Redakcija Ovo je kratka pripovijest o jednom nesvakidašnjem čovjeku koji je, iako je imao sve, vodio veoma nesretan život.
Živio je u velikom gradu sa suprugom i dvoje djece, ali je naime već duže vrijeme osjećao da tu nije pripadao. Život mu je bio poput svakodnevne reprize jednog nezanimljivog filma. Ustajao bi malo poslije zore i odlazio na posao. Poslije posla bi autom otišao do škole po svoju djecu i povezao ih kući. Vraćao bi se u stan navečer, previše umoran da bilo šta radi. Večerao bi i pričao sa ženom i djecom o svakodnevnim stvarima. Potom bi odlazio u krevet, da bi nakon osam sati sna opet ustajao rano i odlazio na posao. To nije bio život. Nije ga vodio kako je on želio. Nije ga osjećao…
A tekao je brzo, kao što teče život svakog modernog čovjeka. Prošle godine proslavio je trideset i deveti rođendan.
Bio je zaista umoran. Umoran od svakodnevne žurbe. Umoran od novca, nasilja i ratova ; od civilizacije i modernizacije ; od ljudi.
U gradskoj zbrci nikako nije mogao da pronađe mir. Samo ga je njegova porodica činila sretnim.
Jednoga jutra supruga ga nije pronašla u njihovoj postelji. Pored kreveta, na malom stolu sa lampom, bila je crvena koverta. Ona ju pocijepa i izvadi pismo. Otvorila ga je i počela da čita:
Najdraža moja,
Dugo razmišljah o tome kako da ovo pismo napišem, ali, što sam više razmišljao, to sam više komplikovao stvari, jer, shvatio sam da, koliko god ga pisao, ono će biti bolno, tako da nije važno kako ću ga napisati…
Uprkos tome, ja bih volio da nimalo ne tuguješ zbog ovoga što ćeš sada pročitati: ja odlazim. Zauvijek. Ne želim da me tražiš. Ovo je moja odluka, a nju uopšte nisam donio zbog toga što sam sa tobom i djecom bio nesretan.
Odlazim daleko od svega. Od žurbe, ljudi i gradova. Od nasilja, gladi i ratova. Odlazim od košmara koji su ljudi stvorili. Od turobnog ponavljajućeg ludila koje ljudi neprestano nazivaju životom.
Nadam se da ćeš me jednoga dana razumjeti… Ti, koja si me uvijek voljela i poštovala.
Ja ovo moram da uradim. Moram da pronađem svoj mir. Da budem sam.
Da u samoći i tišini konačno spoznam šta je život. Znam da ti ovim što činim zadajem veliki šok… Ali molim te da mnogo ne tuguješ. Želim da pronađeš nekoga za sebe. Da budeš sretna.
Želim da kažeš i djeci da ne budu tužni. Neka pokušaju da vremenom zaborave na mene i neka hode za svojim životima.
Iako idem, moje srce ostaje sa tobom.
Do smrti ću te voljeti. Tebe i našu djecu.
Ako ikada budete mogli, oprostite mi…
Ona ispusti pismo iz drhtavih ruku. Njene suze su sada, slijedeći jedna drugu, padale na njega, ostavljajući okrugle crne mrlje…
Ostala je dugo tako da sjedi, šokirana i gotovo izbezumljena od tuge zbog onoga što je pročitala. Ostala je dugo da sjedi, sve vrijeme se pitajući koliko dugo je on planirao da ode…
Selo je danas izgledalo nestvarno lijepo. Kiša je ovog jutra poklonila područjima prijatnu svježinu. Poklonila je travi, stablima i raznobojnom cvijeću jedinstven miris koji samo ona može dati. Kapi kiše još uvijek su klizile sa listova stabala i latica cvijeća.
Jedan mladić hodao je uzanim šumskim putem koji je vodio ka planini. Na licu mu je počivala toplota proljetnog sunca.
Selo mu je mnogo prijalo. On inače živi u gradu, u stanu sa majkom. Njegova mlađa sestra isto tako živi u stanu nedaleko od njih sa svojim suprugom. Ali on nikada nije volio grad, iako je cijeli svoj dosadašnji život proveo u njemu. Uvijek je dosta više bio naklonjen prirodi, seoskom okruženju. Kad god je imao priliku, dolazio je na selo kod prijatelja. Upoznao ih je u gradu, na univerzitetu, prije tri godine. Oni su došli iz sela da bi studirali, pa su ga često tokom odmora pozivali da dođe kod njih na selo.
