Redakcija “Upoznali smo se u Sarajevu”, poče staračkim glasom, već utihnutim, umornim. “Nebo je bilo nemirno, baš poput moga srca. Počela je padati kiša, pa smo se dogovorili da se vidimo u tržnom centru. Kad sam ga vidjela u staklenom liftu, srce je počelo da tutnji… Dolazi! Nakon mjeseci pisanja pisama izdaleka… On dolazi.
Sjeli smo da popijemo čaj. Nespretno smo tražili riječi. Osmijesi su pričali više, duže. Kad smo krenuli iz zgrade, prebacio je ruku preko moga mršavog ramena… Nikad sretnija do tada nisam bila! Navečer sam otišla na njegovu prvu promociju. Bio je umjetnik…”, završava priču, uzdahom i rosnim očima, dodirujući dugim, starim prstima srebren pramen kose na čelu.
Nisam željela pitati šta se desilo, dok joj bol ne umine… Rana živa, a godine prošle.
Ustala je, kratkim korakom umorne duše, i posegnula za knjigom s ormarića. Drhtavim rukama poče prebirati po šarenim stranicama. “Tu je sve moje. Moj život, moj cijeli svijet”, prozbori, milujući prvu fotografiju koju pronađe. Nasmijana dva lica, jedno u crvenoj majici, drugo u ružičastoj bluzici. Mladi, oboje. Učini mi se da liče, oboje svijetli, vedri…
“Dolazio je poslije u grad blizu moga… Korak bi bio kratak, ma koliko bih hrlila ka prečici… Prečica je bila most na kojem smo se sastajali. Ugledala bih ga izdaleka, nasmijanog. Pripremi osmijeh, rekla bih mu, eto me! Godinama, isti grad, isto mjesto u kafiću, isti osjećaj. Pila bih čaj od nervoze, i u pola ljeta. Jednom me pozvao u park iza pozorišta, odmah do kafića. Dodao mi je neku kraću granu, da sjednem na nju. Nasmijala sam se, a on je rekao da će mi ta uspomena biti jedna od najdražih… i bila je. Drugi put mi je kupio crvenu ružu, i dugo, dok smo koračali sokacima, držao za ruku. Nismo mnogo govorili o osjećajima, sve se kazivalo samo… Znao je potom, udaljiti se. Poželio bi samoću. Vjerovala sam da se plaši vezivanja… izgubio je drage osobe u prošlosti. Ali… bila sam tu. Uz njega, srcem i dušom.
Jednom je došao zabrinut. Zima je bila, pahulje su lelujale, a nas grijale oči… Mene njegove, njega moje. Imaš ključaonicu u oku, rekao je. Do duše vode, odgovorila sam. Ispraćajući me, zagrlio me prvi put, i spustio cjelov na moj obraz, otopivši pahulje u tom trenu. Srce je otopio odavno.
Dani su se nizali, godine prolazile. Odlazila sam i ja u Sarajevo. Njemu. Duši svojoj. Dočekao bi me osmijehom. Rukama. Bili smo sretni krijući se od pogleda. U prolazu bi, sokakom, poskočio i dohvatio nezrelu jabuku. Onako, dječije. Takve su nam i duše bile…”, šapnula je, krijući suze ispod spuštenih kapaka. Gledala sam u to namučeno, malo tijelo starice. Ništa zgriješila nije u životu, a kaznio ju je. Sama, bez poroda, bez ljubavi. A toliko je ljubavi i boli nosila u nutrini…
“Voljeli smo se”, prekide šutnju i moje misli, “jako smo se voljeli. Znali smo, oboje, da smo od Allaha spojeni. Daljina je činila svoje, njegov posao i obaveze, ali nismo se dali. Ni svijetu, ni životu, da nam naude. Znali smo, ma šta da se desi, uvijek imamo jedno drugo. Polovicu duše. Komad srca. Pogled. Rame. Ruku, da ne padnemo.
