Poezija Braha Adrovića

Braho Adrović

META

Ocu Šemsu

.

U ratu je zaradio
Kuršum u lijevu nogu
Veliku ranu i malu invalidu
U ratu je bio meta
Poslije rata nijesu ga imali u vidu

Nije znao
Kako treba da traži
K’o što su drugi znali
Kada je bio meta bio je veliki
Kada su se dijelila priznanja – mali

‘Bem ti rat
I one koji ga vode
Ako se ne brani rod dom i brat
Ako ljubav nije drugo ime slobode

Ako se pravdom sve ne izmjeri
I sve sa istinom izjednači
Ako umiru ljudi a žive zvijeri
Ako pošten čovjek nije i najjači

.

KRIZA

.

Nama je dovijek bila kriza
Od pamtivijeka
Gušila nas davila i noge podmetala
Ponižavala
I od nas robove pravila

Mi smo u krizi rođeni
U krizi živimo
U krizi ćemo i umrijeti
Mi smo sami po sebi kriza
Dovijek nas je nešto lupalo po glavi
Pa smo zaglavljivali
U blato krize do guše
Kao da ništa nijesmo imali u glavi
Ko što izgleda da nijesmo
Nego nam je samo
Kao ukras služila

Mi samo idemo iz krize u krizu
Nama je kriza domaće vaspitanje
I kućna njega i blagostanje
Da nema krize
Zbog nas bi je trebalo izmisliti
I podariti je svijetu
Kao naše najveće dostignuće

Zbog krize smo zaglavljivali
I obezglavljivali
Kao da smo dovijek
Bili bez glave

Kad smo najbolje živjeli
Mi smo sami sebi
Krizu pravili
Mi smo vrhunski majstori krize
Nama je kriza ideal
Samo što toga nijesmo svjesni

Mi smo virtuozi krize
Mi bi na Sorboni mogli
Držati predavana o krizi
Kad ne bi bilo krize
Mi ne bi umjeli da živimo
A u krizi živimo
Iako ne znamo od čega i kako
Ali živimo
Da ne živimo
Ne bi bili živi
No bi bili mrtvi
Mrtvi zadovoljni
Kao da nije kriza

Nama je kriza sve
Početak i završetak svega
Što postoji i što ne postoji
Da nema krize za nas se ne bi
NI čulo ni znalo
Kao da nikad
Nijesmo ni postojali
Od nas ne bi ostalo
Ni traga ni java

Mi se u krizi najbolje snalazimo
Mi bez nje ne bi znali ništa da radimo
Ne bi umjeli da dišemo
No bi bili narod
Na svijetu najneznaveniji

Mi smo i u Titovo doba
Bili u krizi
Samo što je to vrijeme
Bilo pametnije i umnije
Od ovog današnjeg
Pa krizu nije zvalo krizom
Nego ekonomskom stabilizacijom
I vjerovali ili ne
Tada smo bili najstabilniji
Iako smo bili u krizi
I kad smo bili najstabilniji
Mi smo sanjali krizu
Stalno smo krizu prizivali
Kao da će nam sreću donijeti
I sami smo sebi krizustavili za vrat
A sad se čudimo
Što smo u krizi
Što kriziramo

Mi smo proizvođači krize
Vrhunski majstori krize
Nama je kriza
Najberićetnija domaća životinja
Nama je kriza kućno čeljade
Kriza je naš zaštitni znak
Znak prepoznavanja

Mi smo svjetski šampioni krize
Kad smo mi bili u najvećoj krizi
Svijet pojma nije imao o čemu se radi
Pa se o jadu zabavio da nas izvuče iz krize
I vukao nas je i za ruke i za noge i za glavu
I za nos nas je vukao
I taman kad smo pomislili
Da će nas izvući
Čitav je svijet zapao u krizu
Eto kakvi smo mi baksuzi krize
I kad se na svakoj strani
Kukumače i zapomaže zbog krize
Mi smo mrtvi ladni
Ko da nam je sve potaman
Kao da kod nas više nema krize
Pa ispadosmo mi koji smo dovijek bili u krizi
Prava gospoda krize
U odnosu na one koji su prvi put u krizi
I koji ne umiju
Ni prstom da mrdnu
Već blenu kao telad u šarena vrata
I zapomažu za pomoć
A ne znaju da pomoći nema
Blago im za pamet
Ko što je i nama s njima

Ma i čitav je svijet
Kao i čitav život
Kriza skoro u svakom pogledu
Kriznulo ga u glavu
Ko što hoće
kako je krenulo
Kako baba Petrana
Češlja vunu

.

