Larisa Mahmić

Odnos prema drugom u Selimovićevom romanu Derviš i smrt

Meša Selimović, zajedno sa svojim prijateljem Ivom Andrićem, drži titulu jednog od najpoznatijih književnika sa prostora bivše Jugoslavije. Roman Derviš i smrt je njegovo najpoznatije djelo koje je obilježilo njegov cijeli književni opus. Pored tog romana, sva njegova ostala djela padaju u drugi plan.
Za roman Derviš i smrt se kaže da je bio Selimovićeva muka i tuga, njegova grižnja savjest, te da je nastajao, kao misao, punih dvadeset godina. Selimović je bio inspirisan stvarnom tragedijom svoga brata Šefkije koji je, iako nedužan, osuđen na smrt i strijeljan.
Glavna tema Derviša i smrti je smisao čovjekove egzistencije, odnosno potraga za istom. Osim toga, dovodi se u pitanje odnos pojedinca i vlasti, ali i odnos života i smrti. Odnos prema drugom nigdje nije eksplicitno naveden niti je glavna tema djela.
U književnosti, kada se analizira odnos prema drugom, uglavnom se analizira u okviru ratnog pisma – odnos naših vojnika prema njihovim vojnicima. Takav odnos imamo kod Hasana Kikića u njegovom djelu Provincija u pozadini, ali i kod Miroslava Krleže u djelu Hrvatski bog Mars. U tim djelima se odnos prema drugom može posmatrati kao glavna tema, dakle ne treba tragati za motivima koji bi nas uputili na spomenuti odnos, oni se pokazuju sami. Međutim, Selimovićev najpoznatiji roman nije roman ratne tematike. Derviš i smrt je psihološki roman, filozofski roman. U ovom slučaju, potrebno je koristiti se metodom pomnog čitanja (close reading) kako bi se pronašli motivi koji govore o odnosu prema drugom.
S obzirom da Derviš i smrt nije ratno pismo, nije moguće odrediti jednu vrstu odnosa prema drugom niti je, u tom kontekstu, moguće precizirati spomenuti odnos kao odnos našeg vojnika prema njihovom vojniku. Odnos prema drugom je posmatran kroz sljedeće nivoe: religijski, politički i kulturalni. Religijski se bazira na lični, donekle stereotipni, odnos derviša, dakle muslimana, prema pripadnicima drugih religija. Politički se fokusira na odnos Ahmeda Nurudina prema politici, vlasti i svemu što je administrativno. Kulturalni dovodi u dodir bosanski narod sa svima koji ne pripadaju tom narodu, ali se i posmatraju različiti stavovi koji dovode do definiranja interkulturalnih odnosa u Bosni XVIII stoljeća. Detaljnom analizom svega navedenog se dobija cjelokupna slika odnosa prema drugom u Selimovićevom romanu Derviš i smrt.

Religijski drugi

Glavni lik romana Derviš i smrt je Ahmed Nurudin, derviš, svjetlo vjere. On je alegorijski prikaz cjelokupnog muslimanskog društva. Kao šejh tekije, duhovni vođa i učitelj vjerske zajednice, bio je jedan od najpoštovanijih predstavnika islamske vjere:

Šejh sam tekije mevlevijskog reda, najbrojnijeg i najčistijeg. (…) Svako je znao, zato i ne krijem, tekija i njena slava i njena svetost, to sam bio ja, njen temelj i njen krov. Bez mene ona bi bila kuća sa pet odaja, ista kao i ostale, sa mnom je postala bedem vjere. Kao da je bila odbrana kasabe od znanih i neznanih zala, zaštitnica njena, jer drugih kuća poslije tekije nije bilo. (M. Selimović, Derviš i smrt, 1971: 12)

