Sarajka djedova. Tako me zvao. Možda zbog rumenih obraza u djetinjstvu, možda zbog duge pletenice preko ramena u mladosti. Prva unuka, od jedine kćeri. Imali smo mi posebnu vezu, on i ja. Znali smo se mi šutnjom razumjeti. Sarajka djedova, a Sarajevo meni i mislima daleko bilo. Niđe veze. Ipak, nasmijala bih se, njemu. Djedu Ibrahimu.
Mnogo godina kasnije, čuje se njegov šapat. Dođe s vjetrom, kaldrmama zašušti… Korakom, srebreničkim srcem, osjetila bih da je tu. A možda nikad nije bio. Sarajevo ostalo u djedovim riječima, u haremu Begove, kod sebilja, vjetrom nošeno.
I danas, i sutra, za vijeke… Srebreničanka. Sarajka djedova.