Viđali smo se godinama, krijući svoju sreću od svijeta. Vjerovali da će sreća duže potrajati ako je skrijemo od svih. Znala bih, zbog nedolazaka i daljine katkad plakati danima. Znao je to, ali je govorio da će biti dana, doći će. A došla bih ja… Njemu. Srcu. Duši. Proljepšala te so, slane kapi, rekao je jednom. Sad si ljepša nego ikad prije… Zagnjurila sam glavu na mjesto između ramena i obraza, obgrlila ga rukama i šapnula mu da je cijeli moj svijet. Moja sreća. Moje blago stane u ruku, vidiš, rekla bih, čuvajući njegovu ruku na svom dlanu, skupljajući prste.
To ljeto je bilo nemilosrdno za me… Bolest, problemi na poslu, zaredalo mi se. Proživljavala sam džehenem, ali on nije znao. Nisam ga željela teretiti, dodatno. Postala sam slaba, nisam imala snage za borbe. Slamale me brige, pritisak je bio neizdrživ. Tražila sam da bude uz mene, samo. Falila mi je blizina. On. Nije dolazio. Bit će dana, rekao je.
Osjetila sam da se udaljio. Ipak, borila sam se, pored svega što me snašlo, borila da mi ostane u životu. Da se ne izgubimo. Da odemo u planine. Da se smijemo suncu, mjesecu. Da prkosimo životu, da plešemo na kiši… da nadoknadimo sve što nam je život uzeo. Da poljubim ruku njegovom babi. Da zagrlim sestre. Da osjetim tlo njegovog zavičaja pod nogama. Da zgrabimo dane, da budu naši, u sreći…
Jednoga dana, dobila sam pismo i fotografiju. Nisam znala ko je poslao, nikad saznala nisam. Mlada djevojka držala ga je ispod ruke. On nasmijan…
Nisam vjerovala. Nije to on. Ne može. Kako? Zašto je? Je li uistinu?
Nije… ne bi to on. Rekao je ‘uskoro’, ‘bit će dana’. Čekaju nas dani, sunce, mjesec!
Nije porekao. Nije opravdao. Nije rekao otkad, zašto, kako… Uzeo je drugu za ruku. Mlada je bila. Sretna sigurno, kao što bijah ja.
Zvala sam. Plakala. Molila da ga vidim. Bol je razarao dušu. Otišla sam da ga vidim, satima lutala naseljem, pogledom ga, srcem tražila… Da ga zagrlim. Da opet prislonim glavu između ramena i obraza. Da mu kažem da je moj svijet, cijeli…
Nije došao. Samo jedno pismo… da ne pišem, da ga ne tražim…”
Starica uzdahnu i pogleda me. Uplakana, gledala sam njeno lice, njeno srce, slomljenu ljubav… Čekala je. Voljela je. Ostavljena je.
Godine su prošle. Glas mujezina izgovori njeno ime. Povorka krenu uzbrdo, do zadnjeg počivališta. Spustiše na tabutu staro, umorno tijelo. Njeno lice. Njeno srce. Njenu slomljenu ljubav.
Otvorih pismo, njenom staračkom rukom napisano, njemu:
“Bit će studena zima. Ljut vjetar šibat će ti lice dok koračaš ulicom. U jednom trenutku osjetit ćeš nježan dodir mršave latice na obrazu. Nećeš zastati, nastavit ćeš žurno ulicom, jer studen se uvukla odavno pod kožu.
Zastat ćeš pored trga, ovlaš listati vijesti. I ugledat ćeš moju sliku. Danima već oprostili su se od mene. Nasmijana sam, takvu su me pamtili iz mladosti.
Nisi se oprostio, pomislit ćeš. Nisi mi za života rekao. Nisi došao. A trebalo je. A voljela sam te. Srcem. Dušom.
Neka te nebo prekrije nitima od srebra. Žao mi je nas. Žao ljubavi. Lahka, milo… “
