Ilma Garankić
AMAN I DAVID
– Ispričaš mi priču.. Hoćeš li?
– Ne možeš zaspati, zar ne?
– Nikako. Brojao sam ovce iznova i iznova, ali nije išlo.
– Čudno. Trebao si brojati janjad, ona pomažu.
– I njih sam brojao, ali oči neće da se zatvore, možda zato što znam brojati samo do deset?
– Moguće da je to problem. Pa, šta želiš da ti ispričam?
– O čemu ti voliš pričati?
– Ljubav, zar ima ljepše bajke!
– Ima, David kaže da je Njemačka najljepša.
– David je baš smiješan. Da ti pričam o Njemačkoj onda?
– Nema potrebe, kad nas puste odavdje, mi ćemo otići tamo, a život će mi biti bajka. A da ipak pričaš o ljubavi. Ko je taj ljubav, tvoja simpatija?
– Hmm, mnogo pitaš Aman. Ispričat ću ti bajku o dječaku koji se zove Sloboda…
– A zašto se zove tako?
– Jer uvijek sanja o slobodi.
– I moj je otac sanjao o slobodi, a onda je jednoga dana došao Fijuk i on se nije vratio kući, a mi smo morali pobjeći, tako kaže David.
– Tvoj otac je sada na jednom lijepom mjestu, na nebu je, čuva te.
– Ipak bih volio da je sa nama, on bi iskopao tunel i mi bismo bili tamo…
– Gdje, u Njemačkoj?
– Ne, ja zapravo ne želim u Njemačku, već želim biti tamo gdje će David imati posao i biti sretan, tamo gdje ću ići u vrtić i gdje me niko neće pitati zašto imam tamnu kožu ili gdje su mi roditelji, tamo gdje.. A da ja tebi ispričam bajku?
– Voljela bih to..
– Ovako: U jednoj dalekoj zemlji živio jedan dječak Aman sa svojim roditeljima i bratom Davidom. Aman je bio veoma sretan tamo, trebao je krenuti i u vrtić, ali Fijuk je došao i odveo Amanove roditelje, pa je njegov brat David odlučio pobjeći od Fijuka. Aman i David su krenuli pješke prema nekoj Evropi jer su čuli da Evropa prima svakoga i da u Evropi Fijuk nikada ne dolazi. Aman i David su mnogo mnogo hodali, a David je često nosio Amana u svom naručju. Na kraju veoma drugog puta, oni su stigli u Evropu, a neki bijeli ljudi su nam dali hranu i odjeću zbig čega je David bio veoma sretan. On je stalno govorio da su pobjegli od Fijuka, te kako je u zemlji u kojoj su tada bili, nekada davno živio Fijuk i to skor četiri godine, ali da se Fijuk nikada više neće vratiti jer sada postoji samo Mir a on je dobar. Nakon zemlje koja se zove Balkan, krenuli su prema gradu Merlinu, i niko ih nije sputavao, svi su im davali hranu i mnogo slatkiša, a neka plava teta je nudila smještaj u zemlji gdje je Merlin glavni grad. Na kraju su stigli u Merlin, a Davidu je neki bijeli čovjek ponudio posao, bio je presretan. David je Amanu kupio mnogo igračka, kupio mu je i loptu i knjiga, i autića i… svašta mu je kupio. Zatim je Aman krenuo u vrtić, tamo je bilo mnogo djece raznih boja kože i raznih imena i Aman se družio sa svima jer David kaže da boja nije bitna već samo srce, a jedino Fijuk nema srce, zato Aman samo Fijuka ne voli, sve ostale voli. Aman i David su bili mnogo mnogo sretni, a Fijuk ih nikada nije pronašao, u stvari Fijuk je prosto nestao pa su svi ljudi bili sretni, a Mir je živio u svakoj zemlji. Gotovoo.
Zara, ti plačeš?
– Ne, voljeni moj, dobro sam ja. Nikada nisam čula ljepšu bajku, ipak ima nešto ljepše od ljubavi, a to je sreća, i sloboda, i mir. Spavaj jedini moj…