Redakcija EHO POETIKE BLAŽA ŠĆEPANOVIĆA
Izložimo li čovjeka oluji, nedaći, gladi, opustošićemo njegovu krhost postojanja i postajanja. Izložimo li pjesnika svim kataklizmama koje se vješto poigravaju oko vječnosti, oko trajanja, on će očvrsnuti, vaskrsnuti. Pjesnik će se vinuti iznad proročanstva o smrti, koje nije mrtvo, koje je i te kako živo kroz Šćepanovićevu poetiku.
Njegova prerana smrt, fizički nestanak za mladih dana, (rođen 1934.god., prerano izgubio život u Ohridskim dubinama 1966. godine, za vrijeme Struških pjesničkih susreta) samo je početak njegovog trajanja kroz pjesmu. Šćepanović je pjesnik čija iskrenost bola, kroz stih nema prikrivene oblike. On je jasan u tragediji rane spoznaje smrti, koja se širila oko njega ratnim gubilištem.
Rat je / razrivena zemlja od ljudskog olova/, rat je strelište, rat je krvolomnik. Rat su / pokošene palme/ u djevojačkim očima, ratniku / na čelu reljef izrasta/ , dok pjesnik u ratu, pjesnik u njegovom idealu/ plaši se bombardovanja ptica/ . Splet motiva koji zbirku “ Lobanja u travi” , kao pjesničkog prvjenca, ovog izuzetnog lirika, vodi ka dubljoj, jasnijoj poetici.
Ponikao u Lješnici kod Bijelog Polja, u familiji koja se borila u partizanskim kolonama, Šćpanović je jedini od šest muških glava, koji je preživio Drugi svjetski rat. Njegova borba, njegova revolucionarno rodoljubiva iskra, ne jenjava ni u njegovom izrazito nadarenom lirskom biću. Ali, nije revolucija i rodoljublje jedini motiv njegove poetske širine. Prva zbirka “ Lobanja u travi” , snažnim motivima nadjačava u njegovom liričnom izrazu, što Šćepanovićevu poetiku vodi misaonoj strukturi, ljubavnoj, humanoj pjesmi. On ne priznaje smrt kao nestajanje, on traži čovjeka u smrti. Njegov lirski subjekat opoetizovao je smrt kao trag, koji se dramatično završio nalik predskazanju.
U pjesmi „Pjesnikov dvojnik“, on kaže:
Smrt je ispit moje savjesti
Sa njom se pomirljivo druguje.
To traganje čovjeka u smrti, njegovog povinovanja istoj, preispituje svojom savješću i osvješćenjem ka njoj. Tragač u njegovom poetskom biću, traži uzrok života opkoljenog vremenom, u kome smrt gubi svoj smisao, sa kojom pjesnik pomirljivo druguje.
U narednim stihovima, navedene pjesme:
Gledao sam da ne ustrijelim pticu
Rafalima od ljudi brojnijim
Šćepanović znalački, osobeno, koristi zoonime , kao sinonime slobode, ljudskih osobina, uopšteno čovjeka. I u pjesmi “ Bulevar revolucije” , ptica je život, ptica je sloboda, ptica je vjesnik, ptica je ljubav, ptica je trajanje. Pjesnik kaže: / Eno je, odletje u budućnost! Grlim je zadovoljstvom smrti, I ptica počinje da pjeva/ Žena ili ptica na razdaljini svijeta/ ptica što planinu u cvijet pretvara/ .
Kroz svoja izdanja: “Lobanja u travi”, “ Ivicom zemlje zmija”, “ Smrću protiv smrti” (zajednička zbirka sa Brankom Miljkovićem), “Smrt pjesnikova” i “ Zlatna šuma” , objavljenih za njegovog života, kao i u izdanjima objavljenim posthumno “ Ljubavlju izmjereno vrijeme” i “Pjesnikov dvojnik” , Šćepanović okretno, zrelo,lirično, vodi pjesničku nit svoje darovitosti.
Sem revolucionarne tematike koja je njegov smisao, njegova vodilja, njegova sveupitnost pjesmi o besmislu rata, i samog rata koji obesmišljava pjesmu i život u njoj, Šćepanović spoznaje svoju emotivnu stranu liričnog bića. Njegove pjesme su modernog izraza, sa tendencijom ka iskristalisanoj poeziji, koja se znatno razlikuje od dotadašnje revolucionarne poezije. Iako je rat i njegov besmisao, lajtmotiv Šćepanovićeve poetike, pjesnik u njemu, nadjačava samu pjesmu. Stihovi /Moramo se braniti od crnih vulkana uma/ praznina bi bila dublja od smrti/ mjesto tvojih usana, biće poljubac svjetlosti/ u mirisu njene tuge, svemir se razlistava/ doprinose dijapazonu poetičnosti, koju njegov lirski subjekat izražava misaonim i ljubavnim poetisanjem, sa refleksijom koja ostavlja snažan akcenat. Ljubavnom pjesmom, ne opjevava erotičnu notu ka ženi, bar ne u onom prvom, dodirnom obliku. Erotiku žene sažima u svijet skrivenog značenja, naslutom kojom je osvijetljena, prepuštena razotkrivanju, kao u stihovima iz ciklusa ŽENE I DJEVOJKE ( zbirka LOBANJA U TRAVI): / Neko je izvršio carski rez noći i gađao zmijama zvijezde, privezane za grane i ostavio djevojku zanjihanu/ Ona na cvijet istura mladost/ strah je od svoje jedrine: tako je osjetno krta, a trava previše sočna/ .
