Zbirka pesama „Nasleđe“ Janka Кupale pred domaćom publikom
Nasleđe / Janko Кupala ; prir. Ivan A. Čarota ; prevela s beloruskog Dajana Lazarević. – Beograd : ALMA, 2020.
U izdavaštvu „Alma“ u Beogradu, izašla je na svetlost dana zbirka poezije jednog od najvećih beloruskih pesnika Janka Кupale (1882-1942) pod nazivom „Nasleđe“. Кupala nije nepoznat u srpskoj kulturi, a njegovu poeziju su ranije prevodili Momčilo Đerković, Miodrag Sibinović, čak i pesnikinja Desanka Maksimović. Кupalina poezija na srpskom jeziku se pojavljivala u desetak časopisa i nekoliko antologija, a sada imamo čast da se potpunije upoznamo sa njegovom poezijom u ovoj zbirci, životnim okolnostima i sklopimo potpuniju sliku o ovoj interesantnoj ličnosti.
Za zbirku „Nasleđe“ izbor poezije potpisuje prof. dr Ivan Čarota iz Minska, u Srbiji dobro poznat kao najveći prijatelj srpske reči i kulture u Belorusiji. A čuvenje je sasvim opravdano, budući da je posvetio više od 45 godina života predstavljanju srpske kulture u svojoj otadžbini na pravi način, a kao rezultat tog rada prof. Čarota se može pohvaliti sa 146 knjiga i brošura, kao i 638 objavljenih naučnih članaka. Osim izbora poezije u „Nasleđu“, profesor potpisuje i obiman pogovor, u kojem se osvrće na Кupalino nasleđe, lik i delo, greške u interpretaciji koje se javljaju u današnje vreme, kao i percepciju njegovog stvaralaštva u bivšoj Jugoslaviji i u Srbiji danas. Poeziju je prevela sa beloruskog Dajana Lazarević.
Janko Кupala je rođen je u selu Vjazinka, u Vilenskoj guberniji Ruske imperije, 25. juna (7. jula) 1882. godine, a život je tragično okončao u Moskvi, 28. juna 1942. godine. Janko Кupala je najpoznatiji pseudonim Ivana Dominikoviča Luceviča – beloruskog pesnika-klasika, dramaturga, publiciste, prevodioca i jednog od osnivača nove beloruske književnosti i književnog jezika. Poznat je i kao prevodilac, a prevodio je sa ruskog i poljskog na beloruski jezik, a poznato je i da je preveo međunarodnu proletersku himnu „Internacionala“ na beloruski. Кupala je proglašen za Narodnog pesnika Belorusije (1925), a bio je i akademik Nacionalne akademije nauka Belorusije (1928) i Nacionalne akademije nauka Ukrajine (1929); laureat je Državne nagrade SSSR-a (1941) za zbirku pesama „Od srca“. Danas se dodeljuju nagrade sa njegovim imenom, štampaju zbirke njegove poezije, mnoge ulice nose njegovo ime. Jedan je od najpoznatijih i najvećih beloruskih pesnika.
U zbirci se srpski čitaoci mogu upoznati sa čuvenim Кupalinim sonetima, kao i drugim pesmama, u kojima se može upoznati beloruska duša i sve što pripada njoj – nepregledna zelena polja, plavo nebo, sunarodnici zabrinuti, pogureni, ali pošteni i vredni; žar patriotizma i želja za odbranom slobode – svog ognjišta, ali i cele države.
Verujemo da čitaoci neće biti razočarani sadržajem ove zbirke i da će Кupalina reč odzvanjati i u našim dušama, baš kao i u bratskim beloruskim.
msr Dajana Lazarević
Iz poezije Janka Kupale:
Hej, u svet!..
U svet! U svet! Dalje u dalj,
U korak s` mišlju, s` vetrom let:
Da bi izbegli tuge malj,
Dalje u svet! Dalje u svet!
Dušu kaljenjem jačati,
Zbaciti osećanja cvet,
Ljubavnog sna šal cepati,
Leteti u svet, beli svet.
Кrila za let nedostaje,
Pak srce spaljuje očaj,
Pak mi gorko, teško mi je!
Ostati kući, Bože, daj:
Ja imam majku i sestre…
…Što mi srcem gore vatre?!
1906
Zagrli…
Zagrli me ti, mlađana moja,
Zagrljajem vrelim i ognjenim,
Ići ćemo od mesta do mesta,
Slobodnim mislima svetom mračnim.
U dan veseli k`o sunce žarko
Na nebesima zaiskrićemo,
Verićemo se s` vetrom sokolom,
U prašumu čari uplešćemo.
Noću tužnom zvezdom gledaćemo
Na bašte, na kuće u mahovini;
Bajni san zakletvom dozvaćemo,
Briljantske rose u svate slati.
U svetle suze zlatom staćemo,
U suze-iskre zemlje otete;
Snegom mekim mrazno zasjaćemo,
Zaigrati k`o crveno cveće.
Jednu pesmu dan, noć neka svira
Na svetu jetkom nama sirotim…
Zagrli me ti, mlađana moja,
Zagrljajem vrelim i ognjenim.
[1906–1912]
Javor i kalina
Labudovom pesmom proleća,
Odbacivši zimske čini,
Šapuću javor i kalina
Nad jarkom u tužnoj dalji.
Lišće se hvali zelenilom
Reči nebu razumljive:
Umiju se ujutru rosom,
Maze u podne sa suncem.
Uveče molitve pokorne
S` majkom-zemljom očitaju;
Tajanstveno noćicom crnom
Mesec, zvezde razmatraju.
Slušaju osmehe rusalki,
I klep krila noćnih vila,
Vejanje vetra opijeno,
Pljuskanje izvorskog bila.
Snenim poljem muzika čudna
Čuje se u mahovini…
Srećni su javor i kalina,
Odbacivši zimske čini.
1910