Redakcija KAMENITA ZAVIČAJNA SIROMAŠTINA U PRIPOVIJETKAMA MIHAILA GAZIVODE
Život je rijeka koja neumoljivo teče od svog izvora ka ušću. Svako podneblje nosi poseban pečat tog života, ali nijedno nije tako karakteristično kao podneblje crnogorskog krša. U tom kršu ljudi vode stalnu borbu za vrijednost tog života pa makar on bio sveden na minimum. Taj hrabri crnogorski čovjek u kamenjaru svog kraja natopljenog znojem, trudom, krvlju, živi svoju stvarnost tražeći bolje i vrednije. Ako se igdje čovjeku bilo teško održati, opstati, nastaviti svoje korijene, onda je to bilo tu u tim surovim brdima teško prohodne Crne Gore. Taj čovjek, ne samo da se uspio održati, već je od svojega života napravio herojstvo prožeto epskim pjesničkim zanosom. Tako je epika ušla u život ovog čovjeka, izdigla ga visoko u hrabrost, ponos i dostojanstvo. Kako je čovjek uspio da u tom teškom opstanku stvori život heroja? Odakle mu tolika snaga i moć? Izgleda da je sam krš, nepristupačnost, teškoća opstanka, stvorila čovjeka mučenika-heroja. Koliko je bola i nesreće proisteklo iz tog paćeničkog života, a opet Crna Gora i njen čovjek ostali su visoko na pijedestalu viteštva i junaštva.
U toj sredini, u selu Drušićima kod Rijeke Crnojevića, rodio se 1908. godine i sazrijevao kao pisac Mihailo Gazivoda. On je na veoma uspješan načim uspio da opiše epski život svojeg naroda. A i sam njegov život odiše tim bolom, trudom, siromaštvom, naprezanjem da se stvori nešto iz te surove stvarnosti. Tako se i njegova ličnost utkala u vilajet crnogorskog krša i naroda.
Osnovnu školu je završio u susjednom selu Rvašima, a nižu gimnaziju i učiteljsku školu na Cetinju. Prije rata je učiteljevao u Plitvicama, a bio je i dopisnik “Politike“. Rat je proveo u koncentracionim logorima u Baru i Albaniji. Poslije oslobođenja radio je u Ulcinju kao nastavnik i na Cetinju kao službenik u Centralnoj biblioteci. U to vrijeme je bio urednik „Titovog pionira“. Kasnije je kao penzioner živio u Vršcu, gdje je 1981. godine i umro. Dakle, njegov razvojni put, kao i životni, nije bio nimalo lak i nimalo mu nije išao na ruku.
Književnošću se počeo baviti 1945. godine, a njegova prva zbirka pripovijedaka je izašla 1950. na Cetinju. Kasnije je napisao još tri knjige za odrasle, od čega dvije zbirke priča: “Kovačev sin” i “Ogrebotina” i roman “Osinjak”. Međutim, mnogo je više uspjeha imao kao pisac za djecu. Za zbirku pripovijedaka “Trojka”, koja je izašla 1956. godine dobio je 1957. Trinaestojulsku nagradu Udruženja književnika Crne Gore. Ova zbirka sadrži niz upečetljivih slika iz piščevog djetinjstva i zavičaja. U tim pripovijetkama pisac je opisao vrijeme kada su škole pretvarane u bunkere, a bosonogi dječačići ostavljaju školske torbe da bi uzeli puške, da se bore, da pomažu starijima u borbi protiv neprijatelja. Tu su dati dječački doživljaji na jezeru, tihe vožnje čunom u svijetu riba, ptica i ševara.
Druga knjiga pripovijedaka “Da vam povjerim”, koja je objavljena 1964. godine u Titogradu, predstavlja u sadržajnom, tematskom i stilskom pogledu nastavak njegovog ranijeg pripovijedanja. Sadržina priča se odnosi na predratne prilike u selu i u jednom našem malom gradu. Ova zbirka označava nastavak pripovijedanja o piščevom djetinjstvu i mladosti u crnogorskom selu i kraju, u okolnostima nemaštine i rata.
Gazivoda je pisao i romane za djecu. Roman “Lanac” objavljen je 1964. godine i u njemu je data široka slika života u poslijeratnom periodu, kada se javljaju razni društveni i individualni problemi, što je imalo odraza i na život djece.
