Redakcija Profesor Midhat Riđanović, internacionalno poznati i priznati lingvista, još jednom je izvršio sebi svojstvenu autopsiju jezika na našim prostorima. Ključne ideje u njegovoj najnovijoj knjizi su: lingvistika nije dogma, fond riječi i sličnosti među jezicima ne mogu se definitivno i egzaktno izmjeriti, neutemeljeno je izricati vrednosne sudove o jezicima, te se ne smije slijepo vjerovati onim ”stručnjacima” koji sebe zovu autoritetima u (našoj) lingvistici. Može se primijetiti da autor posjeduje zavidan nivo profesionalne principijelnosti, imajući u vidu njegove prethodne knjige, naučne radove, novinske tekstove i TV-nastupe. Ovakva dosljednost nije kruto pristajanje uz određeni stav ili uporno nametanje jednog (jedino prihvatljivog) gledišta, već je riječ o decenijama brušenoj percepciji, krunisanoj upravo ovom knjigom.
Profesor Riđanović je na strani svega što je ljudsko (”Moj jedini identitet je pripadnost ljudskom rodu…”, str. 202), prirodno, spontano, kosmopolitsko, autentično i istinito. On argumentovano protestuje protiv kvazinaučnih, izvještačenih, šovinističkih i politiziranih nastojanja jedne grupe ljudi da nam (nažalost) kreiraju i uzurpiraju inače nepodnošljivu svakodnevicu.
Premda je profesorova knjiga velikim dijelom nastala kao kritika sve prisutnijeg ”lingvističkog” bulažnjenja na našim prostorima, ona je i vrijedan prilog sociolingvistici, te karakterologiji, odnosno etnopsihologiji žitelja Zapadnog Balkana. Ono što prijatno iznenađuje je Riđanovićeva sposobnost da, bez obzira što djeluje na našem podneblju, uspijeva zadržati zavidan kritički odmak, objektivno se osvrćući na prilike u kojima živimo. Još je fascinantnije da ovakva opažanja, zahvaljujući, između ostalog, izvjesnoj dozi intelektualnog humora, bivaju izražena tako da prosječni čitalac na njih može odmah reagovati, razumjeti ih, te kasnije prepričati svima koji imaju volje, želje i srca da ih čuju. A o Riđanoviću i jeziku? Mogu samo reći da između njih treba staviti znak jednakosti ili ekvivalencije, jer je autor izgleda prirodno obdaren refleksom za opisivanje i sistematizaciju jezičke riznice naše civilizacije. Dopustiću sebi da to nazovem istančanim lingvističkim njuhom.
Po meni, najvažniji doprinosi Totalnog promašaja lingvistike na Zapadnom Balkanu su: kritika deskriptivno-esejističke lingvistike naših nadrinaučnika (pored ostalog, definicijā koje predlažu, a koje se mogu podvesti pod tautologije – niz pleonazama koji ne donose nikakvo novo saznanje); isticanje istraživačke lingvistike i ostalih provjerenih, aktuelnih trendova u ovoj disciplini; dubinska i detaljna analiza fonetike, fonologije, morfologije i sintakse našeg jezika (u skladu sa relevantnim i naučno verifikovanim modelima); kao i sljedeći, ključni uvid: ”… ima više razlika unutar svakog od naša četiri ‘jezika’ nego između njih samih” (str. 202).
Za profesora Riđanovića karakteristično je da poštuje načelo progresivnosti u nauci. Riječ je o principu po kojem nauka, za razliku od kojekakvih alternativnih pravaca i religijskih dogmi, ne stagnira, već se stalno razvija (starija, opovrgnuta saznanja ustupaju mjesto novim, bolje utemeljenim i empirijski validiranim paradigmama). Nažalost, čini se da ”lingvističari” na našim prostorima nisu ažurni u praćenju napretka svoje oblasti, već da se oslanjaju na, u svijetu davno napuštene, prevaziđene pristupe. Time ovu veoma zanimljivu, ali nadasve ozbiljnu oblast svode na vjerski kanon, u koji ne treba dirati, jer je to ravno nekakvom grijehu.
Neka nam bude na umu da Riđanović piše za nas, otvarajući nam oči i pozivajući nas da zdravorazumski razmotrimo ono što nam se neprestano nudi (lažna učenost, manipulatorska demagogija i konstantno insistiranje na osporavanju našeg jezičkog identiteta). Prethodno implicira autorovu socijalnu osjetljivost (npr. ”… da se izborim za pravo bosanske omladine na obrazovanje zasnovano na istinskoj a ne lažnoj nauci”, str. 17 ili ”Pametnī, poštenī, stručnī, bježite sa ovih prostora!”, str. 307).
Za kraj, želio bih istaći da je prava rijetkost (čak i u svijetu) da postoji tako stručna, a u isto vrijeme osoba koja piše tako jednostavno, elegantno i jasno, držeći pažnju čitalaca od trenutka kada se posvete čitanju ove knjige, pa sve dok je ne ”dočitaju”. Da živimo na prostorima gdje se cijene ovakve vrline pisca (slobodno možemo reći da je profesor Riđanović i određena vrsta pripovjedača, jer to čini tako vješto i harmonično), Totalni promašaj lingvistike na Zapadnom Balkanu bi nesumnjivo bio bestseler koji bi dugo ostao na vrhu liste najčitanijih knjiga.
Ovo izuzetno zabavno, poučno i poticajno štivo dostupno je u elektronskoj formi, na linku http://midhatridjanovic.ba/totalni-promasaj/ , gdje se može kupiti po simboličnoj cijeni.
Selman Repišti,
Sarajevo, 22. 4. 2015.
