Redakcija Redakcija časopisa i portala Avlija u prethodna dva nastavaka objavila je djelove iz knjige ”Ekonomski rast Turske – izazovi za integraciju u EU” dr Suade A. Džogović, a slijedi Zaključak iz knjige:
6. Zaključak
Turska je kandidat za priključenje EU od 1999. godine, a pregovori o pristupanju otvoreni su 2005. godine. Međutim, napredak u pregovorima je spor, kako zbog konfliktnih odnosa sa grčkim dijelom Cipra, kao jednim od najaktualnijih problema koji stoje na putu pregovorima Turske sa Unijom, tako i zbog protivljenja dijela zemalja članica EU da se Turskoj odobri status punopravnog člana. Turskoj je, za sada, ponuđen status pridružene članice, što ona, međutim, nikada neće prihvatiti.
Iako je napredovala u odnosu na raniji period u primjeni standarda, u Izvještaju o ljudskim pravima, Europska komisija ukazuje na bitne nedostatke u oblasti demokratskih prava i sloboda u Turskoj. Također, u Izvještaju se navodi da turska Vlada vrši latentni pritisak na medije, kao i da je uloga vojske i dalje značajna u društveno-poličkom životu ove zemlje, a akutna je i situacija sa Kurdima. Također, Komisija u svojem redovnom Izvještaju smatra i odnos s Ciprom nužnim Kopenhagenskim kriterijem za Tursku. Ovi izvještaji podstiču kritiku Erdoganove politike, dok s druge strane Erdogan optužuje europske zemlje, među kojima posebno Njemačku i Francusku, da otežavaju uspostavu dobrih odnosa sa Kurdima, a time i integriranje Turske u EU.
Do sada, Turska je privremeno zatvorila samo jedno poglavlje u pregovorima, o znanosti i istraživanju, i otvorila 13 od kojih je osam blokirano zbog, između ostalog, nesprovođenja Protokola Sporazuma iz Ankare iz 2005. Naime, EU je uspostavila Carinsku uniju sa Turskom 1995. godine, a taj sporazum je 2005. proširen Protokolom na 10 novih članica koje su pristupile Uniji 2004. godine, uključujući i Cipar. Turska odbija, međutim, da otvori svoje luke i aerodrome za Cipar. Otvaranje narednih 13 poglavlja blokirale su Francuska i Cipar, što ukupno čini 21 blokirano poglavlje.
Cipar je podijeljen 20. jula 1974. godine, kada je Turska intervenirala zauzimanjem sjevernog dijela otoka, odgovarajući time na puč grčkih nacionalista podržan vojnom huntom koja je tada vladala Grčkom. Cilj pučista, čiji je otpor slomljen istoga dana, bio je pripajanje Cipra Grčkoj. Turska, dakle, ne priznaje Cipar kao članicu Unije, što znači da teoretski ne priznaje ni čitav korpus Europskog prava, tzv. acquis communautaire, što opet znači da ne može u EU. Turski ultimatum ostaje neriješen status “Južnog Cipra”, uobičajenog termina za Cipar u turskom političkom žargonu, jer za Tursku to nije država i ne može sklapati međudržavne ugovore, pa time ne može ni biti članica EU.
Turska se eksponira jedinstvenom geopolitičkom i geoekonomskom pozicijom na raskršću, ali i susretištu kontinenata, kultura i civilizacija, a u relativnoj blizini najvažnijih ležišta energetskih resursa. Ipak, Ahmet Davutoglu i protagonisti njegove doktrine odbijaju da je Turska ”most između Europe i Bliskog istoka”. Oni smatraju da Turska nije ”most” već ”srce Euroazije”, njen prirodni centar koji će imati ključnu ulogu u sređivanju političkih i ekonomskih prilika na širokom prostoru ”od Jadranskog mora do Centralne Azije”, zahvaljujući svojoj povijesnoj i geografskoj dubini. Davutoglu naglašava da Turska posjeduje sve potrebne društvene komponente za takvu ulogu u suštinski izmijenjenim međunarodnim odnosima: demokratski poredak, prosječno mlado i dinamično stanovništvo, formirano civilno društvo, stabilnu građansku klasu, tržišnu privredu i veoma respektabilnu znanstvenu i tehnološku infrastrukturu. Zahvaljujući ovim potencijalima, po njegovom mišljenju, Turska bi morala izići iz okvira dosadašnje pasivne vanjske politike i postati neimar nove političke i ekonomske konjukture, revalorizujući svoje kulturno-povijesno nasljeđe i prednosti svog geografskog položaja. Dakle, afirmirana pobrojanim kvalitetima, osobito ekonomskim rastom i usponom, Turska sebi ne bi smjela dozvoliti da u kontekstu integracije u EU bude periferna zemlja. Mišljenja nekih politikologa da je Turska ”siromašna zemlja” ne samo da su nestručno interpretirana već ne odgovaraju stvarnoj ekonomskoj dinamici ove zemlje. Ona je uspjela privući pažnju posebno kao zemlja koja i pored svjetske ekonomske krize bilježi izvanredan ekonomski napredak.
