Redakcija Zlatan Mrkonjić
Vilenjački i ljudski svijet su bliže nego što bi vi mogli i pomisliti. I, mada blizu, ova dva svijeta su nespojivi. Oni su poput nebesa i zemlje. Kada posmatrate nebo, i gledate gdje se zavrsava, vidite da ono negdje daleko kao da se spaja sa zemljom. Tako se stvara dojam da se nebesa i zemlja dotiču. Ali, mada nebo i zemlja posmatraju jedno drugo, i naizgled dotiču jedno drugo, to su dva mnogo, mnogo udaljena i drukčija svijeta. Nespojivi su, poput vatre i vode. Razlikuju se više nego što se razlikuju sjever i jug ili istok i zapad. U mnogim legendama i bajkama naći ćete da su naš i vilenjački svijet veoma slični, da su stanovnici vilenjačkog svijeta slični ljudima, da su sve razlike koje dijele ova dva svijeta samo prividne. Ali, iako mnoge narodne priče, bajke i pjesme ovako zbore, to je daleko od istine. Vilenjački i ljudski svijet su dvije potpuno različite prirode.
Putevi koji vode iz vilenjačkog svijeta u ljudski i obratno otvoreni su noću, kada mjesec poprimi obličje srpa. Vilenjaci su prirodno neustrašiva bića, koja, pored toga što posjeduju besmrtnost i ljepotu, imaju i magiju, pa se oni ne plaše doći u ljudski svijet. Ljudi su sasvim drukčiji. Iz priča je poznato da su sumnjičavi prema tim poluanđeoskim stvorenjima. Iz priča i pjesama je poznato da ljudi često strahuju od same pomisli na hodanje šumskim putevima noću, jer se plaše upravo toga da slučajno ne susretnu ta svijetla stvorenja dok hodaju zemljanim putevima omeđanim šipražjem i tminom. Ljudi dobro pamte događaje poput onih kada se nesretnici koji prolaze kroz šume noću više nikada ne vrate. Zato mi pribjegavamo sigurnosti, i kada nastupi noć, držimo vrata naših kuća zaključana sve dok se ne pojavi prvo svjetlo zore. Zato mi rijetko gradimo kuće u blizini puteva za koje ljudi govore da su vilenjački, i zato svi mi, kao što djeca izbjegavaju mrak, izbjegavamo da se nastanjujemo u blizini vilenjačkih krugova. Isuviše je opasno dolaziti u dodir sa njima, uprkos tome što neki od njih možda i nisu opasni za nas. I, mada stanovnici vilenjačkog svijeta dolaze u naš, i mada se priča da su ljudi bivali odvedeni noću u vilenjački svijet bez povratka, ova dva svijeta ne smiju postati privrženi. Ne smiju se miješati onako kako likovni umjetnik svojim kistom miješa dvije različite boje na papiru.
Priče i pjesme ostaju. Da zabave. Da pouče. Da uplaše. Vijekovima su tu, prelaze sa jezika na jezik onako brzo kao što proljetni leptir prelazi sa jednog cvijeta na drugi. Mnoge od njih su laži. Ljudska pretjerivanja koja svako može prepoznati. Međutim, nešto sasvim drugo su poluistine. One su ono što nas interesuje. Kroz poluistine dolazimo do istina o nama i svemu što nas okružuje. Poput sitnih dijelova slagalice su, jer sve doprinose izgradnji jedne cjeline. Povezujemo ih i oblikujemo, činimo od njih smisao, pretvaramo ih u istinu. Priča koju ću vam sada ispričati je jedna od takvih. Autor i porijeklo su joj nepoznati, jer je ovo veoma stara priča koja se vijekovima prenosi sa koljena na koljeno. Da li ju je ispričao onaj koji ju je doživio, ili pak neko ko je tome svjedočio, na to ćete morati sami da date odgovor.
