Emina Hadžić: Moj ratni dnevnik

Emina Hadžić

MOJ RATNI DNEVNIK

Subota, 3. 12. 1994.

Dragi dnevniče!

Pročitala sam „Dnevnik Ane Frank“, djevojčice mojih godina koja je u ratu pisala dnevnik. Imam potrebu da i ja pišem svoj dnevnik jer i ja živim u ratu. Rat je počeo prije skoro tri godine. Bila sam treći razred Osnovne škole „Maksim Gorki“. Učitelj mi se zvao Milivoje. On i Dragana su bili Srbi, a mi ostali nismo. Meni su bili isti kao mi, samo što je Dragana bila malo bledunjava. Pošla sam kući kroz Omladinsku ulicu. U Omladinskoj je bila velika kartonska kocka na kojoj su se skupljali potpisi ljudi koji žele mir, a ne rat. Naravno, željela sam mir! Jedva sam našla dovoljno prostora da upišem svoje ime, imena mojih roditelja i brata. Ta kartonska kocka crvenklaste boje je bila veća od mene, ali je na njoj bilo ispisano toliko imena da se nije moglo naći slobodno mjesto za još nekog ko želi mir. Dok sam se vraćala kući, razmišljala sam o tome kako su se svi ljudi sigurno potpisali na tu kocku i da će biti mir. Bila sam sigurna da neće biti rata, iako su pored mene ulicom prolazili tenkovi na kojima je bio natpis „JNA“. Ja sam razmišljala o zadaći iz srpskohrvatskog jezika…

Babo je bio treća smjena u Azotari. Otišao je na posao kad sam se ja vratila iz škole. Mama je bila zabrinuta, pričali su o barikadama, tenkovima, vojnicima i civilima. Barikadu sam vidjela s Feridine terase – to su bila dva auta parkirana jedno uz drugo na sredini ceste. I tenkove sam vidjela, mnogo ih je prošlo pored mene, nisam od prešine mogla oči otvoriti dok sam se pribijala uz neku kuću jer nije bilo trotoara, a tenkovi su zauzimali mnogo prostora. Ti tenkovi su pregazili barikadu. S Feridine terase smo vidjeli kako su jednostavno prešli preko auta parkiranih na cesti i nastavili dalje. Rekli su mi da idu za Foču. Znala sam i šta su vojnici, mog su brata Amera zvali u vojsku u Sloveniju, ali nije otišao jer je pao na godinu u školi i nije još bio završio srednju. Ali, šta su civili?!

„Mama šta je to civil?“ pitala sam je čim sam bila sigurna da niko ne čuje, da se neću obrukati jer ne znam.

„Mi smo civili, nama neće ništa“ rekla je tiho i zagrlila me.

Pregledala sam crtani u sedam i petnaest, uradila zadaću i legla spavati u kuhinji. Kuhinja je ustvari najveća soba u našoj kući, sastoji se od „kuće“ i „niše“. U „kući“ se nalazi vitrina s televizorom, sto na sredini i velika ugaona garnitura. „Niša“ je malo uvučena sa strane. Tamo je sudopera, radni sto, viseći kredenci, električni sporet i šporet na loženje. Kad je babo radio treću smjenu, mama i ja bi spavale na uglu u kuhinji: ona na trosjedu, a ja na dvosjedu. Bila sam ponosna na sebe što sam se potpisala za mir i što neće biti rata. Zaspala sam misleći o miru.

Jednostavno sam zaspala u miru i probudila se u ratu!

Otvorila sam oči i zbunjeno gledala oko sebe. Naš se ugao sastojao od dvosjeda, trosjeda i ćoška. Dvosjed i trosjed su bili razvučeni i na njima smo jedno do drugoga spavali mi djeca, poredani kao sardine u konzervi. Bilo nas je desetak. Po kući su se kretale žene koje su gulile, prale, kuhale krompir… Jedva sam mamu raspoznala među njima. Imala je na glavi šarenu maramu koju je nosila kad kuha, da joj koja vlas kose ne spadne u hranu. Na njenom snažnom i odlučnom licu je bila sjenka tuge i zabrinutosti.