Značaja Turske svjesni su i lideri država članica Unije, te zato niko od njih nema namjeru, a ni hrabrosti opstruirati Turskoj, toj najbrže rastućoj ekonomiji u Europi i progresivnom lideru u islamskom svijetu. Sa svojom brzorastućom ekonomijom, Turska pokazuje kako nimalo ne bi bila na teretu Unije. Naprotiv, pomogla bi Uniji u postizanju konkurentske prednosti prema tržištima u nastajanju, prvenstveno onima u Aziji i Americi.
Prema demografskim analizama Turske, godine 2050. ova država će imati oko 100 miliona stanovnika, a Njemačka oko 70. Ako bi Turska ušla u EU, za deset godina brojčano bi bila ispred Njemačke. Njen utjecaj u svim europskim institucijama, od Savjeta preko Komisije, preko Suda u Luksemburgu do Europskog parlamenta, bio bi presudan. Implikacije za život Unije kao organizacije, unutarnjeg utjecaja i savezništava, bile bi vrlo velike. Ovo znači da bi Turska u EU pozicirala, pored ostalog, i velikim brojem glasova kojim bi značajno utjecala na geopolitičke i ekonomske tokove u regionima i u svijetu. Ova institucionalna biološka tendencija, zvana visok natalitet, radikalno se eksponira u dugim pregovorima kao oponencija ulasku Turske u EU, s pretpostavkom šta bi moglo biti u budućoj Europi. Turski islamski faktor također bi mogao biti latentni opstruent u finalnim odlukama.
Proširenje EU na Tursku, promijenilo bi europske granice od Bosfora do Pamira. Neki analitičari ipak smatraju da bi se tim proširenjem granice Unije približile tradicionalno nestabilnim područjima. Međutim, naš je zaključak da bi novim geopolitičkim prioritetima EU bila direktno uključena u pozitivno rješavanje problema što bi doprinijelo stabilnosti u regionu.
Brojna su pitanja šta bi to moglo zaustaviti ili usporiti pregovore o ravnopravnom članstvu Turske u EU. Ova pitanja su apsolvirana u ovoj knjizi na znanstvenoj razini i ona se ne prejudiciraju kao konačna rješenja jer je za njihovu realizaciju potreban politički razum i vremenski prostor da bi sve bilo onako kako je dobro i korisno i za Europu i za Tursku.
Jedinstvo ovoga dijela svijeta jeste dijalektička neizbježnost. Iako sporo, ono dolazi. Svakako, ekonomski faktori bitno će usmjeravati politiku u pozitivnom pravcu dok će protoci ekonomskih resursa sa Istoka na Zapad strujati starim putevima umjesto svile a ono drugih za buduću Europu važnijih energenata.
Turska je, u okviru Kopenhagenskih i Madridskog kriterija, preduzela radikalne društveno-političke reforme, ali se u vezi sa tim iz Europe šalju dodatni signali za njihovu širu društvenu primjenu, posebno onu o dosljednoj zaštiti općih i osobnih ljudskih prava. Također, mnogi političari, i promatrači iz ugla ”straha”, od mogućih utjecaja islamskih ideja na ”staru” Europu i njene kršćanske temelje, podsjećaju da iako Turska ne isključuje sve Kopenhagenske kriterije, ipak, neće postati punopravna članica EU, ”ali će biti potpuno angažirana u svim europskim strukturama.”