U vilenjačkom svijetu živjela je jedna prelijepa dugokosa vilenjakinja. Uistinu, sve vile su lijepe i ljupke, ali ona se među njima isticala svojom ljepotom. Imala je dugo, potpuno bijelo lice, i plave oči u sredini obojene bojom zlata. Duga svijetlocrvena kosa prekrivala joj je leđa. Većinom je na sebi nosila raznobojni vilenjački nakit, i bivala odjevena u bijelu haljinu, kao i mnoge vile. Njena ljupkost bila je zasljepljujuća. Jedan njen pogled mogao bi običnog smrtnika zaludjeti. Prirodno tamnocrvene usne koje su podsjećale na uzrele višnje bile su poput dijamanata njenog svijetlog lica. Njeni dugi, tanki prsti na rukama kao da su željeli da stvaraju muziku. Kada bi se šetala vilenjačkim svijetom, vilenjaci bi joj se blago naklonili, kao da ih je nekakvom nedokučivom magijom prizivala da joj se naklone. Gdje god da je išla, pratila ju je muzika. Harmonija. Svijetlocrvena kosa, čiji su plesajući pramenovi padali duž njene bijele haljine kada bi hodala, bila je ljepša od zalaska sunca na horizontu. Crvenokosa vilenjakinja mnogo je voljela avanture. Uprkos tome što je vilenjački svijet bio ogroman, i što je bilo još mnogo zemalja i predjela koje u njemu nije posjetila, ona je žudila za nečim novim. Njene plave oči gorile su od želje za ljudskim svijetom poput velikog razbuktalog plamena. Žudila je da sazna kakve se dragocjenosti kriju u ljudskom svijetu. Nije prošlo mnogo vremena, a ona se odlučila da se noću iskrade iz vilenjačkog svijeta, kada su prolazi koji vode u ljudski svijet otvoreni. Jedne mirne proljetne noći, kada se mladi mjesec već bio uspeo na nebo i obasjao čudesni svijet vilenjaka, crvenokosa vila nečujno se iskrala i prošla kroz prolaz koji vodi u mali ljudski svijet. Te noći puhao je snažan proljetni vjetar, koji ju je brižljivo ispratio iz njenog doma, prigušivši i najmanji zvuk njenih koraka.
Noć je bila mirna, vedrija od osmijeha voljene osobe. Proljetni vjetrić lagano je zanosio grane velikih stabala, tako nježno kao što majka u naručju njiše svoje dijete da zaspi. Mjesec, koji je izgledao poput srebrnog srpa, obasjavao je nekoliko razbacanih malih jezera i uski zemljani put koji je, praćen stablima, vodio kroz šumu. Drevni huk sove razlivao se šumom, tjerajući tišinu koja je svojim velom prekrila noć. Tišinu noći razbijao je još jedan zvuk koji jedva da je i bio čujan. Bio je to zvuk koraka koji se oprezno provlačio zemljanom stazom koja je prosijecala šumu. Visok mladić, kratke smeđe kose i opreznog pogleda hodio je šumskim putem kući. Te noći ostao je veoma kasno u obližnjem gradiću iako mu to nije bila namjera. Međutim, jedna, dvije ili tri čaše vina više koje je slatko popio sa prijateljima su ga malo ponijele. Oduvijek je znao da ne treba noću da prolazi tom šumom sam, jer je iz raznih priča načuo da je na lošem glasu, da u njoj ima nečeg zlokobnog. Dok je hodio šumom, okružen slatkim mirisom lišća, proljetnih cvijetova i prijatnom svježinom vedre noći, duže vrijeme samo ga je pratio mistični huk sova. Mladić je nekoliko puta zahvalno pogledao u srebrni srp na noćnom nebu, blistavi mladi mjesec, koji mu je svojim sjajem osvijetljavao okolicu i zemljani put ispred njega. Međutim, to mu je pomoglo da se i previše opusti, tako da je nakon određenog vremena sav njegov oprez iščeznuo. Opijen proljetnom mjesečinom i crnim vinom, nehajno je skrenuo sa zemljanog puta na jednu manju stazu. Prošlo je dosta vremena kada je shvatio da je već trebao da stigne kući. Zastao je, dobro razmislivši, ali vino je imalo veliki uticaj na njegovo odlučivanje, pa je samo pomirljivo nastavio hodati. Prešao je još dosta puta, i na kraju izbi na prostranu livadsku čistinu. Iznenada se sav sledi. Nije to bila nikakva šumska zvijer zbog koje se sledio. Niti je to bilo zbog hladnoće noći. Ispred njega na čistini okruženoj drvećem naziralo se nekoliko kružnih obličja. Veliki krugovi bili su sačinjeni od šumskih gljiva raznih veličina i oblika. Bili su to zloglasni vilenjački krugovi, o kojima je čuo iz narodnih priča.
Taman kad je krenuo da ide nazad, čuo je nekakav nježni glas kako ga doziva sa druge strane čistine. Glas je bio mio, umiljatiji od malih talasa vode koji u rano jutro zapljuskuju obalu. Protezao se čistinom poput muzike, dirljive balade koja je sezala u njegovu dušu. Najednom je, poput lutke kojoj povučete konce, mladić krenuo preko livade, u pravcu iz kojeg ga je tihi, nježni glas dozivao. Kada je žurno prešao preko čistine, i probio se kroz mali šumarak, najednom se ispred njega pokazalo jezerce. Mjesečeva reflekcija na površini vode trepereći je blistala. Jezero kao da je poput noćnog neba iznad posjedovalo sopstvene ustreptale zvijezde. Njegov pogled je istog trena bio prikovan za ono što se nalazilo ispred jezera. Srce mu najednom obuze velika strepnja. Nije želio da povjeruje u to, i mislio je da je to što je ispred sebe vidio samo efekat prevelike količine vina koju je popio te noći. Ali bilo je stvarno. Stvarnije od svježe mjesečine koja je svjetlucala na jezerskoj površini. Stvarnije od proljetnog vjetra koji je zanosio drveće oko njega. Ispred njega je bila vilenjakinja.
