Fatih Hadžić
KUĆA KAO DIO IDENTITETA
Po nekoj najprostijoj definiciji koju koristimo za potrebe ovog rada, kuća jeste prostor za porodično stanovanje ljudi. Slična definicija se može dati i za pojam „stan“, ma da je stan mnogo užeg značenja. Naime, kuća podrazumijeva cjelovito stambeno rješenje, prateće sadržaje, avliju, baštu, vrt, okućnicu, objekte za stoku, razne ostave i sl., što sve skupa pripada jednom vlasniku – domaćinu, gazdi kuće. Sve ovo stan nema. Stan bi bio skup manjeg broja prostorija koje su ekonomski i upotrebno povezane u jednu cjelinu i u najužem smislu riječi služe svrsi stanovanja –boravka ljudi, i takođe jesu vlasništvo jednog gazde, ali, stan je samo „dio kuće“. Stan obično nema avlije – dvorišta, može biti na spratu, u etažnoj svojini i najčešće podrazumijeva zajednički hodnik, stepenište i sl. No, mi se u ovom radu želimo usredsrijediti i pokloniti pažnju tzv. bošnjačkoj kući, koja ima neke svoje specifičnosti, ne samo kao arhitektonsko rješenje, nego i kao produkt duhovnih i kulturnih odlika Bošnjaka kao naroda, koji većinom pripadaju tzv. muslimanskom civilizacijskom krugu. Dakle, u radu obrađujemo bošnjačku gradsku kuću, bošnjačku gradsku kamenu kuću – kulu, bošnjačku seosku kuću, i bošnjačku seosku kamenu kuću – kulu. Sve ovo nastojimo sagledati kroz prizmu rožajske bošnjačke kulture stanovanja i tradicije građenja i uređenja kuća.
Božnjačka – rožajska kuća
Bošnjačke kuće, i u rožajskom kraju a i drugdje, u ranijem periodu uglavnom su pravljene na dva boja (sprata). Donji boj je bio od kamena ili od ćerpića, to jest od nepečene cigle, a gornji od brvana ili od čatme. Pokrivane su šindom (šindrom), koja je rađena od jelovih, borovih ili smrčevih dasaka, dužine 40–100 cm, a širine 8–15 cm. Svaka kuća je imala po jednu sobu za musafire – musafirsku sobu ili odaju i barem još po jednu sobu za svoje „roblje“ – porodicu. Musafirske sobe su posebno opremane i držane uredne i naročito čiste, da bi izgledale ugodno i lijepo, jer je samo u njima domaćin primao musafire-goste, gdje su oni i spavali ako bi ostali na konaku. Bile su namirisane i zastrte novim ćilimima i raznim sedžadama. Na rafovima bi stajale dunje da mirišu, a od mirisa je nerijetko korišćen neki miris „s Ćabe“, a najčešće u musafirskim sobama je preko cijele godine držana „zatnuta“ za tavansku gredu, posebna trava – „pšeničica“, koja, kad bi se osušila je imala egzotičan i prijatan miris. Pokraj zida ispod prozora, u čelo sobe, je postavljan minder prekriven od vune tkanim sedžadama i jambulijama, a uz zid na minderu su postavljani, takođe posebno tkani ili vunom vezeni, balučeni, jastuci ili tzv. „kalupi“. Pokraj mindera na podu su prostirane pustećije (pustekije), kako bi onima koji sjede na minderu bilo toplo za noge.
U sobama su postojali rafovi na kojima se na najodabranijem mjestu i po mogućnosti prema kibli ostavljala muslimanska sveta knjiga Kur’an (mushaf) i drugi kitabi. Prozori su sa spoljašnje strane imali tzv. „kapake“, odnosno „kanate“, koji su noću držani zatvorenim a danju otvorenim, što je sličilo današnjim roletnama. Svakako, na prozorima su bile postavljane bijele i raznim bojama i vezovima izvezene zavjese, koje su još nazivane „zarovi“.
