Kako spriječiti „Tresku” da krči bihorske šume
Iznenađen takvom namjerom Ministarstva, zatražio sam o tome mišljenje najeminentnijih jugoslovenskih stručnjaka za šumarstvo. Angažovali smo jedan slovenački ekspertski tim, sastavljen od šumarskih inženjera, koji je odmah došao u Rožaje. Vrlo pažljivo, kako to inače rade Slovenci, pregledali su šumski potencijal i napravili analizu sa prijedlogom mjera i postupaka za plansku i kontinuiranu eksploataciju. U toj studiji konstatovali su da nema potrebe da se prekine sa eksploatacijom šuma, na duže ili kraće vrijeme, i da rožajske šume imaju najkvalitetnije drvo u Evropi. Prema njihovim procjenama, sječa može da se kreće do 60 hiljada kubnih metara godišnje. Nakon prezentiranja ove studije u republičkom ministarstvu, odustalo se od namjere stavljanja rožajskih šuma „pod bolovanje“.
Poslije ovog slučaja donijeli smo odluku da se drvnom kombinatu iz Kosovske Mitrovice zabrani sječa drvne mase iz rožajskih šuma. Odmah potom, dostavili smo Mitrovčanima svoju odluku, a oni na to upućuju žalbu nadležnom ministarstvu Crne Gore, u kojoj zahtijevaju da se naša odluka suspenduje. Na meni nejasan način, „Treska“ uskoro sklapa ugovor sa vladom Crne Gore o eksploataciji naših šuma i odmah započinje trasiranje šumskih pruga, preko kojih će izvlačiti drvo do obala Ibra. Nakon saznanja o tome, odlazim u Titograd i tražim da nadležno ministarstvo povuče svoju saglasnost. U razgovoru sa republičkim funkcionerima bio sam vrlo odlučan, uporan i argumentovan. Jednako tako zatražio sam i od mitrovičkog kombinata da odustane od gradnje šumskih pruga na balotskom području, ističući da ćemo iskoristiti sva legalna sredstva da zaštitimo sječu i korišćenje naše šume.
Ubrzo je republička vlada, nakon neuspjelog pokušaja da nas nagovori da sa Mitrovčanima napravimo nagodbu i da im dozvolimo sječu ograničenih količina oble građe, uvažila naše argumente.
Opština Kosovska Mitrovica i kombinat „Treska“ ulažu potom žalbu nadležnom saveznom ministarstvu, koje ubrzo zakazuje javnu raspravu i poziva nas da joj prisustvujemo. U Beograd, 1960. godine, odlazimo: inženjer Miličko Barjaktarević, direktor šumskog gazdinstva, Amir Redžović, generalni direkor „Gornjeg Ibra“, i ja.
Na toj raspravi, predstavnici mitrovičkog sreza i kombinata, uz demonstraciju geografskih karata i drugih dokumenata, ističu da su šume iz baćko-besničkog regiona eksploatisane za vrijeme Kraljevine Jugoslavije i jedno vrijeme poslije oslobođenja, te smatraju da i dalje treba da koriste šumsku građu sa tog područja. Isticali su da opstanak i egzistencija njihovog kombinata direktno zavisi od odluke ovog ministarstva. Mi smo pružili opširnu i argumentovanu informaciju o cijelom slučaju i istakli da u Rožajama postoji drvni kombinat od kojeg živi cijela opština, da drugih privrednih potencijala nemamo, da je šumske građe sve manje i da ne možemo prihvatiti nikakvu odluku osim da se „Treski“ zabrani eksploatacija naših šuma. Rasprava je na momente bila mučna, neprijatna i teška. Na kraju, predsjedavajući je najavio da će, nakon kraće pauze, saopštiti odluku.