Jedan od faktora koji također može utjecati na europske stavove o članstvu Turske u EU, jesu odnosi Turske sa Iranom, kao i podjednako tolerantni odnosi prema Izraelu i Palestincima, odnosno stavovi Turske prema ovom bliskoistočnom pitanju, a u širem aspektu i prema ”terorizmu” u ovoj nestabilnoj geopolitičkoj regiji. Konkretno, iako Turska politički i vojno, kao članica NATO, učestvuje u svim akcijama Unije, ona ipak nema ista gledišta po svim pitanjima Bliskog istoka i političkom ravnotežom izbjegava uvlačenje u bliskoistočne sukobe i njihovo jednostrano geopolitičko rješavanje, često vojne opcije i naklonosti jednom subjektu u ovoj dugogodišnjoj krizi.
No ako bi Turska ušla u EU, to ne bi bila tek jedna nova članica, bila bi to, možda, glavna, ili jedna od dvije, tri glavne članice. U tom slučaju, Njemačka i Francuska izgubile bi ekskluzivnu lidersku funkciju a određeni takt Uniji, koju daju stare europske demokracije, promijenio bi se. Međutim, čak i oni koji su skloni članstvu Turske, pitaju se, može li Turska u bližoj perspektivi biti zemlja demokratske zrelosti kojom bi se prlibližila demokratski već afirmiranim europskim zemljama.
Aktuelni predsjednik Irske, Michael Higgins, izazvao je brojne komentare u javnosti nakon što je u razgovoru za list Financial Times ozbiljno kritizirao EU rekavši kako se radi o “hegemoniji“ koja nije samo u ekonomskoj već i u “moralnoj” krizi. Nadovezujući se na ovo mišljenje, a u kontekstu poštovanja temeljnih vrijednosti EU, postavlja se pitanje, ako današnja Turska ne zadovoljava prvenstveno europske standarde zaštite prava svojih građana, kako su onda svojedobno prihvaćene Španjolska, Portugal i Grčka u kojima su se na vlasti nalazili vojni režimi. Znači, Turska bi možda postala članica EU ukoliko bi Unija zauzela sličan stav kao u odnosu na pomenute zemlje, što bi bio osobiti doprinos promicanju europskih vrijednosti.
Turska je, danas, već afirmirana kao najperspektivnija ekonomska zemlja u Europi sa potencijalom za još većim ekonomskim rastom. Međutim, iako je Ankara odlučna nastaviti europskim putem i putem reformi, sve je više onih koji na punopravno tursko članstvo gledaju skeptično. Tražeći alternativu za EU, turski premijer Erdogan sve češće izražava spremnost za ulazak u Šangajsku organizaciju za saradnju (SCO), odnosno međudržavnu organizaciju za sigurnost koju su 2001. u Šangaju osnovali lideri Rusije, Kine, Kazahstana, Kirgistana, Tadžikistana i Uzbekistana, pokazujući, dakle, da Ankara već ima osmišljenu ”izlaznu strategiju”. No, iako bi se možda moglo zaključiti da je nakon hladnog rata i EU i Americi bilo najvažnije uz pomoć Turske približiti se nuklearnoj i naftonosnoj Rusiji i naftonosnom (ali ratnom) Srednjem istoku, ipak, i u takvim okolnostima, ekonomski uspjesi Turske nagovještavaju da ova zemlja može obnoviti ulogu ne samo europske već možda Velike Turske, zapravo strateške, naftovodne i demografske sile na raskršću Europe, Azije i Mediterana.
Prema našem mišljenju, najobjektivniji zaključak jeste zajednički interes EU i Turske te punopravno članstvo Turske u EU, s obzirom da je Turska potrebna Uniji iz geopolitičkih i ekonomskih razloga, a također je i Turskoj potrebna Unija. Dakle, perspektiva oba ova politička subjekta je u zajedništvu čija je tendencija sadržana u dijalektičkim procesima svih naroda pod okriljem OUN-a. Decidno reći da će Turska biti ili neće biti članica EU je, diplomatskim jezikom rečeno, prejudiciranje nečega subjektivnog i nepromišljenog. Naravno, o svemu ovome odlučivaće se, kraćim ili dužim pregovorima, za koje ima razloga – u interesu svih naroda EU.