IZBJEGLICE

.

Dolaze izbjeglice iz Bosne
Iz Foče Mostara Rudog iz Trebinja
Ej šta se radi od Zemlje ponosne
Što doživje raja sirotinja

Da je opet goloruku gnjave
Da gladuje i da sirotuje
Od užasa i od strave
Vrisak bola do neba se čuje

Goloruki gladni premoreni
Prestrašeni prevareni poniženi
Dolaze iz Bosne izgubljeni
Bosi Bosnu pregazili pregaženi

Nijeme kolone beskućnika
Kuće bola nose na leđima
Žive slike krika mučenika
Oni su Pakao gledali svojim očima

U mraku prošlih vjekova
Zatrovana čemerom i zlobom
Sudbina je gorka čovjekova
Od rođenja svezana sa grobom

Dolaze izbjeglice iz Bosne
Iz Foče Mostara Rudog iz Trebinja
Ej šta se radi od Zemlje ponosne
Šta doživje raja sirotinja

SVEMOGUĆE RUKE

Majci Umihani

.

Te ruke su znale sve da rade
Sve što za naše male živote treba
Da nam rane dane zaslade
I skidaju zvijezde sa neba

Znale su da žanju žito
Da zrelo klasje u rukoveti slažu
Neumorom-ponosito
Sve su znale da nauče i pokažu

Znale su da predu i pletu
Da prave ćilime
I pitu najbolju na svijetu
I još dosta drugog uporedo s time

Ej šta su te ruke bile
To danas ne može da se shvati
Vi novi s rukama od svile
Niti znate nit možete znati

Te ruke su čudo prirode bile
Prave fabrike hrane obuće odjeće
Radom život pozlatile
Ruke majke ruke sreće

I sad kad ih nema
Čini mi se da me kroz život vode
Kad razum zadrijema
I snaga posustane kad grunu nepogode

Te ruke su bile sveznajuće
I svemoguće ko iz bajke
Zlatni temelj naše kuće
Zlatne ruke naše majke

SRAMOTA JE SREBENICA

.

I sad se čudan čudnome čudu čudim
Kako sam uspio da ne poludim

U onom vremenu – zvjerski ludo
Ne biti lud bilo je svjetsko čudo

U sunovratu groznom dvadesetog vijeka
Groznije ništa ne bješe od čovjeka

Srebrenicu nije zgazila vojnička čizma
Svijet je sluđen gledao direktan prenos fašizma

I mrdnuo prstom nije
Užasne orgije krvopije

Da pokuša da osujeti
Da obespamećene opameti

Svijet je cio bio gola kukavica
Sramota je sramna svijeta Srebrenica

Sramota je teška cijeloga svijeta
Fašizam se i sad po planeti šeta

I razara bolno živo ljudsko tkivo
Jer ne voli ništa – ništa drugo živo

Na obrazu zornom zornog svjetskog lica
Sramota je sramna ljudi Srebrenica

KRIVAJA

.

Kriv si burazeru
Ko krivo drvo
Kriv si iako si pomislio
Da nijesi kriv
Kriv si k’o kriva Drina
Što je kriva

Čim te je neko okrivio
Kriv si iako misliš
Da možeš dokazati
Da nijesi kriv
Ne može šuti sa rogatim
“Vrana vrani oči ne vadi”
Imaš li ti što u glavi
Jado ojađeni
K’o što sam ojađen i ja
sa tobom burazeru

Kriv si jer znaš
U kakvoj si šumi rođen
Kakvim drvećem si okružen
Kakav vazduh udišeš
Kakvu vodu piješ
Kakvu ti muziku sviraju
Kakve igre si prinuđen da igraš
Kakve pjesme da pjevaš