Odabranije bošnjačke kuće i kuće zenđil-bogatih ljudi, a svakako gradske kuće, obavezno su imale odžak (kamin), koji se najčešće nalazio u musafirskoj sobi. U odžaku se ložila vatra i tako se zagrijavala soba. Na toj vatri-ognjištu se postavljao ibrik-đugum sa vodom kad zatreba da je uvijek spreman za pečenje kahve za musafire ili za starije ukućane-roditelje, djedove, bike i sl. Nekada, a naročito u zimskom periodu u musafirskoj sobi pored odžaka, ali negdje na sredini sobe postavljao se mangal, tj. na visokom metalnom tronošcu postav-ljeni metalni lavor u kome se držao žar, a na kome se postavljao sud za zagri-javanje vode za abdest ili za kuhanje hrane. Mangal je takođe služio i za zagri-javanje sobe, a naravno i za pečenje kahve. U samom odžaku se, nerijetko, držao sadžak – niže tronožno postolje na kome se postavljao sud za zagrijeva-nje vode, ili je služio čak i za pečenje „tapsija“ ispod sača ili za kuhanje hrane u loncu. Takođe nekada su u odžaku postojale i verige. Međutim verige su u principu bile postavljane na ognjištu u podrumskim prostorijama, odnosno u dijelo kuće sa zemljanim podom gdje je često postojala i zemljana peć kao omanja pekara za pečenje hljeba – naročito u brojnijim i bogatijim familijama.
U musafirskoj sobi su postojali dolapovi ili dušekluci, to su bili veliki drveni ormari ili plakari, koji su bili fiksirani za brvna a u kojima se ostavljala postelja – dušeci, jorgani, jastuci, ćilimi i ostala prostirka i pokrivka. Takođe u musafirskoj sobi, koja je bila „najzaštićenija“ jer kad nije bilo musafira u tu sobu rijetko se zalazilo, jedino su djevojke držale svoje sehare – djevojačke sanduke sa spremom za udadbu a držani su složeni na sanducima i novi ćilimi koji još nisu korišteni za prostiranje. Svakako, kod bogatijih, naročito kod gradskih porodica, na zidu musafirske sobe postavljane su razne levhe (uramljeni citati iz Kur’ana) a stajao je okačen i veliki zidni sahat sa klatnom i tegovima na lancu, sa ispisanim „turskim“ (arapskim) brojevima na tabli sahata. Tabla sahata je bila od drveta i išarana arabeskama ili ornamentima raznih boja, tako da je sahat služio i kao ukras. Sahat je otkucavao na ravne sahate, pa je i noću kod ugašenog svjetla bilo moguće znati kolikoje sati.
U musafirske sobe su se primali i u njima su boravili gosti-musafiri, naročito prijatelji i poznanici, ali i putnici namjernici iz daljine. Nikada se musafir nije odbijao. Tu su svi oni gošćeni i posluživani rahat-lokumom, šerbetom, kahvom, sokom od cvijeta ružice – đulšerbetom i sl. U btradicionalnim boš-njačkim kućama i porodicama nikada nisu služena alkoholna pića. Musafiri su obavezno zadržavani na ručkovima i večerama, gdje su posluživani raznim jelima – zijafetima, u zavisnosti od bogatstva i imovnog stanja domaćina. Nekada je muafirima spremana hrana i za puta. U bošnjačkoj tradiciji poznata su bila, uostalom kao i danas štosu, muslimanska-orijentalna jela – birijani ili pirijani, razna variva, pasulj s mesom, kupus s mesom, cicvara, sarma, dolma – punjena paprika, ćufteta, mantije, pite, kol-pite ili koturače-pite, pite s mesom (burek-pite), sa sirom, sa zeljem, sa tikvom, sa kupusoim i sl. a i slatkiši – hadži-makule, dudovi, halve, baklave, sutlijaši, nišeste i sl.
Treba napomenuti da je u jednom dijelu, naročito gradske kuće postojala i soba zvana divanhana, uređena slično kao i musafirska soba, ali je imala i neku vrstu pokrivene terase sa sećijama i šiltetima, koja je bila nadnesena nad avlijom ili ulicom – sokakom, i služila je za dnevni boravak i za razgovor, a u njoj se pušio duhan i ispijala kahva sa odabranim i bliskim prijateljima, ahba-bima i poznanicima. Na jednom dijelu gradske kuće nalazio se i doksat i ćošak. To je bio istureni dio kuće, manjih dimenzija, na gornjem spratu, kao trijem, a mogao je biti zatvoren ili otvoren. Takođe je bio zastrt i služio je za odmor i relaksaciju u ljetnjem periodu.
