Redakcija Alija Džogović
HVALA, ROŽAJE
1.
Hvala, Rožaje!…
Hvala –
za lijepe Riječi Srca,
za nijeme poglede,
za ćutnju
i bol u očima,
za Ljudske Ruke,
Hljeb i Vodu…
Hvala –
za toplu sobicu
i čašu mlijeka
sa usana tvoje djece
poklonjenu…
Hvala drvetu i ognjištu
i Svijetlu u noći,
i suhoj košulji,
i Krovu na Kući,
i razgovoru…
Hvala, Rožaje,
za zagrljaj na ledenoj Kuli,
za doček u toploj Kući…
Hvala –
za doček u škalama,
na snježnoj Sejnovi,
na Crnom vrhu…
Hvala Taksistima
i Kamiondžijama,
hvala Planinkama i Mešajama,
hvala starim nanama…
Hvala drveću i kamenju,
suncu i oblacima,
snijegu i brijegu,
vrtači i drači…
Hvala Stubici i Žlijebu,
kamenu pod bosim nogama,
i pticama,
našoj snazi i kuvetu –
u svakom Čovjeku
i Djetetu…
2.
Ide narod uza Žlijeb,
prelazi preko Kule,
preko Sejnove i Crnog vrha,
niz Hajlu hajlovitu
i niz Crnju…
Kolone mučenika silaze do Ibra –
u gudure,
do Ibarca,
do Urija,
do Klanca…
Silaze niz Peškoviće,
niz Bandžov,
gaze rijeku Crnju,
i brzi Ibar
zaleđenim nogama,
bauljaju rukama
po ledu i vodi,
nijemo…
Sliva se Velika Rijeka
mučenika,
prognanika,
ranjenika,
stradalnika,
gladnih,
promrzlih,
staraca,
djece,
žena…
Sliva se u Rožaje
more ljudsko,
nadljudsko,
dječje,
ptičje…
Kolone stižu,
ne idu –
gmižu,
čuče,
leže pokraj puta –
u snijegu,
pod snijegom –
ćute,
ne dišu,
samo žedno
ledeni vazduh
udišu.
3.
Hvala, Rožaje,
za pružene Ruke,
za Hljeb i Mlijeko,
za Ljudske Riječi
i toplu sobu,
i čarape za bose noge,
i pelenice za bebe,
hvala za smireni san,
za Slobodu…
4.
Kolone izgnanih
idu uz planine
i niz urvine,
tiho,
miču,
račvaju se stazama,
provlače se kroz smetove,
upadaju u klance
preko strmih škala,
ispred noževa,
između metaka,
između gelera
i vatre,
kroz zamke zvijeri…
Po planinama krv –
po snijegu,
po kamenju i stablima…
Razbacane haljine,
krpe –
dječje,
ženske,
zavežljaji sa malo hljeba,
dječja kolica,
i povoji…
Majke privile bebe uz njedra,
drhte,
strepe od noža,
dijete pritežu uz golo tijelo,
do srca –
da se grije…
Ruku djetetu stavljaju na usta,
da ne pusti glasa –
da zvijer ne čuje,
da se ne razvijeri,
da ne zakolje,
da ne sprži…
Dječaci i djevojčice
guraju baštenska kolica
u kojima tinjaju
iznemogli starci i starice.
Hoće li živi stići do Kule,
do Rožaja,
do vode,
do Slobode?…
5.
Hvala, Rožaje…
Hvala kućama i kulama,
strehama i kapijama,
džamijama
i fabričkim holovima,
pekarima,
dućandžijama,
domaćinima nježnoga lika,
rukama što prihvataju bolesne
i iznemogle…
Hvala hljebu i mlijeku,
i čaši vode…
Hvala šoferima,
autobusima,
traktorima,
pisarima,
policajcima,
poštarima,
vidarima rana
i patnje…
Hvala, Rožaje,
u ime umrlih i preživjelih,
u ime nevinih i nejakih,
u ime Slobode
i Čovječnosti…
Hvala, Veliko Rožaje,
najveće na Svijetu,
za cijeli Svijet stvoreno –
da se dolazi
i prolazi,
da uvijek ima dobrodošlice
i lijepoga govora
za sve dolaznike i prolaznike
od Mašika do Magreba…
Hvala, Rožaje…
Blistaj dobrotom
i ljepotom…
________________________
Istaknuta slika: izbjeglice na Paštriku 1999. godine