Sa dosta strepnje i straha očekivali smo rasplet. Odluka je glasila: uvažavaju se argumenti i prijedlozi opštine Rožaje. Odluka je konačna. Ovim je stavljena tačka na eksploataciju rožajskih šuma od strane drvnog kombinata i opštine Kosovska Mitrovica. Nedugo zatim, mitrovički kombinat prestaje sa radom, a njegovu imovinu u Kosovskoj Mitrovici kupuje „Gornji Ibar“, gdje je kasnije napravljeno veliko stovarište. Poslije dva-tri mjeseca, mi smo pristupili trasiranju automobilskog puta prema Pluncima i balotskim šumama. Po završetku tog puta ubrzo je započela eksploatacija šumske građe za potrebe „Gornjeg Ibra“.
***
Nakon trasiranja i završetka puta prema balotskim šumama, dao sam nalog da se uradi projekat budućeg automobilskog puta Rožaje–Kula. Ne znam tačno kada, ali za vrijeme Kraljevine Jugoslavije izveden je kulukom (besplatnim narodnim radom) znatan dio zemljanih radova na ovom potezu. Međutim, od tada je proteklo mnogo vremena i svi ti izvedeni radovi bili su dosta urušeni i zatrpani. Tek ponegdje mogli su se primijetiti tragovi tih radova. Uskoro savezna vlada raspisuje konkurs za dodjelu kredita za izgradnju šumskih puteva, za cijelu Jugoslaviju, po vrlo povoljnim uslovima. S tim u vezi, mi smo blagovremeno konkurisali za izgradnju puta od Rožaja do šoljansko-balotskih šuma. Da budem iskren, nijesam očekivao ništa od tog konkursa, uvjeren da će neka druga područja u Jugoslaviji imati prioritet u odnosu na nas, ali posrećilo nam se. Dobili smo 140 miliona dinara, sa malom godišnjom kamatom, što je za našu siromašnu opštinu bila velika para. Kada smo uzeli novac, započeli smo gradnju puta od Rožaja do Kule, u dužini od 18,6 kilometara. Radovi nijesu bili skupi i čitava dionica izgrađena je za male pare i za kratko vrijeme. Razmišljajući o tome kako da se saobraćajno povežemo sa Metohijom, što bi za naš kraj bio preporod ali i velika korist za Crnu Goru, odlučio sam da iniciram razgovor sa profesorom Boškom Jovanovićem, predsjednikom opštine Peć. Brzo smo dogovorili kontakt. Sastanak smo upriličili u Peći i tom prilikom ja sam Jovanovića upoznao sa izgradnjom i završetkom dionice od Rožaja do Kule. Predložio sam mu da angažujemo sve naše kapacitete kako bismo povezali Peć sa Rožajama, odnosno Kosovo i Metohiju sa Crnom Gorom. Upitao sam ga da li su oni u Peći raspoloženi i zainteresovani za tako nešto. „Mi smo spremni da taj put odmah radimo, ali nemamo novca“, odgovorio je Boško. Iznenađen takvim odgovorom, jer sam bio uvjeren da opština Peć neće imati finansijskih problema za tako nešto, obavijestio sam Jovanovića o kreditu koji smo dobili od savezne vlade i o iznosu koji nam je preostao. „Mi smo iz Rožaja spremni i raspoloženi da vam pozajmimo taj novac, pod istim uslovima pod kojima smo ga dobili, kako bismo ovaj naš projekat započeli i nadam se ubrzo, na obostrano zadovoljstvo, završili.“
„U redu“, rekao je Boško. „To je dobra ideja i mi ćemo obavezno uzeti te pare.“
Da napomenem da smo u našoj delegaciji bili Omer Kurpejović, kao sekratar OK KPJ, Abdulah Nokić, kao predsjednik suda, i ja. Kada smo završili razgovore, Jovanović nam je predložio da svi zajedno odemo do Prištine i da o našem dogovoru informišemo rukovodstvo Pokrajine. U to vrijeme, predsjednik pokrajinskog Komiteta bio je Dušan Mugoša, Fadilj Hodža je bio predsjednik Izvršnog vijeća a Džavid Nimani organizacioni sekretar KPJ za Kosovo i Metohiju. Svi pomenuti funkcioneri bili su prisutni kada su nas primili. Boško Jovanović je pružio detaljnu informaciju o našem dogovoru i zamolio da i Pokrajina obezbijedi određena sredstva za izgradnju ovog puta. Prvi je reagovao Mugoša: „Aiih, zar smo dotle došli da se zadužujemo kod opštine Rožaje?“
Blažo prekida intrige oko puta preko Kule
Vidim da mu je to bilo kao čudno i neprijatno, te rekoh: „Imali smo i mi prečih obaveza i nužnijih potreba da preostali dio tog kredita utrošimo, ali smo procijenili da je ovaj put, kako za opštinu tako i za našu republiku, značajan i koristan. Uvjeren sam da će ova saobraćajnica biti dragocjena i za stanovnike i privredu Kosova i Metohije. U obostranom je interesu da ovaj put što prije završimo i da tako damo svoj doprinos povezivanju naroda dvije republike“.