Odlika bošnjačko-muslimanske kuće bila je i ta što su prostorije bile podijeljene na dva dijela – na selamluk i na haremluk. Selamluk je služio za musafire i za boravak muškog dijela porodice, to jest odraslih muškaraca, dok je haremluk bio ženski dio kuće, gdje su boravila i djeca. U haremluk stranci i oni muškarci koji nisi bliža rodbina nisu mogli da zalaze.
Gradske kuće su imale velike avlije-dvorišta, koje su bile ograđene visokim natkrivenim zidovima od kamena, ili tarabama od drveta-parmacima, šarampovima, tako da su kuće imale svoju strogu privatnost i neophodnu porodičnu intimu. Avlije su bile čiste, sa pokaldrmisanim pješačkim stazama i sa zasađenim cvijećem – ružama, jorgovanima, lipama, bagre-movima, orasima i drugim voćkama i ukrasnim biljkama. U avlijama je bilo i nekih drugih pratećih objekata, kao npr. ostava za drva, raznih šupa, nekada i ahar za konje, ili ako je avlija bila veće površine, sa vrtom i baščom, unjoj je držan i uljanik – košnice sa pčelama i sl.
Jedna od posebno važnih karakteristrika stambenih objekata Bošnjaka Rožaja, kao i uopšte svih muslimana u svijetu, jeste prisna povezanost čovjeka sa prirodom. To se, prije svega, ogleda u lijepo njegovanoj bašči-vrtu koji je lociran uz kuću, odnosno avliju i sastavni je dio tzv. „okutnjice“. U baščama su zasađivana različita stabla jabuka, krušaka, šljiva i drugog voća, a u vrtovima, razno povrće. Omiljeno drvo je bila lipa, a pored toga kako smo i naveli, i orah, bagrem, jorgovan, a u rožajskom kraju nerijetko i bor, smrča, jela, breza i sl.
Gradske kule
Od više kula koje su postojale na gradskom području u Rožajama, najpo-znatija kula – kamena kuća je na daleko poznata i čuvena Ganića kula. O njoj je dosta napisano, kako u poeziji i beletristici tako i u istoriografiji. Ta stara autentična Ganića kula je, zbog nebrige odgovornih, nažalost porušena i samo su sačuvani njeni temelji i njene duvarine, kao svjedoci jednog prohujalog vakta i zemana. Postoji iskazana namjera da se ona obnovi-restaurira u nekadašnjem obliku i tako sačuva kao važan istorijski spomenik. Međutim, danas postoji izgrađena u istom obliku tzv. nova Ganića kula, tj. vjerna kopija prave Ganića kule, koja je sagrađena na izmještenoj lokaciji i u kojoj je smješten današnji Zavičajni muzej „Ganića Kula“ u Rožaja.
Sadržaji Ganića kule, njena arhitektonika, rapored prostorija, dva kamena spra-ta i treći drveni, sa šiljastim krovom na četiri vodde, debljina zidova, prozori sa demirima, zaključavanje puteem mandala, puškarnice i sl. Glavne su odlike Ganića kjule, uostalom kao i svake druge bošnjač-ke kule toga tipa. Sve ono što je rečeno za bošnjačku kuću gradskog tipa odnosi se i na Ganića kulu.
Seoske kuće
Bošnjačke seoske kuće su mahom, slično kao i gradske, pravljene od kamena i drvene građe, to jest od brvana. Prizemni dio kuće, odnosno “donji sprat” je često pravljen od kamena, ali i od drvenih brvana. Ove kuće su najčešće pravljene na strmim terenima, tako da je samo pola donjeg sprata služilo kao „izba“ tj. kao prostorija za ostavu, za stoku, a nekada i za stanovanje, a druga polovina je bila ukopana u zemlju i nije bila upotrebljiva. Na gornjem spratu kuća je obično imala dvije prostorije. Jedna je korištena za spavanje i ona je imala patos. Imala je mindere, rafove koji su korišteni za ostavljanje, novog posuđa, tablji sa fildžanima, i posebno za čuvanje i držanje Kur’ana.