„Mama, šta…šta je bilo?“

„Ništa, sine, zaratilo se… počelo je pucati“ 

Jedno po jedno lice sam počela raspoznavati: u kući su bili ljudi s Laleta i Budića, naselja koja su visočije od naših Vinarića. Poslije su mi rekli da su oni pobjegli iz svojih kuća kad je počelo pucati, a naši vojnici su zauzeli položaj odmah iznad njihovih kuća, na brdu koje se zove Mišijak. S druge strane Mišijaka su bili Srbi koje su sad svi zvali četnicima. Četnici su Srbi koji nas mrze.

Tako je počeo rat. Žene i djeca s Budića i Laleta su se vratili svojim kućama kad su bili sigurni da četnici neće doći u njihove kuće i poklati ih. Ali, u našu kuću su došle druge izbjeglice: tetka s porodicom, tetkini djeverovi s porodicama, dajdža Mujo i dajdža Omer sa svojima. Došao je i dedo Nezir, a poslije nena Hadžira. Nena Hadžira je bila bolesna. Imala je šećer i teško je hodala. Osim nje, u selu gdje je rođena moja mama je bila još jedna starica koja nije mogla pješačiti dug put do Goražda. Njih dvije su sakrili u bajtu u potoku. Ostavili su im namirnica za nekoliko dana i došli kod nas u slobodno Goražde. Dajdže Mujo i Bego su planirali da se vrate po nenu čim mognu. Znali su skrivene šumske puteve bolje od četnika. Tako je i bilo. Pred zoru one noći kad su daidže otišli po nenu probudio me mamin plač. Spavali smo u podrumu naše kuće u kome je prije rata stajao krompir. Mama je plakala i grlika cuka.

„Mama, šta je bilo?“

„Nisu je našli, Mino! Četnici su mi odveli majku! Cuko, reci mi gdje je!“ Ljubila je blatnjavu pseću njušku i molila ga da joj kaže gdje joj je majka. Zagrlila sam mamu i počela i ja s njom plakati… Nisam bila sigurna šta se dešava, ali me bilo strah pitati. U kući je bilo desetero djece: tetkini Elvir i Elvira, njihovi amidžići Jasmin, Jasmina, Anel, Aldin i Aldina, Mujove Azra i Aida i ja. Jedino je Jasmin bio stariji od mene, on je čak i jeo za stolom sa odraslima, njemu je 12 godina. Najmlađa je Aldina koja nema ni godinu. Od nas su sve krili. Ja sam ponešto uspijevala čuti, ali uglavnom ništa nisam shvatala. Ništa nismo znali dok nije došla nena. Ona ista nena Hadžira koju su četnici odveli, a mama i ja smo za njom plakale cijeli dan.

Dva dana smo oplakivali nenu. Onda je došao prijatelj mog abrata Amera koji je radio na vezi. Rekao je da u Vitkovićima ima neka žena koja traži Amera Velića. Vitkovići su četiri kilometra udaljeni od Goražda, Amer je jedva našao način da nenu doveze u Goražde. Ona je svima koji su je imali želju slušati pričala svoju ratnu priču. Ja sam je toliko puta slušala i upijala svaku riječ, da sam sve znala napamet. Razmišljala sam o tome da se ta njena priča mora negdje zapisati da se ne zaboravi.

„Onu noć kad su Mujo i Bego sa ženama i djecom otišli u Goražde, Ajna i ja smo zanoćile u bajti. Ha je zora svanula, ja pohitim gore do kuća neću li đe naći kravu da pomuzem da nam skuham mlijeka. Imale smo mi svašta u bajti, ali nelezi đavole… Tako ti ja haj-haj pomalo do pod kuće. Zađem tamo u Duboki potok znam da moja Šarava najvoli tamo pasti, kad se začuše muški glasovi. Ja se pritajim, šta ću… Preda me bahnuše četverica. Svi bradati i čupavi. Bome sam se prepala. Pitaju ti oni mene jesam li ja Begova majka. Šta da radim, kako biti pametan?! Kažem jesam. „A đe su ti sinovi?“ pita onaj najkrupniji.  „Ne znam, ošli su u Goražde valjda…ne znam“ bilo me je plaho strah, znala sam da će me zaklati ko i gluhog Nedžiba jer him nije znao odgovoriti na pitanja. Idem se ja praviti budala, sama mislim, kad vide da sam luda, pustiće me. „A kad su vam ovo zapalili kuće?“ opet onaj isti pita. „Ihihi…ima jedno četiri godine“ još mi je srce drhtalo, zidine su još bile vruće, čitavu noć je gorjelo ono jada što smo godinama kućili.