Međutim, pravi razlog njegovog dolaska u ovo selo nije bilo njihovo društvo već priroda : polja, šume i rijeka. Radosno bi kada bi došao kod prijatelja sam odlazio u rane šetnje obližnjim šumama, udisao svjež jutarnji miris stabala i trave, upijao zelene pejzaže, posmatrao planinsku rijeku koja je presijecala šumu…
U gradu slično blaženstvo nikada nije mogao osjetiti.
Danas se probudio sa prvim svjetlom zore. Želio je da cijeli dan sam provede u prirodi. Da zađe duboko u šume i hoda uzanim seoskim putem sve dok se ne popne na sami vrh planine, gdje nije bio nikada prije.
Planina je bila manja od ostalih u ovim seoskim područjima. Uspinjanje do njenog vrha zahtijevalo je pet do šest sati pješačenja.
Zato je ovoga jutra ustao veoma rano, kako bi imao vremena da se popne do vrha i vrati se nazad u selo. Uvijek je kada bi došao na selo obitavao u njegovoj blizini. Danas je odlučio da ode dalje.
Sada je već bilo podne. Šetao je laganim koracima, već pomalo umoran, jer je zemljani put pod njegovim nogama postajao sve naporniji kako je sezao naviše, ka planini. Već je daleko odmakao od sela. Uzani put su sada samo okruživale visoka trava, šumarci i njive. Na mnogim mjestima sretao je seljane kako obrađuju zemlju. Mnoge je znao, budući da je ovo treća godina kako je dolazio u ova seoska područja u posjeti prijateljima. Sa osmijehom ih je pozdravljao.
Žuborenje planinske rijeke koja presijeca šume i proteže se do obližnjih sela moglo se čuti u blizini. Mladić je primjećivao ostatke isječenih šuma na mnogim mjestima. Panjevi raznih veličina bili su razbacani i još mokri od jutarnje kiše. Neprestano je njegov pogled hvatao proljetne leptire koji su radosno lepršali, kupajući se u ugodnom sunčevom sjaju. Prizori pastira i ovaca nazirali su se na obližnjim brdima.
Kako je odmicao uzbrdo, sve manje je bilo ljudi, sve manje obrađenih polja. Samo su se, sada rijetko, s vremena na vrijeme nazirale ovce, pastiri i njihovi ovčarski psi u blizini.
Više nije čuo žamor seljana. Samo je osluškivao zvuk žuborenja planinske rijeke, umiljati pjev ptica i daleke zvukove laveža ovčarskih pasa.
Nakon još nekoliko kilometara napornog hoda i stanki za odmor, uspeo se blizu samoga vrha planine…
Dok je još uvijek, već iscrpljen od hodanja, koračao ka planinskom vrhu koji je sada izgledao tako blizu, nedaleko ispred sebe neočekivano ugleda jednog starca koji je na valovitoj livadi sjedio sam i posmatrao. Bio je to prilično star, nizak čovjek kratke sijede kose. Njegov bijeli ten lica već je pomalo bio zatamnjen pod uticajem popodnevnog proljetnog sunca. Na ovalnom licu, ispod brkova, najviše mu se isticala gusta sijeda brada. Bio je odjeven u laganu, široku smeđu platnenu odjeću. Mladić priđe bliže, i primijeti da starac ima svijetlozelene oči, poput bistre rijeke. Igrom slučajnosti, imao je iste oči kao i on.
Njegova namjera bila je da progovori s njim, jer dosad ga nijednom nije vidio nigdje u obližnjim selima.
Prilazio mu je, ali čovjek se tek trgnu kada je došao na dva metra od njega. Sada je upirao ravnodušnim pogledom u mladića.
”Dobar dan, starče”, reče mladić. ”Čini mi se da baš uživate u proljetnom suncu. Zar Vam nije pretoplo ovdje?”
Odlučio je da ga ne pita za ime, jer je, zaključivši da je on bio sam na ovoj planini i prema tome veoma tajnovit, pretpostavio da mu ne bi ni odgovorio na to pitanje. Njegova pretpostavka je bila ispravna.
”Navikao sam. Ova planina je moj dom”, starac prozbori dubokim, odbojnim glasom.
Mladić je, iznenada ostavši bez riječi, zapanjeno gledao u njega, moleći neugodnu tišinu koja je nastala da starca natjera da nastavi pričati.