Druga prostorija je imala zemljani pod. Tu je bilo ognjište sa sadžakom, verigama i sačom, gdje se spremala hrana. Taj zemljani dio seoske kuće se i zvao „kuća“. Postojale su i hatule, koje su takođe služile za ostavu, kao neka vrsta plakara u zidu. Ove kuće nijesu pravljene raskošno kao gradske kuće a bile su takođe pokrivene šindrom. Rjeđe crepom i to u novije vrijeme. Oko seoskih kuća nije bilo ograđenih avlija već su one obično bile okružene prostranom okutnjicom, baščom, njivom, livadom. Inače svaka muslimanska kuća, kako gradska tako i seoska je imala hamam za kupanje, a u blizini je obično bila česma ili bunar sa vodom za piće. Za muslimansko stanovništvo voda je simbolizirala izvor života, higijenu i zdravlje. Nužnik je bio poljski i najmanje je bio udaljen oko 30-40 metara od kuće, i vodoravno posmatrano morao je biti „ispod kuće“ a obavezno je bio „zaklonjen“ ostalim zgradama i pratećim objekatima.
Seoske kule
Pored običnih seoskih kuća, na selu su postojale i kule koje su pravljene od kamena. Kule su imale samo ugledne i jake porodice koje su nešto značile u selu pa i šire. Zidovi ovih kula su obično bili debljine oko jednog metra i one su takođe, pored stanovanja imale ulogu porodičnog utvrđenja i zaštite od eventualnih napada raznih komita i bandi izvana. Imale su više prostorija koje su bile opremljene minderima. Jedna takva kula, mada u ruševnom stanju postoji i danas u selu Balotiću, to je čuvena Hadžića kula. Zbog specifičnosti ove kule i njene unikatnosti, jer je jedina takva na prostoru Rožaja, smatramo važnim istaći neke bitne detalje o njenoj gradnji, nastanku i odlikama.
Porodica Hadžića čuva u svom pamćenju istinitu priču da je njihov predak hadži Sefo (obavio hadž putem bedela 1888. godine) imao dva sina – Sadriju i Halita, koji su, takođe, bili hadžije (prvi lično a drugi putem bedela obavili hadž 1932. godine), i da su Hadžići iz Balotića po njima dobili prezime. Nakon hadži Sefove smrti sinovi su se podijelili, tako da hadži Sadrija, kao stariji brat prepusti staru kuću mlađem, a on odlučio je da sagradi kamenu kuću – kulu. Bio je to za ondašnje prilike veliki građevinski objekat. Kamen je dovlačen sa obližnjih Škala (vjerovatno od lat. riječi skale, stepenice, kamene klisure, kamenolomi, koje se nalaze iznad sela Balotića, na udaljenosti od oko 700 – 800 metara, od Hadžića kule), na smuk – dvije bukove grede koje su zakrivljene, jedna greda ide skroz naprijed i stavlja se volovima na vrat, druga greda ide na polovinu od nje, kao krak u stranu, a na kraju se stavi jedno drvo kao prečka, a preko se stave daske. Smuk se vuče po zemlji a na njemu je moglo mnogo tereta, naročito kamena, da se natovari.
Za dovlačenje kamena angažovano je bilo 24 para volova, nekoliko mjeseci. U blizini je bila napravljena krečana. Niko od mještana nije branio da se materijal dovlači preko njegovog imanja. Izgradnja kule je trajala 3 godine. Dimenzije kuće su 10 x 9 metara, i sastoji se od dva sprata. Debljina zidova je 85 cm. Veoma je visoka, donji sprat-prizemlje je visine oko 4 m.
Na kuli postoji natpis-tarih na kome piše da je hadži Sadrija sagradio kulu 1315. Hidžretske godine (1897.). Umer Hadžić (71), advokat iz Rožaja, jedan od današnjih Hadžića, priča: „Moja bijača, rahmetli Raza, je te godine bila „došla“ (udata), ona je „turala“ kahvu za majstore-zidare. Pričala mi je da je dnevno trošila po jednu oku kahve, što iznosi 1 kg i 250 grama. Kahvu je pržila u dolap od teneće i ručno mljela. Znači da je ogroman broj radnika radio na izgradnji kuće. Kulu su zidali majstori iz Debra, iz današnje Makedonije, koje su naši stari zvali Dibrani. Po kazivanju tvog (autorovog, m. p.) djeda, rahmetli hadži Husejna Hadžića, isti majstori koji su sagradili kulu u Balotiću, sagradili su i kulu u selu Čulije, opština Tutin. A po kazivanju rahmetli Isa Dacića, isti majstori su pravili i Dacića kulu u Suhom Polju u Rožajama“.