Sam Ahmed Nurudin je za sebe govorio da je miran i blag čovjek, častan i plemenit. Vjerovao je u snagu blagosti i božje riječi. (Selimović, 1971: 372)
S obzirom na sve navedeno, od takvog čovjeka se očekuje da propagira mir, jednakost, ljubav. Trebao bi najviše da voli i poštuje svoju religiju, ali poštovanje bi trebao usmjeriti i na sve ostale religije i vjerovanja. Činjenica da je Ahmed Nurudin derviš dodatno naglašava potrebu za jednakim posmatranjem svih religija i poštivanjem svačije vjere. Derviši su, ipak, na višem duhovnom nivou od tzv. običnih vjerskih učitelja. Međutim, pomnim čitanjem saznajemo da Ahmed Nurudin nije idealan duhovni vođa kakav bi trebao da bude.
Naglasak je stavljen na sintagmu duhovnog vođe umjesto islamskog vođe. Duhovni vođa se smatra čovjekom Božijim. Svaka religija ima Boga, odnosno božanstvo.          Monoteističke religije, kakve su islam, kršćanstvo i judaizam, vjeruju u jednog Boga (grč. monos – jedan, theos – Bog). Politeističke religije, poput drevnih grčkih, rimskih i egipatskih, a u moderno vrijeme hinduizma i šintoizma, vjeruju u više bogova (grč. polis – više, theos – Bog). Dakle, bez obzira na vrstu religije, teizam je svakako prisutan. Duhovni vođa, kao čovjek Božiji, treba da propagira sve božanstveno, a shodno tome i da poštuje svaku religiju i vjeru svakog čovjeka. Ahmed Nurudin postupa suprotno.
U romanu se spominje Đurđevdan. Đurđevdan je kršćanski blagdan kojim se obilježava uspomena na sv. Đorđa. Đurđevdan i sv. Đorđe su nazivi pravoslavne tradicije. Jurjevo i sv. Jurje su nazivi katoličke tradicije. Spomenuti blagdan je i za Rome najveći blagdan, a u njihovoj tradiciji se naziva Ederlezi. U svakom slučaju, Đurđevdan je blagdan, blaženi dan. Oni koji ga slave mu pridaju istu važnost kakvu muslimani pridaju bajramima – sve su to blagdani, produkti religije, rezultati vjere.
Već je spomenuto da se od Ahmeda Nurudina, kao duhovnog vođe, očekuje da poštuje blagdan drugoga jednako kako bi poštovao svoj vlastiti. On to ne čini:

Iza taraba su se čuli vreli glasovi djevojaka što su spremale miloduh i crvena jaja u bakrače pune vode, da se u ranu zoru izmiju, kao divljaci vjerujući čarolijama cvijeća i noći. Sram vas bilo, govorio sam u drvenu tarabu, sram vas i stid bilo. Čiju vjeru vjerujete? Kojim se šejtanima predajete? (…) Idite kući, kažem mladićima što nailaze, obijesni. Sutra je Đurđev, kaurski svetac, nije naš. Ne činite grijeha. (…) To je staro pravo na grijeh u jurjevskoj noći. Čuvaju ga mimo vjere, i protiv nje, pogani u ova dvadeset četiri sata razbludnog mirisa miloduha i ljubavi, miloduha što griješno miriše na ženu i ljubavi što miriše na miloduh ženskih bedara. (Selimović, 1971: 37)

