Redakcija Nasuprot male stolice u maloj čekaonici male privatne bolnice, nalazi se mala staklena kutija, a u njoj jedna velika riba, ni manje ni više nego riba čistač. Nikada ih nisam voljela promatrati dok se, poput zbunjenih, krupnookih plivača, monotono kreću lijevo-desno, ili se, poput bezglasnog usisivača, prilijepe za neki od zidova kutije koju zovemo akvarijum. „Ak-va-ri-jum, ak-va-ri-jum,…“ – dijelim riječ na slogove i mantrično je ponavljam sa željom da otkrijem izvor njene privlačnosti. Sjedila sam u mnogim čekaonicama, ispred mnogih ordinacija, i sve su bile iste, osim ove u kojoj se, pored uobičajenih slika sretnih pacijenata, šarenih reklama za tablete i sirupe, kreme i gelove, nalazi akvarijum. Možda mi je, baš zbog toga, ova čekaonica ostala tako živo urezana u pamćenje, razbila je monotoniju onog labirinta kojeg čine sive, neudobne stolice, i shematizirani bolnički dekor, koji se mijenja u skladu sa godišnjim dobima.
Ljeti su na zidovima ovih čekaonica uredno zalijepljene reklame što pokazuju ženu koju proganja džinovski komarac dok ga ona zaustavlja najnovijim repelentom, a zimi ih zamjenjuje slika iste te žene koju proganja ogromni virus. Morala sam se zapitati kakvu to ulogu igra ovaj akvarijum i jedna usamljena riba u njemu. Možda je ona trebala predstavljati tračak života izvan bolnice i time odvući pažnju od tmurne atmosfere koja ovdje vlada. Možda je neko u to i povjerovao, ali je za mene ona značila nešto potpuno suprotno, dodatno je naglašavala i pojačavala osjećaj zatočenosti, nemogućnosti izlaska iz zlokobnog kruga čekaonica.
Na dnu akvarijuma su kamenčići koji imitiraju riječno dno, te plastične biljke koje imitiraju bujnu slatkovodnu vegetaciju, a između njih su nasumično poredani jedan visoki dvorac i nekoliko kućica sa otvorenim prozorima, a sve to imitira dom iz bajke. Riba čistač otvara i zatvara svoja široka usta, te velikim očima beznadežno gleda u prostor izvan staklene nepropusne membrane. Kao da zajedno sa mnom izgovara riječ koja zvuči tako otvoreno i slobodno, a označava prostor tako ograničen i skučen. Kao da traži moju pomoć. Kao da pokušava pobjeći iz prostora koji, na prvi pogled, izgleda kao onaj kojeg nude bajke. Ne samo da je zatočena u jednoj staklenoj kutiji, nego je i ta staklena kutija stavljena u ćošak klaustrofobične čekaonice, koja je, opet, smještena u jednu veliku betonsku kutiju. Pitala sam se zbog čega je riba čistač dobila maleni dvorac kroz čiji ulaz ona ne može provući ni polovinu svog tijela. Dvorac je očigledno namijenjen zlatnim ribicama, malim i svjetlucavim bićima koje oduševljavaju djecu širom svijeta kada ih gledaju kako se gipko kreću kroz vještačku travu i prolaze kroz kapije plastičnog dvorca. Riba čistač se u takvimakvarijumima obično nađe kao dio „opreme“, djecu ne oduševljavaju njena pjegava peraja koja nisu posuta zlatnom, vilinskom prašinom.
Svoj prvi i jedini akvarijum dobila sam za deseti rođendan – dvije zlatne ribice, jedna riba čistač, nekoliko plastičnih biljaka sa ljubičastim cvjetovima i fluorescentnim listovima, te jedan mali dvorac, činili su njegov inventar. Prva je umrla riba čistač, ona koja je, svaki put kada bih kucnula prstima od staklo, dolazila i pozdravljala me živahnim pokretima svojih peraja. Možda sam ja razorila njen dom, udaljila je od kraljevstva riba čistača i stavila je u jednu staklenu kutiju sa dvije zlatne ribice kojima sam dala dvorac kroz čije prozore i vrata su razigrano ulazile i izlazile.
Čekaonica je prazna, znam da će uskoro prozvati moje ime, a ja, umjesto da nastavim mirno sjediti, ustajem i približavam se jedinom stanovniku ovog neobičnog akvarijuma. Želim ga pitati koja je njegova uloga, od čega čisti vodu koja je već čista, kako je živjeti u staklenoj kutiji, da li zato izgleda tako tužno, zna li uopće kako izgleda, sjeća li se zaglušujućeg smijeha ribara koji ga uveo u svijet staklenih kutija. Kada bi mogao pričati, možda bi odgovorio kako i on samo čeka da prozovu njegovo ime. Možda bi rekao kako želi izaći i živjeti. Možda mu niko ne bi povjerovao. Možda bi zario glavu u plastično kamenje i ogledao se u zrcalu vlastitih suza, svjetlucavim krhotinama vlastite duše. Možda mu niko ne bi povjerovao. Da me je neko promatrao u tom trenutku, vjerovatno bi pomislio kako sam nervozna zbog primanja injekcije, vađenja krvi, ili jedne od mnogobrojnih analiza koje nudi laboratorija male bijele kutije koju zovemo bolnica.Možda bi neko pomislio kako tražim pomoć, kako želim razgovarati. Možda bi prišao i pitao me zbog čega izgledam tako tužno, a ja bih mu odgovorila kako samo čekam da prozovu moje ime.
Zerina Kulović, studentica je pete godine Arheologije i Komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Bavi se pisanjem eseja, književnih prikaza, poezije i kratkih priča. Svoje radove objavila je u časopisu “Život”, online časopisu KULT, te na portalu Strane.ba.