Fadilj Hodža je imao drugačiju priču: „Da vi, slučajno, nemate još kakvih para da nam pozajmite, jer mi oskudijevamo u tome?“
Na kraju, sva tri pokrajinska funkcionera pozdravili su naše međuopštinske razgovore i dogovore, zahvalili se na blagovremenoj informaciji i izrazili spremnost da nam u svemu pomognu.
Ubrzo zatim sačinjen je tekst ugovora koji smo u ime opština potpisali.
„Rahmane, pošto vi u Rožajama imate režijsku grupu koja je sa vaše strane izvodila radove po vrlo povoljnim finansijskim uslovima, da li bi oni mogli preuzeti izgradnju naše dionice za iznos koji ste nam pozajmili?“, upita Boško.
Poslije konsultacija, Jovanoviću sam poslao poruku u kojoj sam ga obavijestio da će naši prihvatiti izvođenje radova na dionici dugoj deset kilometara.
Zaboravio sam napomenuti da sam u razgovorima sa funkcionerima opštine Peć insistirao, što su oni prihvatili, da se sa gradnjom njihove dionice započne od završetka našeg dijela puta, smatrajući da će ih to obavezivati na dalji nastavak radova prema Peći. Uskoro je nastavljena izgradnja puta sve do Radavca, i tu se stalo zbog nedostatka novca. Godinu kasnije, Boško i ja smo se slučajno sreli u Raški, na putu za Beograd. Tada mi Boško reče da odlazi sa funkcije predsjednika opštine Peć. „Rahmane, da te zamolim da onaj put završiš. Stekao sam utisak da si uporan i sposoban da to okončaš i da spojiš Metohiju sa Crnom Gorom. Ja sam, da ti i to kažem, pretrpio ozbiljne kritike zbog onog kredita koji sam uzeo od vas. Sada se u Peći priča kako su se pare bacile u planinu a put nije izgrađen“.
Obećao sam da ću učiniti sve kako bi se taj put što prije završio. I, tada sam se sjetio koliko je dobro što sam insistirao da njihova dionica počne da se radi od Kule, procjenjujući da će oni, prije ili kasnije, morati da završe svoju dionicu.
Jednoga dana, iznenada, iz kabineta Blaža Jovanovića, predsjednika Narodne skupštine Crne Gore i političkog sekretara CK KPJ Crne Gore, javljeno je da kod nas dolazi Blažo i da ja obavezno budem u to vrijeme u Rožajama. Blažo je redovno posjećivao Rožaje i, prema mom osjećaju, bio je vrlo prijateljski raspoložen prema ovom kraju i Rožajcima, zbog čega smo nastojali da mu boravak u našoj opštini ostane u prijatnom sjećanju.
Neuobičajeno, Blažo je, kako je dogovoreno, stigao u Rožaje, ali sa svojom najužom pratnjom, što je ukazivalo na to da je njegov dolazak u funkciji nekog specijalnog zadatka ili neke provjere. Nakon kratkog odmora u hotelu i razgovora sa najužim rukovodstvom opštine, predložio je da odmah „zajedno pođemo do Kule i pogledamo taj put što gradite prema Peći“. Sa nama je pošao i Omer Kurpejović. Sjeli smo zajedno u njegov automobil, a svoje obezbjeđenje i našu miliciju najljubaznije je zamolio da „nas ovoga puta ne pratite jer ćemo se vrlo brzo vratiti“.