Iščitavajući navedeni odlomak, možemo zaključiti da derviš Ahmed Nurudin poprilično nepošteno i stereotipno posmatra Đurđevdan i sve koji ga slave.        
Ključne riječi u navedenom odlomku iz Derviša i smrti su imenica divljaci, pridjev kaurski i imenica pogani. Upravo u derviševoj upotrebi ovih riječi je moguće čitati njegove stereotipne stavove prema religijskom drugom. Pripadnike kršćanske vjere, koji slave Đurđevdan, naziva poganima. Oni su za njega pogani, ne katolici, ili pravoslavci, ili čak Romi. Nisu muslimani, dakle jedini naziv koji im odgovara je pogani.
Također, poredi ih sa divljacima. Ahmed Nurudin i tzv. divljaci žive u istoj kasabi, u istoj Bosni, dišu isti zrak. Pa ipak, Ahmed Nurudin se smatra superiornim jer pripada islamskoj religiji. Svi koji ne pripadaju islamskoj religiji, svi koji vjeruju u nešto drugo, su jednaki divljacima koji žive, ili su živjeli, u šumama daleko od civilizacije, nesposobni za ljudsku komunikaciju i kulturu.
Posebno je zanimljiva upotreba pridjeva kaurski. Kaur je turska riječ koja označava nemuslimana, nevjernika, odnosno kršćanina. Dakle, muslimani kršćanine smatraju nevjernicima jer ne pripadaju istoj religiji. Nije bitno što i jedni i drugi pripadaju monoteističkim religijama, nije bitno što vjeruju u jednog Boga. Bitno je da nisu muslimani, a samim tim su okarakterisani kao nevjernici. Bitno je u tolikoj mjeri da muslimani imaju riječ koja označava sve one druge, sve koji ne pripadaju islamu – kaur. Ahmed Nurudin je sv. Đorđa/sv. Jurja okarakterisao kao kaurskog sveca. Samim tim je odbio poštovati tuđe svece, tuđu vjeru i religiju. Čak naglašava kako navedeni svetac nije naš.
Ahmed Nurudin ide još dalje u osudi i neodobravanju religijskog drugog, a to možemo uočiti u sljedećem odlomku u kojem se ponovno osvrće na Đurđevdan i njegove slavljenike:

Budale, mislio sam nesabrano, jučerašnjom srdžbom. Oni i ne znaju da ima važnijih stvari na svijetu. Ali moja ljutina nije bila vrela kao sinoć. Nije bila ni ljutina, već uvrijeđenost. To ludo veselje je smetnja i nepravda, moja briga je otežana njime. (Selimović, 1971: 85)

Drugi više nisu samo pogani, kauri, divljaci. Sada su i budale koje, slaveći svog sveca, smetaju Nurudinu. Njihovo veselje Ahmed Nurudin naziva smetnjom i nepravdom, a trebao bi da pokaže poštovanje. Još jedan od dokaza da je Ahmedova titula svjetla vjere neutemeljena.
U romanu su posebno zanimljivi nazivi koji se upotrebljavaju za kršćane i kršćanke. Ovaj put to nisu turcizmi. Muškarci su Latinjani, a žene su Latinke. Čak se išlo toliko daleko da se na sličan način imenuje i dio grada u kome su oni živjeli – Latinluk. Možemo zaključiti da muslimansko društvo nije htjelo da imenuje ljude prema religiji kojoj su pripadali.
Pripadnike islamske religije, dakle sebe, su nazivali muslimanima, i to bez ikakvih poteškoća. Međutim, pripadnike krćanskih religija nisu htjeli nazvati katolicima ili pravoslavcima – za njih su oni bili ili kauri, ili Latinjani, ili Latinke. Izbjegavanjem imenovanja su odbijali poštovati, a samim tim i afirmirati postojanje drugih religija.
Prema tome, odnos prema religijskom drugom u romanu Derviš i smrt se može imenovati jednom riječju: ekskluzija. Ekskluzija (isključenje, izdvajanje) religijskog drugog je krajnje stereotipno i neočekivano od čovjeka Božijeg. To nam samo pokazuje koliko su religije same po sebi isključive iako, barem u teoriji, propagiraju mir, slogu, poštivanje i ljubav.