Tišina je, čini se, razumjela njegov neugodni položaj, jer se nakon određenog vremena opet začu starčev duboki glas:
”Dvadeset godina živim na ovoj planini, momče.”
”Dvadeset godina?!”, iznenada povika mladić, ne vjerujući.
”Živite ovdje, sami, toliko dugo vremena?”
”Da. Mislim da imam šezdeset godina. Odavno sam prestao da slavim rođendane”, odgovori on ravnodušnim glasom.
I dalje je imao hladan, neumoljiv pogled.
Mladić bi toliko zapanjen ovim starim čovjekom da je na kraju odlučio da sjedne pored njega i dozna više, ako bude mogao, o njemu i njegovoj priči. Počeo je da ga obasipa pitanjima.
Starac je pričao o raznoraznim stvarima, ali svoje ime i dalje nije želio da oda. On naposlijetku zaključi da je ovaj čovjek otišao od nekoga, da ne želi da ga pronađu, te stoga odluči da ga uopšte i ne pita za ime, niti da mu govori svoje.
Starac mu reče da je davno, tačnije prije dvadeset godina, živio u gradu.
”Bio sam umoran od buke. Svih tih inovacija modernog svijeta. Uvijek sam više volio mir i tišinu koju priroda nudi. Mnogo puta sam se, zahvaćen u vrtlogu modernog urbanog postojanja- buke, galame i žurbe, zapitao da li uopšte živim svoj život… I uvijek sam dolazio do istog odgovora: nisam istinski živio.
Bio sam preokupiran poslom, obavezama i zahtjevima… Bio sam sve vrijeme isfrustriran zbog tog užurbanog vrtloga koji te polako ubija, u kome istinski ne živiš, već samo nastojiš da živiš. Postao sam umoran od mehanizacije, nasilja, gladi i ratova ; od ljudi.
Na kraju sam teškog srca napokon odlučio da napustim porodicu i odem. I dođoh ovdje, daleko od svega. Ovdje ostadoh do dana današnjega.”
On primijeti da se starac malo rastuži i da njegov ravnodušni pogled poče da nestaje. U međuvremenu se pitao koliko je zapravo prošlo vremena otkako je ovaj jadni čovjek sa bilo kojim ljudskim bićem uopšte progovorio. Ubrzo je dobio odgovor na ovo pitanje.
”Znaš, momče, istina je da, iako me ova planina i mir čine sretnim, još uvijek mogu jasno da vidim svoju suprugu. Mogu da vidim sebe dok odlazim autom po svoje dvoje djece u školu. Znaš, imao sam dvoje djece, dječačića i djevojčicu. Dječak je imao istu divnu, crnu kosu poput tebe.”
Starac je sada tužno uzdisao, a oči mu se na jedan kratki trenutak zacakliše.
Mladićevo srce je, kako je slušao njegove riječi, polako prekrivao veo tuge.
Nastade opet duga, napeta tišina. Starac je praznoga pogleda zurio unedogled, ne progovarajući.
”Fin je to način života”, ovaj procijedi, ne bi li prisilio tišinu koja je ponovo bila zavladala da ih napusti…
”Bio je to hrabar potez koji ste napravili prije dvadeset godina. Najvažnije je biti sretan. Ali, moram priznati, iako sam i sam naklonjen prirodi i često bježim od gradskog života, da ipak smatram da je potpuni bijeg od ljudi i život u samoći kukavičluk.
Nemojte me pogrešno shvatiti. Vaš potez je bio hrabar. Otišli ste u potrazi za unutrašnjim mirom. Ali, prava hrabrost je ostati gdje jeste i suočiti se sa svim životnim izazovima. Biti u prirodi jeste najljepši način života.
Međutim, čovjek je po prirodi društveno biće i ne može biti istinski sretan ako svoju sreću i mir ne podijeli sa drugim ljudskim bićima.
Držim da ipak niste sretan čovjek. Da još negdje duboko u sebi čeznete da sa nekim razmjenjujete riječi, kao sada sa mnom. Siguran sam da mnogo patite za porodicom, za svojom suprugom i djecom.”
Mladić je sada u daljini nazreo nekoliko jelena i srna. To u njega unese dražesni spokoj.
