Redakcija Edib Šaljić
.
SANDŽAČKA DOVA
.
Dok mjesec obasjava brda gola,
budan izlazim u susret zori,
jutros je rano duša moja,
čula zemlju kako zbori.
.
Zaustavih dah da zemlju čujem bolje,
i zaista čuh riječi tople i meke,
ali to nije bio običan govor,
to su bile molitve neke.
.
To parče zemlje se Sandžak zove,
čuo sam njegov glas, nježan i tih,
kako dovi za Bošnjake svoje,
jer Sandžak mnogo voli njih.
.
Ujedini Allahu Bošnjake moje,
jer za njima moje srce vene,
učini da uvjek u zajednici stoje,
jer bez njih nema ni mene.
.
Volim Bošnjake kao dijete što voli mati,
volim ih jer su mi oni jedina djeca,
ne dozvoli Allahu da i jedan Bošnjak pati,
reče Sandžak glasno i poče da jeca.
