravo ka školskoj trešnji.Pokuša da izbjegne udes sa trešnjom i da se zbaci sa dvotočkaša,ali je bilo kasno.Stigao je pravo glavom u debelo stablo trešnje.Nisu se mogli nikako mimoići što od debelog stabla što od velike Jupanove glave.Pao je pred trešnju sav krvav,i jedva razabire gdje je i šta se zbiva dok ga čupaju Fiko i Džemko ispod sklada i točka. Srećom učitelj nije vidio,a da je..bruka za sva vremena selu.Džemko i Fiko opraše Jupana i iscijepeše košulju te mu zamotaše glavu da krv ne lapti .
-Htio sam ti reći da ne jašeš,no rekoh naljutićeš mi se-reče Fiko. -Da si me udario cjepanicom bolje bi bilo ,nego ovo što uradih.Rekla je meni majka da ja nisam ni za šta drugo,već za volove i saone,upravu je po sto puta-ražalosti se Jupan-jeste li vidjeli kako on pojaha i samo hmili i ne prevrće se?
– Vidjeli smo,ali znaš učitelj je to,pamet je to,zna neku ravnotežu,učio u školi.On se i nakvesi na njemu i ne pada.Što ćemo mi,đaha je za nas ovdje-zaključi Džemko.
Svi se složiše da se učitelju i ne javljaju ,nego da ostave točak krišom u hodnik,a da ih učitelji ne opazi.Sa čalmom na glavi i bolovima u njoj i u leđima Jupan je išao prema kući i reče:
– Upravu je Ibro,mogao sam bez djece ostat!