Dok smo se peli prema Kuli, primijetio sam da je Blažo sa pažnjom osmatrao završenu saobraćajnicu, mada je komentarisao i prirodne ljepote ovog dijela Rožaja. Kada smo stigli do prevoja Kula, izašli smo da se malo odmorimo. Tom prilikom, u šetnji, detaljno se interesovao za gradnju naše i pećke dionice puta. Dali smo mu iscrpne informacije, počev od dobijanja kredita, razgovora u Peći i Prištini, ugovora koji je tom prilikom potpisan, o utrošenim sredstvima i novcu koji je pozajmljen pećkoj opštini, izvođaču radova i drugim relevantnim činjenicama. U povratku, negdje na pola puta, Blažo je rekao: „Ja sam došao u Rožaje da vidim i provjerim šta ste radili, dokle ste stigli i kako napreduju ovi radovi. Takođe, interesovalo me da li je, u ovoj situaciji, bilo potrebno graditi ovaj put kada je mnogo prečih obaveza pred vama. Samo da znate, u posljednje vrijeme svega sam se naslušao oko ovog vašeg, a sada vidim i našeg puta. Glavne zamjerke koje su stizale do mene bile su: da je to bacanje para u ovu planinsku nedođiju i da ovaj put, kada bude definitivno završen, nema nikakvo ekonomsko, saobraćajno pa ni političko opravdanje. Sada sam se uvjerio da ste uložili dosta truda u nešto što bih i ja, da sam na vašem mjestu, uradio. Vi ste potpuno u pravu i nastojte da ga završite. Kada se povežete sa Metohijiom, i dalje prema Makedoniji, ova saobraćajnica će, rožajskim i drugim stanovnicima naše republike a i Metohije, reći, u ime socijalizma – dobro jutro. Neću vam reći imena ljudi koji su, sada vidim, pokušavali da vam podvale i zbog čega sam bio prinuđen da danas dođem u Rožaje. Sada sam se uvjerio u istinitost onoga o čemu ste me redovno informisali. Molim vas, nastavite, nemojte se obazirati na zle i naopake ljude kojih ima u svakoj sredini i koji ne trpe uspješne i sposobne. Njih je uvijek bilo i biće. Ja u vas imam puno povjerenje, a imena tih ljudi nijesu vam potrebna. Možda biste se, za neka, veoma iznenadili“.
Zadovoljan što Blažo ima pozitivno mišljenje i ocjenu o ovom našem radnom poduhvatu, rekoh: „Druže predsjedniče, nailazili smo na razne vrste otpora oko izgradnje ovog puta. Recimo, pećki rukovodioci su nastupali različito. To sam tek kasnije saznao. Jedni su bili za, a drugi protiv. Za gradnju puta bili su predsjednik opštine Boško Jovanović i načelnik za privredu, inače Srbin, čijeg imena se ne sjećam. Protiv su bili Albanci: Mehmed Šoš, sekretar Oštinskog komiteta KPJ, i Ragip Mahmuti, predsjednik sindikata opštine. Na našu sreću, odlučujuću ulogu imali su Srbi. Boško Jovanović nam je tada rekao da su oni za izgradnju puta, ali da nemaju para, na šta sam mu ja ponudio ostatak kredita u iznosu od 70 miliona dinara. Boško je taj prijedlog prihvatio i mi smo im pozajmili novac pod istim uslovima pod kojima je i nama dat, a to je 3 odsto kamate na 15 godina. Nakon toga, mi smo potpisali ugovor o izgradnji puta“.