Kroz sva svoja djela Gazivoda je pokazao mnoge osobine kvalitetnog pripovijedača. Imao oštro posmatračko oko, umio da zapazi karakteristične pojave, da vidi odnose, da vjerno prikazuje ljude i događaje, da vješto vodi radnju, da zanimljivo izlaže građu. Njegove pripovijetke na jedan poseban, tečan i neposredan način donose obilje ljudskih osjećanja i epske uzvišenosti. Sve je u njima tako napisano da kod čitaoca ne izaziva horizonte mašte, fantazije, lutanja u nemoguće, već je to jedan sažet priručnik života u svim njegovim porama. Taj život nije samo saznanje o ljepoti vrijednosti, već u prvom redu život siromaštva, prvih suza, razočarenja, neispunjenih snova i želja, rata, bola i tuge. To je život bez uljepšavanja i dotjerivanja, tako da je čitalac pripremljen da ne doživi iznenađenje. A Gazivodini junaci prihvataju taj život otvorenim, realnim i jasnim očima. Nasuprot tom životu ima i nečeg toplog i plemenitog u odnosu među ljudima. Ta oholost života nije uništila ono čojstvo, moralnost i poštenje koje je karakteristično za ovu sredinu. Oni se hrabro i stojički hvataju u koštac s tom nemani teškog opstajanja.
Sve te pripovijetke su naslikane u većini crnim, mračnim bojama i govore da je dječak imao surovo i teško djetinjstvo. Mnoge nevolje ostavile su traga u njegovoj duši, ali bol zbog smrti majke ostao je najdublje. Taj motiv majke nalazimo u jednoj od najljepših njegovih pripovjetki, u pripovijeci “Majka”. Dječak je izgubio majku na početku života, onda kada mu je bila najpotrebnija. Rastao je uz babu bez objašnjenja zašto nema majku, kako je izgledala, kada je umrla… Ali bez obzira na nedostupnost saznanja, dječak uz pomoć mašte dočarava sebi lik tog stvorenja koji ga toliko zaokuplja. Toliko je snage, ljubavi, želje, zanosa utrošio u pravljenju tog lika majke da nije čudo što je uspio donekle ublažiti onu želju za majčinim likom. Majku u njegovom životu zamijenila je baba. To je nježna, radna, postojana žena koja se javlja u mnogim pripovijetkama. To je osoba koju je najviše volio, mnogo više od svog oca, vječito natmurenog, strogog, tužnog. Zbog velikih poslova koje je morao obavljati da bi prehranio svoju porodicu, otac nije mogao izgledati onako kako bi oduševljavalo dječaka. Poslije napornog posla, kojim želi omogućiti sinu školovanje i odlazak iz takvog svijeta u kojem on živi, vraća se ljut i umoran. Ali takvim su ga prije svega učinile okolnosti pod kojima je živio. U suštini to je plemenit, human, dobar i pošten čovjek sa pravim ljudskim srcem koji se našao u tim okovima kamenitog i surovog života. Dječak je na tu njegovu brigu odgovarao lošim ponašanjem i slabim učenjem i u tome se ogleda glavna suprotnost u ovim pripovijetkama.
Kroz sve pripovijetke provijava lik jednog istog dječaka, njegovi doživljaji u porodici, školi, tako da su one na taj način spojene i čine jednu cjelovitost.
Ostali likovi u Gazivodinim pripovijetkama su stvarni, iz njegovog zavičaja. Tu su još i likovi njegovih nastavnika i profesora koji su mu ostali u sjećanju po svojim postupcima. U svima njima dječak je nalazio nešto vrijedno, plemenito, nešto što mu je pomoglo u mnogim bezizlaznim situacijama. Oni su za njegove nestašluke i djetinje nemire znali da nađu oproštaj i da ga izvedu na pravi put. U pripovijeci “Razgovor uz oganj” dječak pokušava naći izlaz iz situacije na način koji mu samo može štetiti. Nije mogao podnijeti da bude izbačen iz škole zato što je bio loš đak, već mu je izgledalo mnogo lakše i bolje da učini nešto nedolično, nepristojno i da zbog toga bude izbačen. Ali, ipak, probuđena savjest mu to nije dala. Dječak shvata da nije pošteno na dobrotu svoje babe i mukotrpan radn svog oca, koji odvajaju posljedni zalogaj hljeba da bi školovali svog unuka i sina, odgovarati bezobzirnošću i neradom, i vraća se na pravi kolosjek. Obilje neprimjernih ponašanja koje su stvorile puno prepreka riješiće tako što će tražiti oproštaj od svog profesora i naučiti sve što je propustio. Dobrota i plemenitost poštena čovjeka-profesora, pomoći će mu u svemu. I izlaz ka spasenju bio je tu.