„A gdje je Mujov golf?“ pita onaj drugi. Vidim ja oni sve znaju, a ja još više budala.

„Oćero ga lani u Čajniče…“

„A Begova lada?“

„Beli je u garaži“

Znala sam da su mi obadvjica sinova pobjegli kroza šumu sa djecom u naručju, a da su čentici osdvukli njihova auta, ali znala sam da mi jedino budalaluk more život spasiti.

„A odkad si ti u šumi?“

„Ih! Ima nekolke godine. Svi me ostavili samu. Ko da sam kamenje rodila a ne đecu…“ Počela sam plakati i nabrajati sve moguće budalaštine koje su mi na pamet pale.

„Šta ćemo s njom? Hoćemo li je ubiti?“ čula sam kako se sašaptavaju ona dvojica što me ništa nisu pitali. Utom se umiješa ovaj što me za sinove pito.

„Ma ne isplati nam se metke trošiti na ludu ženu. Vidiš da ništa ne zna, poludila! Hajmo mi nju u kola pa odvući do linije razgraničenja nek se snalazi…možda je i njihovi ubiju.“

Tako ti oni mene gurnu u auto, ja sve više izmišljam budaloštine, njima smiješno što sam poludila pa me još i zadirkuju. Dovukoše me do Zupčića, otvoriše vrata i ostaviše da se snalazim kako umijem.

Ja ti polahko naniže, haj-haj do nake kuće. Više uveliko odjutrilo. Uđem u tu naku kuću da se sklonim do mraka pa ću onda do Drine polahko… U kući sve sama krv. Nađem u jenoj sobi flašu vode. Kako sam se slatko napila, ko da je abuzenze! Vidim ja da su se u toj kući ranjenici previjali, na sve strane krv i krvavi čaršafi. Sakrijem se u nakav špajiz da tu noć dočekam. Puca na sve strane. A ja već nekilke noći nisam oka sklopila kako treba…Prenese me malo. U akšam polahko krenem između zidina i kroz šljivike prema Drini. Sve mislim, kud me ne ubiše, šta ću, kud ću sad? Sve mislim da se bacim u Drinu, a opet mi nešto milo živjeti. A na hatru mi Ajna. Šta li je s njom samom. Ona nikako nemere na noge, ako joj sinovi po nju ne dođu, skapat će od gladi… Haman dođem do Drine, kad otud nakav čovjek iskoči:

„Stoj!“ Ja stanem. Ne znam jel naš il njihov. A u mene šalče na glavi, a dimije na meni. Zna da sam muslimanka. Šta će ti biti, to je nakav skeledžija koji krijući po noći prebacuje muslimanske izbjeglice preko Drine u Vitkoviće. I sjedem ti ja u čamac. I haj, haj, eto me  u Vitkovićima. U nakoj fabrici stotine izbjeglica. Sve jedno po jedno pitaj kako da nađem svog Amera. Kažu, slab esu veze. Sve mi drago što sam živa, a strah me gdje ću i šta ću. Haj znaj đe su oni. Jesu li živi? Hej, Allahu dragi, kad mi se je pomolio! Moje najstarije od jedanestero unučadi, moj Amer! Od sreće nisam mogla sebi doći. I eto ti, moja me Duda živu oplakala.“

Nije znala nena da će ona svoju Dudu, stariju kćer, oplakivati godinu poslije.

Petak, 9. 12. 1994.