Zatim on opet prozbori, sa prizvukom stežuće nelagode u glasu:
”Znate, starče, i ja sam davno izgubio meni dragu osobu… Ne volim da puno pričam o tome i neću ni sada. Samo se nisam mogao osloboditi potrebe da to sada spomenem i učinim Vašu tugu za porodicom lakšom i podnošljivijom, ako je ikako moguće…”
U njegovom glasu mogao se nazreti prigušeni odjek velike tuge, kao da je to što je govorio bila najteža, najsvetija tajna njegovog srca.
”Nikada nisam shvatao kako sam tu osobu izgubio i zašto je otišla… Samo znam da i dan danas pokušavam da prikrijem taj bol… Da ga potisnem i zaboravim. Da nadomjestim taj nedostatak koji fali u mom životu nečim drugim. Ali to je, barem tako mislim, nemoguće. Tkanina drukčije boje kojom zakrpite parče odjeće ne može nikada nadomjestiti onu pravu, istobojnu… Onu koja je bila dio te odjeće. Nemoguće je nadomjestiti nešto što izgubite. Bol uvijek ostaje, samo duboko sakriven. Ostaje i podsjeća nas na to da smo živi. Podsjeća nas na to da je život pruga koja se sastoji od dviju tračnica- sreće i patnje, koje se neprestano prepliću.”
Pripovijedajući, netremice je posmatrao jelene i srne koji su trčkarali na pragu šumarka daleko od njih dvojice.
Dva laneta su sve vrijeme pribjegavali svojoj majci, srni. Otac jelen, velikih razgranatih rogova, pažljivo je motrio.
Nestvarno lijep prizor, pomisli mladić.
On završi sa pripovijedanjem ovim riječima: ”Ne morate biti tužni, starče. Svaki čovjek ima svoj bol. Zato ne patite mnogo za porodicom i pokušajte biti sretni ovdje. Siguran sam da je izbor koji ste donijeli bio dobro promišljen, pravi i neophodan.
Starac je dok ga je slušao još neko vrijeme zurio u stabla čempresa nedaleko od njih koja su plesala sa vjetrom. Već duže vrijeme nije progovarao. Kao da su ga njegove riječi duboko pogodile, probudile nešto u njemu… nešto što je dugo godina bilo uspavano. On zatim okrenu glavu i pogleda mladića. Oči su mu bile vlažne od suza.
Zatim se po prvi put nasmiješi, pa se njegov duboki glas opet začu:
”Hvala ti, mladi čovječe. Dugo vremena nisam imao priliku sa nekim da razgovaram. Ljudi katkad prolaze ovuda, ali inače izbjegavaju da razgovaraju sa mnom, jer misle da ne želim da pričam. Ali istina je da ja često mnogo čeznem za ljudskom blizinom, i za svojom porodicom. Iako ne mogu podnijeti užurbani moderni gradski život, i iako više volim da živim ovdje, često patim za njima…
Za svojom suprugom i djecom. Otišao bih k njima da se tog susreta ne plašim, i da već nisam navikao na ovaj samotni život ovdje.
Znam da sam ovo istinski ja, da sam ovo izabrao, i da ne mogu živjeti drukčije nego ovako, ali, katkad uistinu čeznem da pričam sa bilo kojim čovjekom… Čeznem za prijateljem. Da me neko prijateljski zagrli, sa ljubavlju. Da me utješi.
Pod okriljem ove planine spoznao sam da je najteže patiti sam, kada nemaš nikoga ko će te utješiti, staviti melem na tvoju ranu… Zato ti hvala momče. Hvala ti što si mi poklonio svoje društvo i razmijenio sa mnom ove teške ispovijesti.”
On je bio toliko dirnut starčevim riječima da je na kraju odlučio da ga zagrli.
Ovaj se iznenadi i, ne uspijevajući više da suspregne suze, zaplaka na mladićevom ramenu. Starac je plakao poput maloga djeteta, kao da je za sve vrijeme provedeno na planini čekao jedan ovakav topli ljudski zagrljaj.
Mladić iznenada bi preplavljen čudnim osjećajem bliskosti sa ovim usamljenim starcem. Nešto slično nikada prije nije osjetio. Nikako nije mogao da se oslobodi ovog osjećaja, čak ni kada je krenuo da ustane i otišao.
Pozdravio je starca sa osmijehom kada je krenuo, a ovaj mu je istim uzvratio i još jednom mu toplo zahvalio na njegovom prijatnom društvu i razgovoru.
Dok je odlazio, nekoliko puta se okrenuo da opet pogleda starca.
