Redakcija CRNOGORKA KROZ VRLETI I VJEKOVE
Studirala sam u Petrogradu i stekla
najbolje obrazovanje, ipak me pogledaj.
Jesam i biću uvijek Crnogorka. Visoka sam,
dugih nogu, crne i kovrdžaveć kose, tamnog
tena i očiju, nenašminkanog lica, u lijepoj ali
ne i zavodljivoj haljini. Umijem vrlo dobro da
govorim francuski, kao i ruski i engleski, ali
to od mene ne čini Francuskinju, ni
Ruskinju, niti Engleskinju. Ja sam kršna
Crnogorka. –
Jelena Savojska
crnogorska princeza i pretposlednja kraljica Italije
Pariz, 1895 .“
Žena u Crnoj Gori, vijekovima je bila podređena muškarcu. Tradicija je nalagala nepisana pravila, kojima se žena nijemo podvrgavala.
Samim rođenjem, žena nije ubrajana u porodičnu zajednicu. Đetetom su se nazivale samo muške glave donešene na svijet, dok je za ženski pol, sa srdžbom, možda donekle i sramotom oca koji je dobio žensko čeljade, govoreno „ pišulja“ – izraz koji se i danas često može čuti u mjestima gdje patrihajlno vaspitanje odolijeva vremenima. Za rođenje sina pucalo se iz oružja i veselilo. Suprotno tome, za žensko dijete se ćutalo, kao da nije došlo na svijet. Brojnost plemena računala se po broju muških glava.
Muškarac se različito odnosio ka ženskom rodu. Kćerku slijepo čuvao, da ga ne bi osramotila prije udaje, posmatrajući je samo kao čeljade više na vagnju (obroku), koje će se udati čim odraste. Sestru je cijenio samo po snazi plemena u koje se udala, dok je majku veličao, skoro je vidjevši u liku svetice. U najnezavidnijem položaju bila je supruga. U kući, nevjesta je važila za nekog ko mora biti poslušan, ne samo mužu, već cijeloj familiji. Nalazila se u sjenci kako muža, tako i svekrve, odnosno muževljeve majke. Muževljevu familiju oslovljavala je zavisno od srodstva u kom su bili sa mužem, tj. onako kako ih je on oslovljavao. Svekar je bio otac, svekrva majka, đever brat, zaova sestra. To pokazuje i dokazuje činjenicu da nakon udaje njena veza sa rođenim domom prestaje. U roditeljsku kuću rijetko bi odlazila, i to isključivo uz dozvolu muža.
Žena je u crnogorskom domu bila poslušna, nijema, bez prava na sopstvenu misao, sopstvenu riječ. Navodim citat iz mog romana „Vječnost u plamenu sna”, koji govori o sudbini žene na ovim prostorima:
„Tvrdoglavost je kao zatučeni kamen na majdanu, ni da se slomi, ni da ostane. Kruni se, a opet drži za stijenu., stijenu vijekovnog vaspitanja, da je ženskom čeljadetu Bog dao usta, uzeo jezik i sva prava na razmišljanja. U tom priprostom duhu, Borka je vapila u sebi, klela, plakala, srdžbu nijemo lila, ali, nije mogla od svog kama koji je rezao njenu dušu“.
Riječ je pasivni akter u svim segmentima društva. Ona je uvertira, klica ideja, pokretač revolicija.
Riječ je opomena. Opomena koja je u ženi sazrijevala vijekovima. Njeno zrijevanje u crnogorskoj ženi, ogledalo se njenom požrtvovanošću, kojom je žena bila stub porodice, njen prećutni pregalac.
Ako zađemo ispod površine, skinemo skramu očiglednosti, shvatićemo da žena u Crnoj Gori, bez obzira na neravnopravnost svog položaja, posjeduje i njeguje duboke emocije okrenute ka muškarcu suprugu, mukarcu sinu, muškarcu bratu, muškarcu roditelju. Izliv istih, najprije se stapao u tužbalicama, gdje je njihovo umijeće putem naricanja dobijalo duboku emotivnu sliku.
Tu se najprije začula ženska riječ, snažna, dubokosmislena, elegija koja se prepričavala, kojom su se tužbalice nadmetale u vještini samog naricanja, odnosno retorike, gdje naricanje dobija oblik folklornog izraza. Uz naricanje sahranjivani su njihovi muškarci, veličani svakom riječju.
Drugi, nazvaću ga korak, kojim žena kroz vjekove pokazuje svoju stranu nježnijeg bića, a snažnog intelekta, dobijao je svoj izraz tokom raznih posijela, natpjevavanjem sa muškarcima, u poskočicama, na svadbama, i drugim okupljanjima.
Dugo vremena, žena je bila nepismena, kao i mnoštvo muškog pola tog vremena, što daje potku usmenom predanju. To nas opet vraća na tužbalice, naricanja, koje bivaju neka vrsta ženskih mnemonika.
Dok su muškarci ratovali, žene su ih ispraćale, ostajući kući sa bremenom teških poslova. To su prihvatale bez žalbi, samo sa mišlju da se muški živi vrate, a, one su svojom upornošću, ulažući snagu ravnu muškoj, čuvale ognjište, obrađivale zemlju, čuvale stoku.
Kako je žena sa jedne strane bila uskraćena za svoj glas, svoje mišljenje, ravnopravni položaj u društvu, s druge strane žena je opjevavana, uzdizana. Ona je bila pratilac svojih sinova, muževa, očeva, braće, u mnogim pjesmama, koje su govorile o bojevima, o smrti, a sadržavale su i lik žene. Tu je crnogorska žena postajala sinonom bola, gubitka.
Kako su vremena donosila novi dah, tako je i žena u Crnoj Gori sazrijevala, preobražavajući se u ravnopravno biće sa suprotnim polom. Žena sama bira svog muža, ide u školu, dobija pravo glasa, biva zastupljena, i često, visoko istaknuta u mnogim sferama umjetnosti, nauke, diplomatije i drugim oblastima.
U književnosti, žena pronalazi slobodu svog, kako pjesničkog, tako i proznog izraza.
Podsjetimo se Geteovih riječi da su pjesnici neprikosnoveni vladari svijeta.
Međutim, suprotno tome, poezija ne može promijeniti svijet, ali ostaje svjedok njegovih kataklizmi. Ona opominje, strada, izdiže, daruje, sebe svijetu, svijet sebi, kao najveću muzu. Zar sve te osobine ne podsjećaju i na samu bit žene?
Umjetnost je svjedok, borac, konvulzija, pehar epoha. A žena je dio nje, kao kult ljepote, kao akter u njenom razvoju.
Danas, žena u Crnoj Gori je samosvjesna, uvažena, ravnopravna. U njoj se spaja tradicija i urbanost, što donosi novu sliku, novi doživljaj, raskošnosti crnogorske žene.
Nataša Žurić