***
Kao što sam već napomenuo, Rožaje je po završetku rata izgledalo kao tipična turska kasaba. Kuće, napravljene od drveta, čatme i brvana, bile su oronule. Kuće od kamena imali su: Ćerim i Rizo Zejnelagić, Iljaz Kurtagić, kao i kule Ganića i Hadžialijagića. Mali broj ulica imao je kaldrmu.
Sve je bilo oronulo i ostarjelo. Prosto da čovjek ne povjeruje kako su žitelji ovog mjesta zaboravljeni, ostavljeni i prepušteni sami sebi. Ipak, moralo se i u takvim uslovima živjeti. No, Rožaje, Rožajci i Rožajke, imali su dušu, ponos i dostojanstvo.
Optužbe i spletke oko gradnje porodičnih kuća
Energija koju su posjedovali bila je čudnog intenziteta, puna bliskosti, simpatija, ravnodušnosti i još dosta toga u isto vrijeme. Iako su zime i hladnoća neuravnotežene, jutarnji dim iz rožajskih odžaka, ogromne ledenice koje su visile sa krovova kuća, bio je nešto najljepše za vrijeme mog boravka u tom gradu. Kao da je taj dim, odnosno život koji ga je stvarao, prkosio, svakog jutra, hladnoći, nemaštini, snijegu, bolestima, nevolji i svemu što je bilo ekstremno i neprirodno. Jednom riječju, Rožaje je bilo istorijska dimenzija svojih stanovnika, jer su, u tom trenutku, oni bili u uzajamnoj vezi. U takvim uslovima ograničenih mogućnosti a velikih želja i planova, pokrenuli smo inicijativu da ljudi počnu sami sebi graditi kuće. Građani su to prihvatili i dosta obazrivo počeli da nam traže odobrenja za podizanje porodičnih kuća. Pojedincima, za koje smo znali da su stambeno najugroženiji, davali smo odobrenja. Tako je otpočela gradnja prvih porodičnih kuća u Rožajama. Taman kada je privatna inicijativa dala prve rezultate, otpočeše kritike od pojedinaca iz organa unutrašnjih poslova. Tobože „špekuliše se sa šumama i državnom imovinom, što je nedopustivo i protivno zakonima i propisima socijalističke države“. Tako su Služba unutrašnjih poslova i UDB-a započele istragu u vezi sa izgradnjom pojedinih kuća i o porijeklu novca za njihovu gradnju. Jednoga dana, iz Titograda, pozva me Andrija Mugoša, tada organizacioni sekretar CK KP Crne Gore, na kratak razgovor u svoj kabinet. Naravno, odmah sam otputovao. Po ulasku kod njega, Mugoša me upita: „Druže Rahmane, da li ti nešto znaš o podizanju nekih porodičnih kuća u Rožajama?“
„Možda znam, ali da vidimo šta Vas interesuje i o kome pitate“, odgovorio sam.
Na te moje riječi on iz fioke izvadi fasciklu punu raznih dokumenata. Reče da se radi o Jusufu Zejnelagiću.
„Taj čovjek je direktor našeg komunalno-zanatskog preduzeća. Radi se o poštenom i vrijednom čovjeku. Ima brojnu porodicu, šestoro djece. Stara kuća mu je potpuno dotrajala i stvarno nije imao gdje da živi. A kako se snašao za novac kojim je napravio kuću, nije mi poznato“, rekoh vidno uznemiren i iznerviran takvim pitanjem, a još više njegovom namjerom.
Vjerovatno procijenivši da više nema svrhe nastavljati razgovor na ovu temu, Mugoša kao spontano i lagano pređe na druga, potpuno trivijalna pitanja, nakon čega je naš razgovor okončan.