I u pripovijeci “Naš razredni” dječak dobija oslonac u svom nastavniku. Gazivoda je u njoj veoma lijepo i jasno naslikao odnos gospodske djece iz grada prema siromašnoj djeci sa sela. Podsmijeh kojim je dječak dočekan promijeniće se zahvaljujući nastavniku u opšte prihvatanje svih iz razreda.
Karakteristično za pripovijetke Mihaila Gazivode je jaka nota opisa patrijarhalnih normi ponašanja u njegovom kraju. Taj kraj u sebi nosi nešto suštinsko, nešto samo njegovo koje se ogleda u mislima svih tih ljudi. Ne ukrasti ništa, čak ni jednu jabuku, ne dozvoiti sebi da imaš dijete koje će nešto tako uraditi. A djeca kao djeca požele nešto što nemaju i ukradu. Da li su takvi postupci na kraju zaslužili takve kazne? U ovoj sredini da. “Dunja” je pripovijetka koja najbolje ocrtava taj tradicionalni, strogi, čvrsti moral crnogorskog čovjeka. Dječak je morao vratiti dunje vlasniku uz određeni pretrpljeni strah. Otac se pokazao dosljedan i čvrst u svojim shvatanjima života, poštenja i morala. “Patrijarhalni život je ispao iz kolosjeka, lanci popuštaju, razvija se između samih seljaka jedna unutrašnja borba (ne na planu savjesti) za najbukvalnije bitisanje, za spas glave, za krompir ili krušku, za apsurdnu ništicu.” (Sreten Perović)
Djeca su na taj način dobijala pouke o ponašanju. Nije se smjelo ukrasti, praviti nemoralne nestašluke, ne povinovati se roditeljima podrazumijevalo je kaznu i loše posljedice. Škola je ono što je moralo biti na prvom mjestu. Laž i neiskrenost su strogo kažnjavani kao u pripovijetkama “Smokve” i “Kljenovi”.
Mihailo Gazivoda kroz svoje priče provodi junake sa svim svojim karakteristikama ličnosti posvećujući svoju pažnju prvenstveno dječjoj psihi, nemirima, željama, stremljenjima. Poželjeti nešto u datom trenutku, a to i ostvariti, za tu djecu nenaviknutu na materijalno izobilje i osvajanje čitavog svijeta, a kada se to ne ostvari, djeci se čini da je nestalo sve, propalo. Takva osjećanja zanosa, zamišljanja ostvarenog sna i na kraju saznanje da nema ničeg, prožimaju dječaka u pripovijeci “Džemper”.
Djeca nijesu samo tražila materijalna bogatstva već su tražila saznanja o životu drugih ljudi, željela su više i bolje. Očev pobratim iz istoimene pripovijetke zagolicava njihovu maštu i traži odgovore na pitanja o drugim ljudima i drugim vjerama. Za njih ne postoje norme i podjele među narodima. Oni tog čovjeka prihvataju s ljubavlju i prijateljstvom. A to je u suprotnosti sa razmišljanjem odraslih ljudi u tom kraju. To ne čudi jer su predrasude o drugim vjerama i narodima u našem narodu duboko ukorijenjene. To se ogleda u riječima bake prije nego pobratim dođe. Ali dobrota te žene u prisustvu pobratima pobjeđuje predrasude i ona je puna domaćinske ljubaznosti. Za djecu očev pobratim je elemenat njihove igre kojeg prihvataju tako veselo, djetinje, naivno, toplo i blisko.
U zbirci pripovijedaka “Trojka” rat je glavni junak. Dječaci su se našli u njegovoj sjeni, oni su nevješti plivači na brzoj iznenadnoj vodi. Ona prva trojka iz knjige, koja se u njoj snašla prilično lako i čak zarobila jednog neprijsteljskog vojnika, kratko je likovala: došla je glad, došla je vatra koja je izgorjela šljemena kuća. U sljedećim pripovijetkama ove zbirke, pisac tužnim okom vidi djecu koja pate svoj dio patnje i gube djetinjstvo pod gusjenicama tenkova i krilima aviona.
Pripovijetka “U očekivanju babe” slika najbolniji trenutak u životu jednog djeteta: glad. Žene na njivi jedu obilnu hranu, a dijete čeka da bude pozvano da im se pridruži. Posljedni komad hljeba je dignut sa prostirke, ali ponos nije dao slabačkoj ruci da se pruži. Vratio se Dragan gladan, plačan. Uveče je stigla baba i kazala nešto što je značilo sreću: naložite vatru, donijela sam oriza. Pisac se tu zaustavlja, ne opisuje dalje radost. Ona je kratka, to je gost koji zaluta u dušu djeteta i brzo ode.