Cijelu noć mladić provede sa prelijepom crvenokosom vilom. Istog trena zaljubio se u nju. Istog trena imala je njegovo srce. Zaljubio se u njenu dugu svijetlocrvenu kosu, u njene plavetne oči u sredini obojene pramičkom zlata. Zaljubio se u njenu svijetlu kožu i haljinu, u njene duge, tanke prste koji kao da su svirali nevidljivu harfu. Cijele noći zavodila ga je svojim dubokim, mističnim pogledom. Opijala ga je svojom magijom više od bilo kakvog vina. Njena ljepota sjajila se snažnije od mjesečine koja se prosula po jezeru. Izgledala je nestvarno, a opet tako stvarno. Cijele noći mladić je zapanjeno slušao njene priče. Dok mu je pripovijedala, usne su joj izgledale crvenije od primamljivih uzrelih proljetnih višanja. Glas joj je bio tako nježan i mio da se provlačio u same dubine njegovog srca. Pričala mu je priče o dvoje ljubavnika, vilenjaka, koji su cijelu vječnost jedno drugome poklonili. Njihova ljubav nikada nije prestala. I dan danas traje. Pričala mu je o vilenjačkom kralju koji je sedam mora preplovio da bi otkrio tajne ženskoga srca, ali na kraju ipak nije uspio da pronađe odgovor. Za sve to vrijeme, dok ga je pričajući milovala riječima, pramenovi viline svijetlocrvene kose lagano su plesali nošeni noćnim, proljetnim vjetrom. Zatim je mladić počeo da priča crvenokosoj vili. Rekao joj je o svim ljudskim legendama koje govore o vilenjačkom svijetu, o svim ljudskim pretpostavkama i pričama koje vilenjake opisuju kao zlobne i loše prirode. Crvenokosa vilenjakinja se tome slatko smiješila. Ostatak noći mladić je proveo u njenom zagrljaju, opijen vinom i njenim poljupcima koji su bili ljepši i slađi od bilo čega što je smrtnik do tada vidio. Vila je posjedovala magiju. Njena magija lebdila je poput šumske tišine koja se spusti na ovim područjima noću. Ali, njeni poljupci su bili ljepši od same magije. Bili su nježniji i slađi od toplog, ugrijanog meda. Pjevali su jedno drugome, sve dok prve zrake zore nisu počele da presijecaju nebesku čistinu, a zvijezde polako počele da gube svoj trepereći sjaj. Sve do tog trenutka pričala mu je o sebi : kako se iskrala iz vilenjačke zemlje, i kako ju, već sada, vjerovatno traže. Pričala mu je kako joj vilenjački svijet nije više zanimljiv, i kako je, kada je konačno napokon ugledala srebrni mjesec u ljudskom svijetu, osjetila ogromnu sreću. Sada je znala da želi da živi u ljudskom svijetu, rekla mu je, sa prizvukom tuge u glasu. Ali to je bilo nemoguće, nastavila je. Vilenjaci ne mogu ostati u svijetu smrtnika zauvijek, već samo u rijetkim noćima kada mjesec na nebu poprimi obličje srpa. Neko vrijeme tužno je uzdisala, a mladić ju je još tužnije posmatrao. Znao je da je ona već posjedovala njegovo srce, i sada mu je nevjerovatna bila pomisao da ga ona napusti. Najednom joj on tiho, šapatom reče: ”kunem se ovom mjesečinom i svim svjetovima koji postoje, učinio bih sve da otklonim tvoju tugu, da te zadržim ovdje i time otklonim i svoju.” Najednom zlatni pramičak u njenim plavim očima zasvjetluca. ”Zaista ?”. Gledao ju je u oči, a ona je vidjela… Iz njegovih očiju iskrenost je žuborila poput vilenjačkih šumskih potoka. Nakon nekog vremena, ona reče da postoji jedan način. Mladićeve oči zaiskriše. Zatim mu je rekla da jedini način da ona nastavi da dolazi u ljudski svijet jeste to da mu ona da svoje ime, te da on, kad god poželi, u noći kada mjesec poprimi obličje blistavog srpa, nju pozove. Davši mu svoje ime, on će imati moć da je pozove u takvim noćima, rekla je. Time će otkloniti njenu tugu za ljudskim svijetom i za njim na određeno vrijeme, a i svoju tugu za njome. Čuvši ovo, mladić radosno, bez imalo razmišljanja prihvati njen prijedlog. Vila je sada bila istinski sretna što će, davši mu ime, moći često dolaziti u ljudski svijet i biti u njegovoj blizini. Bila je sretna jer je znala da će njih dvoje biti sretni mnogo godina. Međutim, isto tako je znala da ljudski život kratko traje. Najednom je, nakon momenta velike radosti, pustila suze koje su joj se poput bisera spuštale niz dugo lice. Ona je znala da, iako mu je dala svoje ime, nikada mu ne bi mogla podariti besmrtnost.
