Redakcija Karakteri Sijarićevih priča pripadaju nekom drevnom svijetu, a osnovu priča čini neka imaginarna ili realna sadašnjica u kojoj se primjeti sjećanje na prošlost. Pa tako, prisjećajući se svoga dolaska u Sarajevo, Ćamil Sijarić u priči pod naslovom „Hasan sin Huseinov“ komunicira sa usmenom tradicijom i na poseban način otkriva svijet usmene priče. Okvir priče čini dolazak ljudi u han da bi slušali Hasanove priče. Kad sam jednog dana ušao u han Kolobaru, pokazali su mi ga rukom i rekli da ga pozdravim. Narodne priče su nastajale u različitim vremenskim razdobljima, u različitim društvenim i historijskim prilikama, stvarali su je ljudi različitih društvenih pripadnosti, pa je s toga razumljivo da su u njima izgrađena različita izražajna sredstva. Referiranjem na ovu činjenicu, Sijarić gradi svoga lika koji nosi obilježja pripovjedača iz usmenih priča. O pripovjedačima su podaci veoma oskudni. Pri pročavanju usmenih priča, više se pažnje posvećivalo, samoj priči, a manje onom koji pripovijeda. Pripovjedači iz usmenih priča su bili poznati svojoj okolini, i onima koji su slušali njihove priče. Oni su se dijelili na dvije skupine: reproduktivne i produktivne. Prvu skupinu čine oni pripovjedači koji su oživljavali pripovijetku. Oni znaju kako se pripovijeda i kako se uvijek posebnim prilikama ističu pažljivoj publici oni momenti koji mogu najsnažnije djelovati. Drugu skupinu čine stvaraoci pripovjedači, koji su davali živ i slikovit izraz onome o čemu su pričali. Tako, Hasanov glas posjeduje različita izražajna sredstva, melanholičan ton i ljepotu pričanja. Pričao im toliko čudne priče, i toliko lijepim glasom da su svi ljudi umukli. Priče koji su pričali i Hasan, ali i pripovjedači usmenih priča su uvijek bile na granicama istinitog i lažnog. Priča li istinite priče ili izmišljene onaj Hasan? Moj prijatelj mi se okrenuo, gledao me preko prazne čaše u ruci, veli mi: To se ne zna, to se nikad ne može znati- kad bi neko Hasana to upitao, uvrijedio bi ga i on bi, istog časa prekinuo priču. Hasanove priče su bile zavodljive, koristio se usmenom naracijom da zanese i obeznani slušaoca, nezavisno od toga da li je sačinjena od provjerljivih i dokazivih sastojaka. Hasan nije poznavao umjetnost, ali instinktivno osjeća da ono što je izmišljeno djeluje kao realnost, a realno se čini izmišljenim. Ovaj lik nije bio samo onaj koji priča, on je bio čarobnjak koji je sa svojom moći odvodio slušaoce na mjesta na koje je on htio. Sijarić na granicama između istine i neistine gradi identitet svojih likova, pa oni pripadaju i jednoj i drugoj strani, te tako i funkcioniraju u tekstu. Pripovjedači iz usmene književnosti su oni koji „vide“ sve ono što se dešava u čovjeku. Svoje priče su naučili od drugih pripovjedača, prenosili ih drugim ljudima, znali kad i kakve priče da pričaju. Isti je slučaj i sa Hasanom. On je svoje priče učio od drugih pripovjedača. (…) Hasan, sin Huseinov, išao je sa ocem po mahalama i naslušao se njegovih mudrih priča iz knjiga i onih koje je izmišljao. (…) Po smrti Huseinovoj Hasan se pročuo sa svojim pričama (…) i vještinom da se prilagodi trenutku, mjestu i raspoloženju slušalaca- tako da se nije moglo dogoditi da veselim ljudima priča tužne priče ili neveselim vesele. Pripovjedači u narodnim pričama su često nailazili na različite zahtjeve od onih kojima pripovijedaju. Publika je redovito očekivala neki zaplet i rasplet u pričama. Oni su nekad morali ponavljati jedne te iste priče, jer su se one sviđale publici, nekad su one jednom ispričane potpuno zaboravljali jer nisu dobivali naklonost od publike. Pripovjedači iz narodnih priča su imali svoje shvaćanje, svoje kriterije. Ali, ipak oni nisu mogli nastupati bez izvrsnog poznavanja svoga posla, jer su jedino na ta način mogli steći ugled, a u svojoj neposrednoj i daljoj okolini djelovati, postojati i trajati. Iako je svoje priče Hasan temeljio na opisima pejzaža, svojim tihim i osebujnim glasom, savjetovao je ljude da se na vrijeme ožene, da imaju svoj dućan i da žive kao i ostali ljudi u čaršiji. Funkcija ovakvih narativnih postupaka jeste da na osnovu onog što čuju, slušaoci grade svoj život. Njegove priče su nerijetko počivale na islamskoj filozofiji. Smatrao da je ljudska sudbina predodređena, da mu je unaprijed zapisan put kojeg se mora držati. Svakom čovjeku još prije rođenja na čelu napisanim, ali zalud to pismo na čelu nosi kad ne može i da pročita. Ispadalo je da je za čovjeka najveća nepravda da što cio vijek nosi jedno pismo, a nije mu dato da zna šta piše. Narodne priče sa religijskim elementima su nastajale u Stambolu, kada su hadžije i trgovci išli po robu. Ali, nema sumnje da su neke od tih priča nikle i u samoj džamiji, jer je bio običaj kod starijih hodža, a kod nekih je i danas da su se radi potvrde ispravnosti neke moralne sentencije služili pričom iz kojega god ćitaba. Sijarić ima sposobnost da estetizira priču, da je prenese čitaocu u obliku legende koja se udaljila od zbilje i postala realnost za sebe. Oni koji su pozavali Sijarića navode da je on prije objavljivanja svake priče, pričao ih društvu da provjeri utisak, a tek onda zapisivao. No, svakako usmeno kazivanje nije bilo savršeno kao ono pisano. Pisani tekst je Sijarić oblikovao na poseban i njemu osebujan način. Slikao je atmosferu, prirodi je davao živost i ljepotu, pa i u samoj priči „Hasan sin Huseinov“ pomoću Hasanovog pripovijedanja, Sijarić donosi različite slike Sarajeva, od njegovog najljepšeg, do njegovog najlošijeg oblika.
Autor: Dženana Durić