Umer Hadžić nastavlja svoju priču, dalje: „Kula na spratu ima samo jednu sobu i jedno predsoblje, koje smo mi zvali divanhana. Divanhana ima 12 prozora, sa dvije strane po 6, i jedan mali okrugli prozor koji se zvao top. Iz prizemlja, lijevom stranom od ulaznih vrata, na sprat je išlo stepenište – drvene stube. Kula je imala na spratu mokri čvor (unutra) (što je za to vrijeme bio rijedak slučaj), koji je bio u kamenu urađen, a imala je i hamam za kupanje. Kula je imala 32 puškarnice, među kojima i jedna puškarnica koja je onemogućavala da se dođe do ulaznih vrata, jer je išla kroz zid sa sprata, pa kroz kameni luk-nadvratnik ulaznih vrata. Puškarnice su mali otvori u zidu kroz koje se, u cilju odbrane, iz unutrašnjosti kuće mogla proturiti puška, radi odbrane od napada, npr. naoružanih bandi, i sl.
Vrata su bila napravljena od suhe bukovine, debljine 10 cm, a sa unutrašnje strane je postojao mandal. Mandal je jača poprečna greda koja iz jednog zida preko vrata ide u drugi zid i zategne vrata, tako da ih nije bilo moguće otvorit sa spoljašnje strane, a veoma ih je i teško bilo obiti, pogotovo ako u kući ima neko da brani.
Kula je kasnije bila u vlasništvu porodice hadži Vejsela Hadžića do 1958. godine, a potom je kupio Jusuf Hadžić, koji je u njoj je živio 10 godina, a nakon toga je prodao mještaninu Beširu Fejziću i otselio za Tursku.
Hadžića kula je danas u lošem stanju. Više niko u njoj ne stanuje. Zbog zuba vremena, zbog nebrige i ne održavanja, zidovi su ispucali i postoji opa-snost od njenog rušenja. Zbog istorijske, kulturološke i nacionalne vrijednosti ove kule bilo je dovoljno razloga da istu renovira i zaštiti opština Rožaje, ako ne i sama država Crna Gora, ali, nažalost ne postoje oni koji vode dovoljno računa o baštini Bošnjaka na ovim prostorima.
Umjesto zaključka
Na kraju ovog teksta samo jedno retoričko ali suštinsko pitanje – šta je sve i koliko je čega do danas ostalo sačuvano od bošnjačko-muslimanske tradicije u rožajskom kraju, prije svega u oblasti stanovanja i uređenja kuće i ambijenta gdje obitava, formira se i razvija jedna bošnjačka porodica? Ovo je po našem mišljenju važno pitanje za istraživanje i proučavanje s jedne strane, ali, s druge strane, ono sadrži obavezu za sve one koji su pozvani da brinu o oču-vanju identiteta i opstanka Bošnjaka na ovim prostorima, da nešto preduzmu u tom pravcu. Ovaj članak je samo još jedno podsjećanje na značajan segment kulture i tradicije Bošnjaka Rožaja koja je u nestajanju, s ciljem da posluži kao inspiracija i podsticaj za djelovanje radi zaštite i daljeg razvoja. Naravno, danas živimo u tzv. savremenom dobu, no uvijek je moguće biti „prepoznatljiv“, što nikako ne mora da odudara od savremenih multikulturnih trendova i savre-menog načina stanovanja. Jer, itekako i bošnjačka kuća je važan dio identiteta bošnjačkog naroda na ovim našim pasivnim prostorima, i baš ta kuća i ta kultura građenja, stanovanja, uređenja je bitna i treba da posluži kao inspiracija i podsticaj za dalji razvoj i dalju izgradnju identiteta Bošnjaka. Jer, udaljiti se od svoje kulture i tradicije, znači izgubiti osnovne elemente prepoznatljivosti, čime se duboko ulazi u proces obezduhovljenja, nestajanja i asimilacije.
_______________________
Istaknuta slika: kuća hadži Hasanage Bećiragića u Rožajama. Foto: Ahmet Ademagić