Kriv si jer znaš
Da i pravo drvo može da se iskrivi
Znaš burazeru znaš
Samo se praviš
Da ono što znaš ne znaš
Znaš u kakvoj džungli si rođen
U kakvom bespuću
Misliš da gradiš put
Kako može biti sve krivo
A ti prav
Ti neku pravdu da istjeruješ
Lud pametnog kad uči pameti
Cukni se u glavu burazeru
Dok te drugi ne počnu cukati
Krivo je vrijeme u kom si rođen
Krivo je mjesto u kome živiš
Gdje zapravo misliš da živiš
A umro si čim si u njemu rođen
Grob je to a ne zavičaj burazeru

Kriv si ko što sam i ja kriv
Što ti ovo zborim
Što ti zborim da si kriv
Jesi li ti upamet burazeru
Živiš u Krivaji
A hoćeš da si prav
Vidiš li ćoro ćoravi
Kako si kriv
Evo i ja se iskrivih
Dokazujući ti da si kriv
Pa vidi ti sad
Nakrivi po tvome
Pa češ vidjeti koliko si prav

.

DRVOSJEČE

.

Učini li ti se bar ponekad
Nepoznati druže
Dok šetaš zamišljen
Stazama svoje
Proklete usamljenosti
Učini li ti se
Da si tanušno stablo
Tanušno stablo
U šumi što buja i raste
Put neba prepuna sama sebe
Učini li ti se bar ponekad
Nepoznati druže
Da bi želio
Da iz šume izađeš sam
Prije nego što dođu
Snažne drvosječe
I sjekire nemilosrdno u šumu udare

SATANA NA ŠINAMA

.

Gonjeni mržnjom zlotvori su iz voza Beograd – Bar
oteli i ubili grupu od 19 putnika. Umjesto saučešća na
adresu jednog od njih stiglo je iz Beograda rješenje o
otkazu „jer se nije na vrijeme javio na radno mjesto”

.

Nemoj da se voziš vozom
Beograd – Bijelo Polje
U Štrpcima ćeš se sresti sa grozom
Tu mrak mrakom živu čeljad kolje

Divljačko oko mraka
Nišani nevine žrtve
Da osvijetli lice ubice nema junaka
Mrak je jeo i žive i mrtve

………………………………………………….
………………………………………………….
………………………………………………….
………………………………………………….

Zloglas je sa mjesta zločina stig’o
Iako niko i ništa vidio nije
Voz sramote sramotu je dig’o
U nebesko blato krvopije

Gdje s crnim obrazom jezdi
Kud tunelima srama stremi
Teško zemlji gdje se zlo gnijezdi
Gdje zlo zbori a pošten zanijemi

Satana sama na šinama
Mašina zla zlo nosi ka jugu
U gudurama Balkana drama srama
„Nit ko jeknu” nit ko dreknu nit drug k drugu

Nemoj da se voziš vozom
Beograd – Bijelo Polje
U Štrpcima ćeš se sresti sa grozom
Tu mrak mrakom živu čeljad kolje

SEOBE

.

Opet su počele velike seobe
Podstanar Islamović iz mog komšiluka
Prodaje u bescijenje stvari iz svoje sobe
Svaka neprodata krpa čeka red i kuka

U srijedu za Njemačku ide
Sa ženom i tri sina
Sve je prodao a para mu treba pride
‘Bem ti sreću kad je skupa karta a jeftina domovina

Opet je Balkan podivljao
Ustao da sam sebe ruši
Ja sam bez domovine ostao
Ja domovinu nosim u duši

I nek se sve seli
Nek ide sve što se kreće
Sve što smo imali i voljeli
Nek traži nove predjele sreće

A ja nikuda ne mogu i neću
Bez domovine ja ne postojim više
Teško onom ko vjeruje u sreću
A domovinu mora da iz duše izbriše

Opet su počele velike seobe
Podstanar Islamović iz mog komšiluka
Prodaje u bescijenje stvari iz svoje sobe
Svaka neprodata krpa čeka red i kuka