Politički drugi

Ahmed Nurudin je žrtva osmanske vlasti u Bosni, ali i politike koju je ta ista vlast sprovodila. Upravo zbog toga, on sebe odvaja od vlasti i politike, između sebe i njih (p)ostavlja sjeme razdora te se u ovom slučaju odnos prema drugom može posmatrati kao odnos nas – običnih ljudi i njih – predstavnika vlasti.
Naglasak je na Ahmedu i njegovom bratu Harunu. Harun biva zatvoren i osuđen na smrtnu kaznu jer je došao do skrivenih spisa. Nehotice je dobio uvid u prljave političke igre, a upravo zbog toga je i nastradao:

Na nesreću, tvoj brat je radio kod kadije, na nesreću, kažem, jer je opasna i teška blizina moćnih, i kao povjerljiv pisar nekako je došao do skrivenih spisa. Kako je došao, niko sad ne može saznati, a sigurno mu ih nisu pokazali, naišao je slučajno, a to je najkobnija stvar na koju je mogao naići. (…) Naišao je na saslušanje krivca, napisano prije nego što je čovjek saslušan, prije nego što je doveden u kasabu, prije nego što je zatvoren, i u tome je njegova kob i opasnost. Shvaćaš li, unaprijed su znali šta će govoriti, šta će priznati, šta će ga ubiti. (Selimović, 1971: 113, 114)

U odlomku se eksplicitno izjavljuje da je nesreća raditi kod moćnih, da je sama njihova blizina opasna i teška. Pri tome se misli na političke moćnike, predstavnike vlasti. Već možemo uočiti naznake odnosa prema njima. Narod ih se plaši te izbjegava dodir sa njima pod svaku cijenu.
Ahmed Nurudin razvija posebnu averziju prema moćnicima. Iako je pokušao doći do zatvorenog brata, nije uspio, a zauzvrat je dobio informaciju da su Haruna ubili u tvrđavi/zatvoru. Dakle, Ahmed Nurudin među prvima razvija otpor prema vlasti i svemu administrativnom. Odnos vlasti prema narodu se primijeti i u sljedećem odlomku:

Šta je drugo, Alijaga? Hadži Sinanudin nije sitan i beznačajan kao moj brat, za njega ima ko da se zauzme. Jesi li to htio da kažeš? (Selimović, 1971: 375)

Vlast apsolutno ne mari za sitne i beznačajne. Ovdje se može uvesti pozitivističko čitanje djela. Očigledna je paralela između autora i lika njegovog romana. Selimović gubi brata Šefkiju zbog hira vlasti; Ahmed Nurudin gubi brata Haruna zbog istog tog hira vlasti. Razlika je u tome što je autor svoju tragediju proživljavao u XX st. pod zastavom SFR Jugoslavije, a lik je svoju tragediju proživljavao u XVIII st. pod zastavom Osmanskog carstva.
U oba slučaja, vlast je pogazila malog čovjeka jer je imala moć i autoritet da to učini. Takvim hirovima je vlast nastojala dokazati ostalim malim ljudima da se ne trebaju boriti, niti čak pokušati da se bore, protiv nje. Uprkos tome, Ahmed Nurudin pronalazi snagu da progovori protiv vlasti:

Čekali ste, htjeli ste da ostanemo zajedno, da se pogledamo oči u oči, tužni zbog smrti nedužna čovjeka, i uznemireni zbog zločina. I vas se tiče taj zločin, jer znate: ko ubije nedužna čovjeka, kao da je sve ljude pobio. Sve nas su ubili nebrojeno puta, braćo moja ubijena, a užasnuti smo kad pogodi nekog ko nam je najdraži. (Selimović, 1971: 209)

Navedeni govor će i samog Nurudina koštati života. Time vlast poručuje da se možete drznuti i progovoriti protiv njih, ali ćete snositi posljedice koje su uglavnom smrtne.
Iako je Ahmed Nurudin imao najveći razlog da prezire vlast i politiku koju je propagirala, nije bio usamljen u hostilnom odnosu prema političkom drugom. U romanu nekoliko likova priča protiv vlasti, iznosi svoje mišljenje, ili na indirektan način ukazuje na hladni rat između naroda i politike. U razgovoru, koji je vodio Ahmedov prijatelj Hasan sa svojim ocem, možemo uočiti njihove stavove i odnos prema vlasti:

–  Sposobniji si od mnogih na visokim položajima.
– To nije teško, oče, mnogo je glupaka na položajima. (Selimović, 1971: 322)

U ovom slučaju se ne treba koristiti metoda pomnog čitanja kako bi shvatili da su Hasan i njegov otac na strani Ahmeda Nurudina, na strani naroda; da se svrstavaju u grupu Mi, a bore se protiv grupe Oni. Sve su to ljudi koji su itekako svjesni nepravde, ali znaju da će ih bilo kakav potez protiv vlasti koštati života. Njihov izbor se, naposlijetku, svodi na to da li će progovoriti pa umrijeti, ili će prešutjeti pa umrijeti. Utopija ne postoji. U ovom romanu je prikazan raspad svih ideoloških i političkih utopija.
Sitna protivljenja također nisu prolazila nekažnjeno. Hadži Sinanudin je, pozivajući se na svoje pravo, odbio da plati ratnu pomoć:

Nije to njegov posao, ali su mu rekli da hadži Sinanudin neće da plati seferi-imdadije, ratnu pomoć, određenu carskom zapoviješću, pa i drugi zbog toga zatežu, (…) On se nada da se to hadži-Sinanudinu desilo slučajno, (…)
– Nije se desilo slučajno – odgovorio je hadži Sinanudin spokojno, bez straha i bez prkosa, strpljivo sačekavši da muselim kaže sve što je htio.
– Nije slučajno, i nisam zaboravio, ni propustio, već neću da dam što nije pravo. (…)
– Kako hoćeš, mene se ne tiče. Samo mislim, nekad je jevtinije platiti.
– Nije mi stalo je li jevtino, već je li pravedno.
– Pravda može da bude skupa.
– I nepravda isto tako. (Selimović, 1971: 308, 309)

Napetost, tenzije između hadži Sinanudina i muselima su itekako uočljive. Riječ je o direktnom sukobu čovjeka naroda (nas) i čovjeka vlasti (njih). Naravno, vlast nije mogla dozvoliti da se takav sukob dogodi, a da ne bude žrtava. Hadži Sinanudin je priveden, a potom i zatvoren:

Njegovo hapšenje je početak hajke na ugledne ljude, zbog sve češćeg odbijanja da se pokore carskim i valijskim naredbama, a povod je neplaćena ratna pomoć. To podbijanje zuba treba da posije strah, poslije pobuna u Posavini i Krajini, da zlo djelo ne bude ovdje primjer nikome. (Selimović, 1971: 385)

Dakle, imamo eksplicitno naveden dokaz da je vlast zatvaranjem hadži Sinanudina htjela da prestraši ostatak naroda te da ih na taj način natjera da izvršavaju dužnosti određene carskom zapoviješću. Takvim pristupom je vlast samo produbljivala razdor između njih i naroda.
U romanu se javio i problem prihvatanja postojeće vlasti. Pojedinci su osmansku vlast izjednačavali sa Bosnom dok su drugi razdvajali Bosnu od osmanske vlasti, pokušavajući na taj način održati minimalnu autonomnost pa makar samo u svojim razmišljanjima.

– Je li Dubrovčanin kriv? Onda je i Hasan. Možda i više. Od stranca možemo očekivati da bude neprijatelj ove zemlje, od našeg čovjeka ne možemo. Neprirodno je.
Volio bih kad bih smio reći: zar su vezir i ova zemlja isto? Ali u razgovoru sa moćnicima čovjek mora da proguta sve pametne razloge, i da prihvati njihov način mišljenja, a to znači da je unaprijed pobijeđen. (Selimović, 1971: 434)