Tako su godinama nakon toga počele da se pripovijedaju priče o smeđokosom mladiću i prelijepoj crvenokosoj vili. Katkad, u noćima srebrnog srpa, u dubokoj tišini noći, kada se samo huk sove razliva kroz drveće poput naleta vode, ljudi hodeći nazad kući šumom bi zalutali sa zemljanoga puta i došli do prostrane čistine na kojoj su se nalazili veliki vilenjački krugovi, koja je zalazila u šumarak. Tada bi nazreli jedva čujne glasove koji su dopirali iz pravca malog, mjesečinom okupanog jezera. Približili bi se, i tu bi zatekli prelijepu djevojku svijetlocrvene kose, i mladića u njenom zagrljaju. Ono štu su ljudi vidjeli znali su da nije stvarno. Ili barem nije izgledalo stvarno. Puni strepnje, gledali bi u dvoje mladih ljubavnika- besmrtnu crvenokosu vilu i mladića smeđe kose kako se kupaju u jezeru. Ljudi su znali da je ta strepnja dolazila od besmrtnoga, od onoga što nije pripadalo ljudskom svijetu. Znali su da su ispred sebe zurili u vilu, i nesretnog muškarca kojeg je ona zarobila, i čim bi to shvatili, trkom bi se izgubili u šumama, da ne bi doživjeli istu sudbinu. Tako su potekle priče.
Ali mladić nije bio zarobljen. Mladić je bio sretan. Bio je ispunjen poput male oaze koja sretno prkosi pustinjskom pijesku. Čežnjivo bi čekao noći sa srebrnim srpom na nebu, a zatim bi prizivao njeno ime. Potom bi ugledao nju, kako se kupa u mjesečinom obasjanom jezercetu, svježiju i vedriju od mirisnog proljetnog vazduha, divniju od zalaska sunca na horizontu. Pramenovi svijetle crvene kose lebdjeli bi joj na mirnoj površini jezera. Titrajući sjaj zlatnog pramička u njenim plavetnim očima odvodio bi ga njoj u jezero kao da ga je ona uistinu zarobila, kontrolisala svojom magijom. Samo što je on ovo želio. Želio je nju, više od bilo kakvog svijeta, više od ostvarenja bilo kakve želje. I ona je željela njega. Više od svih prelijepih prostranstava vilenjačkog i ljudskog svijeta. Sve je željela da mu podari. Sebe, svoju ljubav, magiju i ljepotu. Čak i moć nad njenim sopstvenim imenom mu je odavno dala. Samo mu besmrtnost nije mogla podariti.
Godinama su tako mladić i vila svijetlocrvene kose voljeli jedno drugo. Nestrpljivo su čekali noći kada mjesec u obliku srpa osvijetli zemlju. Nestrpljivo, kao što najdragocjenija od svih želja čeka da bude ispunjena. Godinama je mladić u tim noćima prizivao njeno ime. Pričali su priče jedno drugome. Pjevali su pjesme jedno drugome. Razmjenjivali su toplinu jedno sa drugim, i spajali se kao što se spajaju dvije riječne struje. Dva riječna toka. Bili su sretniji od izlazećeg sunca.
Godine su prohujale. Mladića smeđe kose stigla je starost i smrt. Ali vila svijetlocrvene kose nikada nije zaboravila. On je nastavio da živi u najsretnijem kutku njenih besmrtnih sjećanja, gdje je i želio da ostane.
Priče ostaju. Da nas uplaše. Da zabave. Da pouče. Vijekovima su tu, prelaze sa jezika na jezik onako brzo kao što proljetni leptir prelazi sa jednog cvijeta na drugi. Mnoge od njih su laži. Ljudska pretjerivanja koja svako može prepoznati. Nešto sasvim drugo su poluistine.
Ovo je bila jedna od njih.
Posvećeno mojoj djevojci Merisi, koja mi je Sve.
Zlatan Mrkonjić, rođen 19. 08. 1992. godine u Tuzli, Bosna i Hercegovina.
Završio gimnaziju ”Ismet Mujezinović” u Tuzli.
Trenutno je redovni student Filozofskog fakulteta također u Tuzli.
Studira Engleski jezik i književnost. Pisanjem se bavi u slobodno vrijeme.
Piše isključivo prozu (kratke priče), većinom na bosanskom jeziku.