Dragi dnevniče, danas se ništa posebno ne događa. Pošto nije bilo granatiranja, redovno idemo u školu. Imali smo pismenu vježbu iz bosanskog. Volim nastavnicu Rasemu. Uvijek je nekako draga. Opisivali smo portret. Većina djece je opisivala svoju mamu. Ja nisam mogla, znala sam da bi se nastavnica rastužila, a i ja bih plakala na času. Cijeli dan mislim o mami, o danu kad je poginula.

Bilo je ružno vrijeme tog 31. oktobra 1993. godine – kiša je pomalo padala, to se zove tonja, kad pada ružna sitna kiša. Babo i Amer su otišli na stražu. Mama je skuhala štrudlu s domaćim džemom od šljiva, uzela pletaće igle i vunicu, ogrnula vuneni poluver i povela me da izvedemo krave na ispašu. Iznad naše kuće su velike livade, naša je jedna, a ostale pripadaju komšijama i rođacima. Pošto je rat, oni su nam dozvolili da na njihove livade izvodimo krave na ispašu, a zauzvrat smo im davali mlijeko. Imali smo dvije krave: Jundu i Kandu. Junda je bila moja. Pred početak rata se rodila kod nas. Iako živimo u gradu, imali smo kravu. Mama nije nigdje radila. Bila je domaćica i prodavala mlijeko ženama iz naše mahale. Kad se Junda rodila, meni je bilo sedam godina. Zavoljela sam to tele. Tada nije ni ime imala, bila je „Vezuljino tele“ (Vezulja je krava koja je bila starija od mene, odgojili su me na njenom mlijeku). Kad je tele dovoljno naraslo, htjeli su ga zaklati. Ja sam sjedila ispred štale, gledala u veliki mesarski nož i plakala. Znala sam da su odlučili zaklati to tele, ali im to nisam mogla dozvoliti. Plakala sam, plakala, molila… Kad joj je babo prišao, podigla je glavu i ponudila mu vrat da je miluje tamo gdje treba prerezati vrat. Babo se sav zacrvenio, pogledao u mene pa u tele, bijesno prosiktao mami:

„Vodi je, nećemo je klati, neka je, ima mjesta u štali, dokupit ćemo još sijena!“

Tako sam ja Jundi spasila život.

Tog kišnog oktobra je došlo vrijeme da poravnamo račune. Stajala sam s mamom u kukuruzovoj njivi našeg komšije. Ona je plela meni čarape od narandžastog grilona, a ja sam se ismijavala komšijinom strašilu za ptice… Kako su glupe te ptice koje se boje strašila! Junda je odjednom odjurila na drugi kraj livade, tamo gdje je granica sa livadom komšije Uzeira koji je, kako su mi rekli, ters. Junda je stajala pored ograde, nije pasla travu, gledala je u mene kao da me izaziva.  Vidjela sam da se neće sama vratiti i pošla za njom. Stala sam između krave i zabranjene komšijine livade sa djetelinom i pokušavala naći djetelinu sa četiri lista.

Čuo se tupi udar u daljini. Znala sam da je s Kozare ispaljena granata. Pogledala sam u tom pravcu pa u mamu.

„Eto je!“ rekla je mama hladno.

„Pa šta ću?“ Već uveliko smo svi  postali nezainteresovani za granate. To je svakodnevica, jednostavno se živi s tim. Dok se živi.

„Pa lezi!“

Trava je bila mokra i hladna, nisam legla, čučnula sam i sklupčala se u klupko. Mama je stajala i plela mi drugu čarapu. Gledala sam u nju sve dok je nije obavio veliki oblak dima i prašine. Tek nakon cijele vječnosti čuo se prasak i detonacija me je protresla i vratila u stvarnost. Prašina se slegla kao zavjesa kad se skine s prozora. Mama više nije stajala i plela čarapu. Ni Kanda nije stajala. Strašilo za ptice je prkosno vihorilo na vjetru. Na rubu kratera od granate sam prepoznala mamin poluver. S druge strane je bila Kanda, ono što je od nje ostalo.

„Mamaaaa! Mamaaaaaaaaa!“ znala sam da uzalud zovem.