Odnos prema političkom drugom u romanu Derviš i smrt je prikazan kao nametnut. To je zategnuta spona između naroda i vlasti koja je na rubu pucanja. Autor je kroz roman prikazao sve prljave igre koje vlast vodi i svu nepravednu politiku koju ta ista vlast koristi. Društvo je samo prividno uređeno.
Već je spomenuto kako u društvu, prikazanom u romanu, nema utopije. Utopija je naziv za neostvarivu zamisao, najčešće državu, društveno uređenje ili svijet budućnosti. U književnosti, utopija označava idealno društvo, savršen narod. Engleski književnik Thomas More je napisao djelo Utopija, a u tom djelu on prikazuje izmišljeno, idealno društveno uređenje u izmišljenoj, idealnoj otočnoj državi.
Selimović, u svom romanu Derviš i smrt, prikazuje društvo kroz spektar svojevrsne antiutopije. Njegovo društvo nije savršeno, daleko je od idealnog. Narod i vlast koegzistiraju jer moraju. Vlast podbija zube kako bi pokazala i dokazala svoju nadmoć nad običnim, sitnim čovjekom. Ljudi stradaju zbog politike iako nisu ništa skrivili. Za pojedince je optužba unaprijed spremljena i napisana, a nedužni su. Dakle, ne možemo govoriti o utopiji, o savršenom narodu.
(Anti)utopijski diskurs je jedno od glavnih obilježja modernističke književnosti. U ovom slučaju je izravan dokaz da je Selimovićev Derviš i smrt tipično modernističko djelo, koje bi se čak konkretno moglo pripisati visokom modernizmu. Dakle, osnovne karakteristike Selimovićeve cjelokupne poetike su upravo (anti)utopizam i modernizam.
Iako je nekoliko puta naglašeno kako Derviš i smrt nije roman ratne tematike, niti se odnos prema drugom može svesti na odnos domaćih i stranih vojnika, nije bilo moguće izbjeći upravo taj motiv. Motiv vojnika se, na prvi pogled, neopaženo provlači kroz roman. U ovom kontekstu, odnos vojnika posmatramo kao produkt pokvarene politike i trule vlasti.
Jedan od najočitijih prikaza vojničkog neprijateljstva se ogleda u činjenici da su majku Mula-Jusufa ubili, iako im je pomagala, jer su saznali da je pomagala i neprijateljskim vojnicima: Bili smo joj zahvalni, sve dok nisu ispričali da je živjela i sa neprijateljskim vojnicima. (…) Strijeljali su je. (Selimović, 1971: 257, 258)

Rat je produkt politike, a oruđe vlasti. Ljudi postaju neprijatelji, idu u vojsku da proliju tuđu krv jer im je država to nametnula. U sljedećem odlomku se može primijetiti apsurd tog političkog, državnog zahtjeva:

Susrela se tako dva neprijateljska vojnika u šumi, i šta će kud će, počeli da rade ono što znaju i što im je zanat. Izbacili puške i ranili se, potegli sablje i sjekli se, ljetni dan do podne, dok ih nisu polomili, i kad su im ostali samo noževi, jedan vojnik je rekao: – Čekaj da predahnemo. Evo, i podne je prošlo, nismo vukovi, već ljudi. Eto, ti sjedi tamo, ja ću ovdje. Dobar si borac, umorio si me. (…) Pa sjeli, popričali o svemu, o porodici, o djeci, o teškom životu, sve im slično, mnogo šta isto, razumjeli se, zbližili, pa ustali, i rekli zadovoljni: E baš se ispričasmo, ko ljudi. Eto, i na rane zaboravismo. Hajde da dovršimo što smo započeli. Pa izvadili noževe i smirili jedan drugoga. (Selimović, 1971: 326, 327)