Sjedio je u istom položaju kao kada ga je sreo tog dana, na sada već zahladnjeloj livadi, i zurio u stabla čempresa ispred.
Njegov pogled i dalje je odavao neumoljivu tugu. Bio je to pogled sada potpuno drukčiji od onog ravnodušnog, hladnog pogleda sa kojim se suočio kada ga je tog dana sreo ; kao da je on svojim utješnim riječima u potpunosti razbio sav led koji je bio na starčevoj duši.
Učini mu se da starac opet plače, ali nije mogao razaznati da li je stvarno plakao.
Mladić se okrenu, ne osvrćući se više.
Povratak sa planine bio je za njega veoma ugodan. Dijelom jer nije bilo toplo kao u podne, dijelom jer je sada išao nizbrdo.
Dok je hodao nazad ka selu, neprestano je razmišljao o starcu kojeg je danas sreo. O njihovom dugom razgovoru.
Razmišljao je o tome kakva je to bila unutrašnja patnja i nezadovoljstvo koje ga je moglo nagnati da napusti ljude, pa čak i svoju porodicu, da bi otišao da živi sam na planini. Nikako nije mogao da pojmi tog nesvakidašnjeg čovjeka koji je, pored ljudske bliskosti, odlučio da zauvijek prigrli samoću.
Ali, isto tako nikako nije mogao da odgonetne, niti da prestane misliti na to nešto, što ga je u tmini njegovog uma otkako se oprostio sa starcem sve vrijeme kopkalo.
Nakon nekoliko sati hoda nazad ka selu, okružen mirnoćom proljetnog predvečerja i zvukom žuborenja planinske rijeke, mladić zateče sebe kako se tužno prisjeća lika svoga oca, koji je davno njega, njegovu majku i sestru napustio.
Je li to bilo ono što se od susreta sa starcem uporno probijalo iz tmine ? Je li to bilo ono na šta je mladića priča tog starog čovjeka podsjetila? Da li je starac svojim riječima razbio led njegove duše, kao što je on razbio njegov…
Da li je oslobodio mladićeva zaleđena, bolna sjećanja…
Sjećanje na oca bilo mu je skroz maglovito. To je i razumljivo, jer on je imao samo sedam godina kada je otac iznenada jedne noći otišao. Majka mu je stalno govorila da je on otišao kako bi pronašao sreću negdje drugdje, ali ni on, niti njegova mlađa sestra, nikada nisu mogli to da shvate.
Njih dvoje nikada nisu mogli da shvate zašto ih je njihov otac, koji je uvijek izgledao sretan i zadovoljan sa njima i njihovom majkom, na kraju ipak napustio. Neko vrijeme su ga, uprkos njegovoj poruci u pismu, ipak tražili. Ali bilo je uzaludno. Nikada više nisu čuli za njega.
Nije ni želio da ga pronađu, jer je imao razlog…
Kao i bezimeni starac kojeg je danas sreo blizu vrha planine. Otac je imao svoj razlog i sve je napustio zbog njega. Uvjeravao je sebe da ga nije mogao kriviti.
Obuzet oslobođenim sjećanjima, nastavio je laganim koracima da se spušta sa planine. Sunce je već bilo zašlo kada je svojim bistrozelenim očima ugledao obrise sela. Cijeli krajolik polako je prekrivala vedra proljetna noć. Svježa mjesečina prosula se po travi, listovima stabala i drvenim krovovima seoskih kuća. Mladić se vratio u selo, sav zadovoljan što će napokon leći u postelju i odmoriti se od hodanja.
Starca više nikada nije vidio, ni čuo za njega, niti je o njemu kome pričao…
Nikada poslije mladić nije ni naslutio da je usamljeni stari čovjek kojeg je tog dana sreo na planini bio upravo njegov otac koji je davno njega, njegovu majku i sestru napustio. Nikada mu glavom nije prošla misao da je tog toplog proljetnog dana sjedio i pričao sa ocem. Da je upravo njega sažaljivo tješio i grlio.
Ostao je samo pritajeni nagovještaj… poput slabog daška vjetra koji nas ljeti pomiluje, ali ga mi istinski ne primjećujemo… Osjećaj bliskosti, koji ga je obuzeo onoga dana kada je na planini zagrlio starca.
Taj čudni, nedokučivi osjećaj nastavio je da obuzima mladića kad god bi se prisjetio usamljenog starca sa seoske planine.