Napustio sam zgradu i uputio se stazom kroz mali park, često zastajući i razmišljajući o onome što sam maloprije čuo od Mugoše, dok su prolaznici iz oba smjera promicali pored mene. Iz samog pitanja i Mugošine namjere shvatio sam da se dešava nešto što nijesam mogao ni naslutiti. Smatrao sam da je potpuno deplasirano potezanje ovog pitanja od strane republičkih funkcionera bez prethodno obezbijeđenih validnih informacija o zbivanjima u Rožajama, jer je, u tom momentu, bilo mnogo bitnijih tema i značajnijih problema o kojima smo mogli razgovarati, a ne o podizanju jedne porodične kuće. Znajući da je u Rožajama započeta izgradnja još nekoliko kuća, što u skoroj budućnosti može biti još veći problem, odlučih, kada sam već u Titogradu, da zatražim kratak razgovor sa Blažom Jovanovićem, koji je tada bio generalni sekretar KP Crne Gore. Čim sam se javio, Blažo me primi. Uz izvinjenje što ranije nijesam najavio svoj dolazak, iznio sam mu razloge svog dolaska u Podgoricu i kratak sadržaj razgovora sa Mugošom. Pružio sam Blažu detaljnu informaciju o svim izgrađenim i započetim porodičnim kućama u Rožajama, uz objašnjenje o stanju stambenog fonda i materijalnim mogućnostima opštine. Istakao sam da „organi unutrašnjih poslova o svemu ovome vode detaljnu, ali po mojoj ocjeni i nekorektnu istragu, pa želim da sa Vama o tome razmijenim mišljenje. Ovo pitanje ima dublji i širi značaj i vrlo čudnu pozadinu i plašim se da to ne preraste u problem kojim će se pozabaviti Crna Gora i njena Partija. Tražim Vaše mišljenje i stav o tome da li mi u Rožajama treba da dajemo odobrenja za gradnju privatnih kuća, ne sporeći da organi unutrašnjih poslova, u okviru svojih zakonskih ovlašćenja, treba da vrše provjeru i kontrolu porijekla novca vlasnika tih kuća.
U drugim, nama susjednim, opštinama brzo i lako se dobija saglasnost za gradnju porodičnih kuća. Tako je u Ivangradu sagrađena čitava jedna ulica privatnih kuća, a da zbog toga niko, ni predsjednik SO ni ljudi koji su napravili kuće, nijesu imali nikakve probleme, dok mi u Rožajama već kod početka gradnje prve kuće imamo puno problema i neprijatnosti“.
Blažo je slušao i ćutao. Kada sam završio, rekao je: „Dajte vi odobrenja ljudima da grade kuće. Neka ta gradnja bude u skladu sa planom opštine. Ne dozvolite da se grade kuće od prisvajanja društvene imovine, a ako saznate za takav slučaj, obavijestite o tome službu unutrašnjih poslova. Za sada i ubuduće, oko ovog pitanja, tako da ostane“.
Tako se ova priča, koja je prijetila da preraste u vrlo ozbiljan slučaj, tim prije što se već nekoliko Rožajaca nalazilo u istražnom zatvoru zbog porijekla novca, završila kod Blaža Jovanovića. Nakon svega, u Rožajama je nastavljena gradnja svih započetih kuća, ali u nešto „stegnutijim“ uslovima.
Po mom dubokom ubjeđenju, tako oštar i neprincipijelan stav pojedinih republičkih i partijskih institucija i pojedinaca prema građanima Rožaja koji su svojim novcem gradili kuće, svojevrstan je pokušaj pritiska nacionalističkih snaga na ovu sredinu. I policija je sumnjala u tu sredinu, zato se ona tako i ponašala, izvan zakona i svojih ovlašćenja.
Bilo je to teško vrijeme, sa dosta deformacija, kako u organima unutrašnjih poslova tako i u Partiji i pojedinim državnim organima. Ipak, ne zadugo.