Njegova emocija ka ženi, ka ljubavi, doseže do srži sopstva kojom joj se predaje, tražeći u njoj utoku. To prepoznajemo u stihovima iz pjesme ”Ruke“: /Kada si otišla, niko nije mogao upaliti svijetlo/ Mogu da oplode planinu sa morem, mjesec sa zemljom, poetizuju bojom i oblikom, dok se pretvaraju u sliku/ zatim, iz pjesme “ Zvučna ljubav” / Sanjaj tiho, dok iznad tebe gmižu i vole/ da smrt omrzneš, kao na dlanu satruo dlan/ .
Šćepanović, sem rata, ratišta, crvenih kapilara raširenih u biti svega humanog, biva i tragalac. Asimilira u svoju poetiku ljubav, sunce kao kosmičku kružnicu u kojoj bistvuje neprolaznost. / O, svaki vaš stih u meni zvoni, kao sunce u ljubavnom zagrljaju/ – iz pjesme “ Zavičaj sunca”.
Njegova pjesnička vizija stremi neprolaznosti, spoznaji bitstva. Stihovima iz pjesme “ Dok izdišem zvijezde” / Gledam svoj odsjaj, čak I na sopstvenom licu/ Moj život pripada meni, dok izdišem zvijezde, kao spasonosni miris/ tražeći svoje prvo lice u svom zamoru svjetlosti/ , Šćepanovićev zreli, pjesnički duh, iščitava svijet, iščitiva sebe u univerzumu koji je spanosoni miris, kako to sam pjesnik kaže.
To traganje, koje njegovu poeziju vodi ka otklonu od konvencionalnosti, traga za oblikom, za čovjekom. On kaže: / Između dva atoma začinje se tijelo/ Napisaće nas tačkicu po tačkicu/ Ti tražiš pravo na oblik i na prostor koji te širi/ .
Šćepanovićeva poetika je snažno sazrela za njegovog kratkog života, oplemenjena riječju, koja je za njegovu liriku kako predmet , tako i bazični krik opjevavanja, koji oblikuje sažetim izrazima, dubokom emocijom, snažnom refleksijom. Riječ pomjera granicu, koja Šćepanovićevu liriku vodi iz stvarnog u nestvarno. Riječ nadilazi sebe, / Iz svakog mlaza krvi, nova riječ niče u čauru, koja se pod okom skida/ , nadilazi pojave, predmete, rađa nove vidike, što njegovu poetiku čini hermetičnom, nedokučivoj u dokučivosti smislenosti: / Dišem i brda uliježu/ Posuti metalom u igri vješala/ Šinama podsvijesti ječi jedna lira/ .
Poetika Blaža Šćepanovića, jeste misao koja teče, misao koja nadilazi sebe, gdje sam pjesnik / Sa jednog podzemnog neba/ , promatra njenu pripadnost sebi, i sebe njoj / Sada imam sve/ I svoje mjesto bez sunca/ I zgnječenu maštu/ Iskrenu misao ispod dobrodušnog leda/ , gdje misao traga za riječju / Tumačim riječi koje bi izgovorila nepoznata bića nadmoćnom daljinom/.
Taj značaj riječi, kao jezgra u atomu poetike, nalazimo u pjesmi “ Izgovaram nečije rođenje” . Tu pjesnik “ sahranjuje” sebe, pronalazeći se u obliku koji je njegova pobuna i prasak konačnosti, gdje riječju čeka novo rođenje.
I mjesto riječi
Izgovaram nečije rađanje.
Blažo Šćepanović, značajan crnogorski lirik, vizionar, čija poetska riječ, biva prepoznata, i kroz eho, približena čitaocu. Njegove prve stihove, još iz školske klupe, objavio je u Godišnjaku Ivangradske gimnazije 1953. , da bi se kasnije našle u značajnim časopisima književnosti i kulture. Svoje mjesto, Šćepanovićeva poezija, našla je i u antologiji crnogorskog pjesništva na ukrajinskom jeziku iz 1975 god. pod naslovom “ Stihovi iz Crne Gore” . kao i u najstarijem ukrajinskom časopisu strane književnosti “ Vesvit” .
Eho Šćepanovićeve poetike, važan je dio naše književnosti, dio savremene poezije, koji je trajno ostavio svoj oblik, svoj trag, svoje mjesto u njoj.
Nataša Žurić – književnica