Mama je poginula. Cijelog ću života biti zahvalna odbrambenom mehanizmu ljudskog mozga koji sam sebe štiti od trauma. Taj odbrambeni mehanizam mi je zaledio noge i ruke, nije mi dao da priđem beživotnom tijelu iz kojeg sam sama nastala, gledala sam sa udaljenosti krv, meso, prašinu i strašilo za ptice. S moje lijeve strane, na dnu livade je bila kuća komšinice Izete. Odbrambeni sistem moga mozga mi je govorio „Sad teta Izeta neće imati najbolju drugaricu. Neće imati s kim sjediti iz noći u noć…“ S moje desne strane se nalazila kuća komšije Uzeira, to je onaj ters čija je njiva s djetelinom bila Jundina zabranjena zona. Ugledala sam ga kako izviruje iza odškrinutih podrumskih vrata. U njemu sam vidjela slamku spasa koja ć me izbaviti iz samoće teškog trenutka.

„Uzeire, poginula mi je mama…“ zavapila sam.

„Šta ću ti ja!“ Njegov glas i njegove riječi su bile toliko hladne, toliko ledene, da ću njihovu hladnoću osjećati dok god sam živa.

„Pa pomozi mi…“ mislim da me nije čuo od škripe vrata koja je zatvarao kako bi si osigurao potpunu sigurnost u svome podrumu.

Ne znam koliko dugo sam stajala sama. Nisam plakala. Samo sam stajala i gledala. Onda sam začula glasove koji se približavaju. Moja tetka, mamina sestra, je živjela u komšijinom podrumu neposredno iznad naših pašnjaka. Niz padinu je kao bez glave dotrčala tetka i četvorica komšija. „Valjda neće i na nas poslati granate… Nek pošalju…“ nečije riječi su mi se vječno urezale u sjećanje. Vidjela sam i strinu Fazilu kako dolazi s nekom starom dekom u rukama i prekriva beživotne ostatke žene koja me rodila. Sljedeća slika u mome sjećanju je kako sjedim na podu tetkine kuhinje. U ruci držim ljubičastu traku za kosu koju mi je mama sašila i pitam tetku „Zašto ne plačem? Mama mi je poginula, a ja ne plačem!“ Vrtim traku za kosu između prstiju i razmišljam naglas „Jelde, tetka, ima još puno djece koja nemaju majku. Kako oni mogu, tako ću i ja… Ima jedan malac, dolazi u mejtef, nema ni baba ni majku, pa šta će…“

 ______________________

Emina Hadžić, rođena je 1982. godine u Goraždu, Bosna i Hercegovina. Osnovnu školu i opću gimnaziju završila je u Goraždu, a 2001. godine upisuje Filozofski fakultet u Sarajevu, Odsjek za bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnosti naroda BiH, gdje je odbranom diplomskog rada iz oblasti sintakse savremenog bosanskog jezika 2006. godine stekla stručni naziv profesor bosanskoga, hrvatskoga, srpskoga jezika i književnosti naroda BiH. Po okončanju studija upisuje  Postdiplomski studij iz lingvističkih disciplina na Filozofskom fakultetu u Sarajevu gdje 2011.godine, odbranom magistarskog rada iz oblasti sintakse stiče naučni stepen magistar lingvističkih nauka. Tokom postdiplomskog studija bila je stipendista VKBI Fond „Muhsin Rizvić“.

Kao profesor bosanskog jezika i književnosti je bila u radnom odnosu u nekoliko osnovnih i srednjih škola u Goraždu, a od aprila 2011. godine je zaposlena u Pedagoškom zavodu Bosansko-podrinjskog kantona Goražde na radnom mjestu stručni savjetnik za oblast obrazovanja. Neformalno radi kao lektor te kao instruktor bosanskog jezika za strance.

Baveći se istraživačkim radom, učestvovala je na različitim domaćim i međunarodnim seminarima, naučno-stručnim skupovima i konferencijama iz oblasti lingvistike, književnosti i obrazovanja i objavljivala radove u referentnim časopisima za ove oblasti.

Posjeduje aktivno znanje engleskog, a pasivno znanje njemačkog i ruskog jezika.

Emina Hadžić je udata, majka tri djevojčice. Živi i radi u Goraždu.