***
Osvrnuću se i na jedan vrlo neprijatan događaj koji je, u najkraćem, izgledao ovako:
Bilo je to krajem 1951. godine. Period u kome su organi unutrašnjih poslova i Uprava državne bezbjednosti imali velika, rekao bih neograničena ovlašćenja, kada su pojedinci vjerovali da mogu sve i svašta, kada je trajao lov na pristalice Informbiroa i kada je u našim šumama još uvijek bilo odmetnika. Od početka službovanja u Rožajama osjećao sam hladan, distanciran i, nerijetko, neprijatan odnos od strane operativaca UDB-e i komandira milicije. Kao bivši pripadnik OZN-e, kada sam nekoliko puta, na području Berana i prema granici sa Albanijom, zahvaljujući što sreći što svojoj snalažljivosti, izbjegao sigurnu smrt, nastojao sam da našoj miliciji i UDB-i, u okviru svojih prava i ovlašćenja, uvijek pomognem i izađem u susret. Zauzet obavezama predsjednika SO, nijesam dovoljno obraćao pažnju na žalbe građana na razne zloupotrebe milicionara i oficira UDB-e. U tome se posebno isticao Radovan Kilibarda, oficir UDB-e, koji je „žario i palio“ u Rožajama, maltretirajući i hapseći nevine ljude po liniji Informbiroa.
Malo falilo da Velika plaža bude zatrovana
U to vrijeme komandir milicije bio je Ljubo Dukić, prijek i oštar, čovjek ograničenih radnih i mentalnih sposobnosti. Jednoga dana pozva me Dukić u svoju kancelariju na kratak sastanak. Zauzet poslovima i obavezama, upitah „o čemu se radi i šta bismo to kod tebe razgovarali“, na šta on ne odgovori. Poslije nekoliko dana Dukić me ponovo pozva „na neki važan sastanak“. I, opet, bez informacije o kakvom se sastanku radi.
Ovakvi pozivi postaše mi sumnjivi i čudni, ali i povod da budem oprezan i obazriv.
Nedugo zatim, jednoga jutra u moju kancelariju ulazi Radovan Kilibarda, oficir UDB-e. Iznenađen i začuđen njegovom pojavom bez prethodne najave, a pogotovu što prvi put dolazi kod mene, ostao sam pribran i miran. Po izrazu lica i njegovom držanju odmah sam shvatio da nije došao nekim dobrom. Ljubazno sam mu ponudio da sjedne, što je odbio, govoreći naredbodavnim tonom „kako bi bilo dobro da odmah pođemo u moju kancelariju, i da tamo, na miru, popričamo o jednom problemu“.
Pošto više nije bilo sumnje u to da je došao da me uhapsi i privede u stanicu milicije, mirno prihvatam njegov poziv, ali uz izvinjenje što će sačekati nekoliko trenutaka kako bih zaključao radni sto. Otvaram fioku radnog stola, hitro uzimam svoj pištolj, inače ratni trofej, koji se uvijek tu nalazio. Dok ustajem sa stolice, brzo ga repetiram i povišenim glasom naređujem da odmah napusti kancelariju.
Vidno iznenađen i zatečen mojim postupkom i vrlo energičnom reakcijom, u kojoj nije bilo ni najmanje sumnje da sam odlučan da pucam ako se ukaže potreba za tim, Kilibarda bez ijedne riječi napušta kancelariju i zgradu opštine.
Tako je, u najkraćem, izgledao pokušaj mog hapšenja.
Naravno, čim je Kilibarda napustio zgradu, pozvao sam telefonom Blaža Jovanovića i Velizara Perunovića, tada načelnika UDB-e za Crnu Goru, i zamolio da dođu u Rožaje, ističući da bi moj odlazak u Titograd nosio dozu rizika po moju ličnu bezbjednost. Sjećam se, u tom telefonskom razgovoru rekao sam Blažu i Velizaru: „Dobro ste uradili što ste poslali ove vaše da očiste Rožaje od silnih inormbirovaca i drugih kriminalaca.“
Obojica su zatražili i insistirali da ostanem miran i spokojan a oni će nastojati da dođu što prije. I, zaista, obojica, sa svojim saradnicima, došli su u Rožaje. Tom prilikom pružio sam im informacije o pokušaju mog hapšenja, o šikaniranju i hapšenju i privođenju pojedinih uglednih i nevinih Rožajaca, o zloupotrebama pripadnika službe unutrašnjih poslova i o drugim problemima koje imaju građani sa ovom službom. Uz obećanje da će moj i svi ostali slučajevi biti vrlo brzo i ozbiljno ispitani, oba republička funkcionera su se vratila u Titograd. Pomenuti Kilibarda ekspresno je povučen iz Rožaja, ubrzo i suspendovan i na kraju otpušten iz Službe. Prema mojim saznanjima, kasnije je napustio i Crnu Goru.