Motivom okrenuta djetetu, obradom na visini zahtjeva odraslih, Gazivodina pripovijetka u ovoj knjizi je lektira za sve.
Pisac je, dakle, opisivao najčešće ono što su mu pružali djetinjstvo, lični doživljaj, utisak, osjećanje koje je ponio iz rodne kuće, sela i kraja. Kao prvi pisac svog užeg zavičaja, on je imao bogat izbor građe, motiva i likova. Sve što je doživio u djetinjstvu, ispričao je osjećajno, prosto, iskreno. Ove priče, su dakle, tematski vezane za ličnost dječaka koji priča događaje iz istog porodičnog kruga i seoskog ambijenta, zato one čine utisak cjelovitosti i jednostavnosti.
“Gazivoda sve gradi na životnom iskustvu. To je njegova prva i jedina vrlina, jedini kapital kojim raspolaže i troši ga bez mere i kusura. Ostale stvaralačke agense nisu nađene i tu zapravo nema ničega što bi moglo pripomoći iskustvu da kod čitaoca formira bar neki pomirljivi utisak, te d a nešto prošlo i ostavljeno na neki način zasluži osmeh i simpatiju savremenosti”. (Dragomir Kastratović)
Za Gazivodin stil i jezik se može reći da je prava mala riznica govora njegovog kraja. Njegovi junaci govore jezikom i stilom, koji je preliven lokalnim, dijalektatskim koloritom, taj govor sadrži izvjesne regionalne, neknjiževne izraze.
“A ti mu dadni dvije najveće dunje” ; “A što si lijepo snijevao”.
Jedna od starih osobina govora u ovim pripovijetkama sastoji se u tome što uz imena lica umjesto prezimena stoji očevo ime (Savo Vukov, Momo Petrov, Đuran Mašanov itd.)
Pisac izlaže događaje u prvom licu (kroz usta dječaka), iznoseći samo ono što je najbitnije. U istom stilu izrađeni su njegovi portreti i pejzaži:
“Jesen je bila lijepa. Topla kao ljeto”.
Na taj način dati su i opisi kuće, njive, vinograda, jezera:
“Na kraju sela nalazila se kuća-niska i stara. Po zidovima i krovu izbili joj lišaj i mahovina”.
Rečenica mu je kratka, jasna i sažeta. Fabula je zanimljivo građena i to je odlika njegovih pripovijedaka. U težnji da mu izraz bude jezgrovit, sažet, pisac ponekad ispušta pojedine djelove rečenice, najčešće pomoćne glagole, i samo naznačava misao umjesto da je potpunije izrazi:
“Naišao je na gnijezdo u pokošenoj djetelini. Nekoliko mladih. Ljupkih. Sa mrljama i prugama po perju. Poskoči za jednom,a odostrag – krik. Velika jarebica.”.
U Gazivodinoj prozi lica često vode razgovore, što je u tradiciji starijih crnogorskoh pripovijedača, rečenice su im vrlo škrte, ali njihov govor jasno pokazuje međusobne odnose, prirodu i karakter likova. Gazivoda prikazuje lica koja su vrlo ćutljiva i na riječiuma škrta, o njima više govore njihovi postupci nego oni sami.
Obično, Gazivoda umjesto da opiše događaj, on naznači samo najvažnije o njemu. Po ovoj osobini stila Gazivoda je blizak modernim pripovjedačima. Ali je sadržina ovih pripovjedaka uvijek i u svemu jasna, čitalac saznaje sve što je potrebno znati o događaju i likovima koji u radnji učestvuju.
Gazivoda je uspio da sačuva jedno virjeme, jednu sredinu, dio svog života od zaborava, da mu da sjaj tradicionalne vrijednosti poštenja, čvrstog morala. Na taj način je ono nekad izuzetno cijenjeno, a nadamo se posebno i danas u vremenu poljuljanih kriterijuma vrijednosti, ostalo za buduće generacije. U tome je posebna vrijednost Gazivodinih pripovijedaka.
Vesna Đukanović je rođena na Cetinju 16. marta 1967. godine. Osnovnu i srednju školu završila je u rodnom gradu. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Nikšiću na odsjeku za Srpskohrvatski jezik i jugoslovenske književnosti. Radi u OŠ „Njegoš“ na Cetinju, najstarijoj osnovnoj školi u Crnoj Gori. Dobitnica je nagrade Ministarstva prosvjete iz Fonda za kvalitet i talente za školsku 2017/18. godinu. Organizuje književne večeri, u školi i gradu, posvećene zavičajnim piscima. Živi na Cetinju i majka je dvoje djece.