Dva čovjeka, slična po svemu, ubijaju jedan drugog jer im je to zanat, to im je posao, to su im njihove vlasti naredile da urade. Njihove žrtve su dokaz da je njihov neprijateljski odnos produkt već spomenute zle politike.
Besmisao rata se očituje i u slučaju Ahmedovog prijatelja Kara-Zaima. Kara-Zaim je vojnik povratnik, čovjek traumatiziran ratničkom prošlošću koja je nametnuta od strane države:

Ostao je živ, ali nije više bio za vojsku. Izgubio je snagu, i brzinu, i radost. (…) Nije zaboravio, to je nemoguće, ali se stišao, primirio, prežalio možda; ne treba mu pozleđivati rane što su prestale da krvare. (…) Pred kućom me sačekao zaboravljeni Kara-Zaim. Ljudi ga ne pamte poslije dvadeset godina, ja sam ga zaboravio nakon jednog sata. Samo on ne zaboravlja, i to je tako. (Selimović, 1971: 172, 173, 187)

Zbog svih navedenih žrtava – nedužnih ljudi koji su stradali zarad politike i/ili vlasti, hostilni odnos naroda prema političkom drugom je apsolutno očekivan i opravdan.

Susret kultura

Odnos prema drugom u romanu Derviš i smrt se može tumačiti i kroz susret različitih kultura na području Bosne. U tom ključu, možemo čitati pogled Bosanaca na Bosnu, bosanski narod i osmanlijsku okupaciju, a možemo čitati i pogled stranca, u ovom slučaju Dubrovčanina/Latinjanina, na istu tu Bosnu, Bosance i osmanlijsku okupaciju.
Upotrijebljen je izraz susret umjesto sudar jer pomenute kulture dolaze u dodir jedna sa drugom, ogledaju se jedna u drugoj, koegzistiraju, isprepliću se. Direktna agresija je izostavljena.
Svjesnost Bosanca o sudbini vlastitog naroda se primijeti već na samom početku romana. Hasan se susreće sa dervišom Ahmedom. Unaprijed upoznat sa nesrećom Ahmedovog brata Haruna, podstaknut je da kaže sljedeće:

Naši ljudi žive mirno, a stradaju naglo. (Selimović, 1971: 87)

U Hasanovoj izjavi je prisutna generalizacija koja nam daje do znanja da stradanje i nesreća Bosanca nije izuzetak, već pravilo. Također, možemo zaključiti da je Hasan itekako svjestan društvene i političke situacije u svojoj zemlji. Prema tome, odnos prema političkom drugom i odnos prema vlastitoj kulturi se rađaju jedno iz drugog.
Svojevrsno „zatvaranje kasabe“ u romanu je svjestan potez bosanskog čovjeka koji zna da njegovom zemljom vlada tuđin čija se politika ne smije osporiti – ukoliko neko pokuša da je ospori, neizostavno strada. Bezizlazna situacija u kojoj se našao Bosanac XVIII st. se ponavlja i danas, u moderno doba, Bosancu XXI st. Težina navedene bezizlazne situacije se primjećuje u sljedećem odlomku:

Džemail (bogalj) je naša prava slika, bosanska. Snaga na patrljcima. Sam svoj krvnik. Obilje, bez pravca i smisla. (…) Mi smo najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama. Do juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaćeni. (…) S nejasnim osjećanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kud da gledamo unaprijed. (…) Preziru nas i braća i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom. (…) Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje. (Selimović, 1971: 419)

Bezizlazna situacija je, ustvari, vječiti problem bosanskog čovjeka – osjećaj nepripadnosti, neprepoznavanje vlastite vrijednosti. Zbog toga bosanski čovjek osjeća potrebu da se poistovjeti sa drugim kulturama, drugim narodima, drugim zemljama. U ovom slučaju, na nivou kulturalnog, imamo prikazan odnos Bosanca prema samom sebi i svemu što je njegovo.
Posebno je zanimljiv pogled jednog Dubrovčanina na Bosnu i njenu upravu. U pismu, koje je pročitano pred Ahmedom Nurudinom, se može primijetiti oštrina riječi i sloboda iskaza – luksuz koji sebi može priuštiti samo tuđi čovjek kada priča o zemlji koja nije njegova vlastita:

Chaos uprava izcrpila je snagu zemlje… Da vidite, kakovi su to glupi ljudi, ti kajmakami i muteselimi: Vi bi se čudili, kako je moguće, da ti ljudi, koji ni u pošteno društvo nespadaju, mogu imati vladu… (…) Vezir je uveo bezpravje i sebe poistovjetio sa carstvom, i tko nije s njim evet govorio, taj je neprijatelj… (…) Vlada zemljom po ćeifu, omrznuo je i muhamedancem i kršćanom. (…) Ovaj sistem terorizma i policije, naravno je, da je morao Bosnu učiniti mrtvim udom carstva… (Selimović, 1971: 427, 428)

Bosanac i Dubrovčanin istu situaciju tumače na različit način. Dok Bosanac pristupa sa sažaljenjem, pomiren sa mrtvajom u kojoj se našao, Dubrovčanin direktno i jasno kritizira okolnosti u koje se Bosna zaplela. Postaje jasno zašto se kulture susreću, a ne sudaraju. Svako iznosi mišljenje na sebi svojstven način. U tom kontekstu nema cenzure iako je vlast oficijelno nameće. Nemoguće je staviti cenzuru na mišljenje i razmišljanje.
Interkulturalnost, kao odnos među kulturama i neophodnost međusobne interakcije, je očita u odnosu bosanskog i dubrovačkog, Bosne i Dubrovnika, našeg i njihovog.
Shodno svemu rečenom, odnos prema drugom u Selimovićevom romanu Derviš i smrt definitivno nije moguće odrediti kao jednu vrstu odnosa. S obzirom da je u pitanju filozofski, psihološki roman, nije jednostavno doći do definicije odnosa prema drugom jer odnosi uopće nisu u prvom planu.
Religija, politika i kultura su osnovni pokazatelji odnosa prema drugom u romanu Derviš i smrt. Ujedno su to i omiljene teme balkanskog modernističkog književnika XX stoljeća, ali i teme kojima je Meša Selimović najstrastvenije pristupao. Upravo tu strast je majstorski pokazao pišući o Ahmedu Nurudinu, dervišu i šejhu mevlevijske tekije.

Larisa Mahmić (1997), četvrta godina na Odsjeku za b/h/s jezik i književnost Filozofskog fakulteta Univerziteta u Zenici.
Tri godine zaredom dobitnica Povelje dekana za najbolji postignuti uspjeh i prosjek ocjena: 9.50 u toku prve godine studija (2016/2017), 9.93 u toku druge godine studija (2017/2018), 10.00 u toku treće godine studija (2018/2019).
Njen autorski rad Magični realizam kao osnovni element postmodernističke poetike u Ruždijevom romanu „Čarobnica iz Firence” je objavljen na oficijelnoj stranici P.E.N. Centra Bosne i Hercegovine.
Kritički prikaz knjige Kiša, pjesnikinje Naide Mujkić, je objavljen u časopisu Novi Izraz, časopisu za književnu i umjetničku kritiku, broj 73–74.
Kritički tekst o romanu Sreća, spisateljice Aminatte Forne, je objavljen na oficijelnoj stranici Internacionalnog festivala književnosti Bookstan, na portalu Prerazmišljavanje i na portalu Booksa.hr.
Koautorski izvorni naučni rad pod nazivom Poetska gramatika sevdalinke je objavljen u Zborniku radova Filozofskog fakulteta Univerziteta u Zenici, broj XVII.
U periodu od 30. juna do 06. jula 2019. učestvovala na radionici književne kritike u sklopu Četvrtog internacionalnog festivala književnosti Bookstan.
Trenutno učestvuje u projektu Glasne i jasne! časopisa za feminističku teoriju i umjetnost Bona.