***
Dok sam bio na funkciji sekretara Opštinskog komiteta SKJ u Ulcinju (od 1962. do 1965.godine), u Baru se vodila oštra diskusija o cjelishodnosti izgradnje fabrike sintermagnezita u tom mjestu. Saznao sam da je ideja o tome došla iz Srbije, tačnije iz Kraljeva. Barani su se, odmah, oko ovog projekta podijelili: jedni su bili za izgradnju fabrike, dok su drugi smatrali da od toga treba odustati jer je to prljava industrija koja će ugroziti turističku perspektivu Bara. Većina diskutanata, uglavnom pristalica gradnje fabrike, govorila je paušalno i neargumentovano, zbog čega je odlučivanje odloženo dok se iz inostranstva, gdje su ove fabrike postojale, ne dobije validna informacija. Nakon saznanja da bi fabrika predstavljala veliku opasnost po prirodu, njenu okolinu i turizam, odustalo se od njene izgradnje. Kada je Bar otpao, neko „dobronamjeran“ sjetio se Ulcinja i njegove Velike plaže, i predložio Ulcinjanima da ovu fabriku izgrade negdje na potezu od grada do Ade Bojane.
Dobivši informaciju da su Ulcinjani spremni da grade ovu fabriku na Velikoj plaži i da je odluka o tome već načelno donijeta, dosta uznemiren, zatražio sam od Andrije Petričevića, tada predsjednika SO Ulcinj, potpuniju informaciju o svemu tome. Ne vjerujući da ja sa tim nijesam upoznat, reče mi: „To je, Rahmane, već gotova stvar. Donijeta je preliminarna odluka da se fabrika pravi u Ulcinju.“
Odgovorio sam: „To nikako ne bi bilo dobro jer ta fabrika ispušta ogromne količine prljave a možda i otrovne vode u kojoj se sintermagnezit izdvaja. Napraviti takva postrojenja na jednoj od najljepših plaža na Jadranu, a možda i šire, i time upropastiti sve turističke potencijale Ulcinja, može da uradi samo neko ko nije prijatelj ove sredine i samih Ulcinjana. Uostalom, da je to fabrika koja ne prlja okolinu, nama je Barani ne bi tako lako ustupili“.
Na tu moju konstataciju, Andrija ponovi da je odluka donijeta i da sada ne treba širiti diskusije na tu temu. Nakon ovog razgovora bio sam još uvjereniji u to da treba brzo reagovati u cilju suspendovanja odluke o njenoj izgradnji. Odmah sam stupio u kontakt sa najuticajnijim i najuglednijim Ulcinjanima, dao im detaljne informacije o ovoj fabrici, o odluci SO Bar, i o onome što mi je saopštio Petričević. Zamolio sam sve da se, po svaku cijenu, spriječi njena izgradnja na Velikoj plaži. Na kraju, pobijedila je moja upornost i zalaganje čestitih Ulcinjana, koji su prepoznali u toj fabrici veliku opasnost po svoj kraj, nakon čega je donijeta odluka da se odustane od njene izgradnje.
***
Mnogi su pogrešnim podacima, proizvoljnim analizama i interpretacijama, promijenili svoju biografiju i identitet. Ja želim da sačuvam i poštedim sebe od toga. I juče sam bio onaj koji sam danas. I, nadam se, da ću to biti i sjutra.
Cio život sam se borio za to da živim u domovini gdje su mi djeca i unuci bezbjedni. Gdje se, uglavnom, poštuje ličnost i riječ. Gdje se unaprijed uvažava to što sam ovakav kakav jesam i što mislim ono što mislim…
___________________________
Istaknuta slika: Bihorci u povratku sa pijace / ilustracija