Redakcija 
Prof. dr. Ahmed Bihorac: O novom romanu Udade se Nusreta prof. dr. Saita Kačapora
Kroz historiju ljudskog društva, kao odraz svoga drugačijeg jezičkog i umjetničkog poimanja svijeta mnogi su pokušavali da se bave književnim stvaralaštvom, koje je kao dar svojstveno ljudima i neodvojivo od ljudske prirode. Ali se stvaralaštvo može prepoznati i kao sposobnost spoznaje suštine prirode, društva i ljudske egzistencije. Krstić u Psihološkom rječniku kaže: „Stvaralaštvo je stvaranje bilo čega što je novo, što predhodno nije postojalo.“[1] Prvi nagovještaji i počeci stvaralaštva se nalaze u književnost i umjetnosti. Taj stvaralački potencijal je bio neophodan pojedincu, ali i društvu. Zbog tako raznolikog pristupa stvaralaštvu teško je dati izdvojenu, sveobuhvatnu definiciju književnog stvaralaštva, naročito romana. Tako ni pedagoško-psihološka literatura još uvijek nije došla do jedinstvenog shvatanja ovog pojma, već se književno stvaralaštvo šire tumači, kao sposobnost pronalaženja novih svjetova, rješenja, stila života i sposobnosti pronalaženja novih saznanja, kao i nastajanje novih književnih vrsta i žanrova. Ovdje se nameće pitanje koje se može postaviti i autoru ali i čitaocima romana Udade se Nusreta, prof. dr Saitu Kačaporu, a to je: Da li se može promijeniti ljudska priroda? To se jedino može desiti kod malog broja autora, tačnije romansijera, koji to pokušavaju da učine u svojim romanima. Takav je slučaj i sa našim autorom.
Ako ste se zaželjeli dobre knjige, napisane pitkim narativnim stilom, knjige koja će privući vašu pažnju, dok pratite lirski intoniranu priču koja se čita u jednom dahu, onda je to, svakako, novi roman čovjeka koji, podjednako drži zanimljiva predavanja budućim pedagozima, učiteljima i vaspitačima, ali i pleni pažnju slušalaca mehkim, za uho prijatnim glasom, svakom svome sagovorniku, bez obzira da li je akademski građanin, prodavac na pijačnoj tezgi ili stari prijatelj, imali ste sreće. Profesor doktor Sait Kačapor nas je obradovao još jednim svojim romanom Udade se Nusreta.
Kada sam dobio rukopis ovog romana, sa nestrpljenjem sam počeo da ga čitam, jer mi je poštovani profesor Kačapor, moj višedecenijski prijatelj, nagovijestio da je roman napisao sa željom da sačuva atentičnost izraza ljudi koje je poznavao, koje je učio i o kojima je pisao vrlo uspješno.
„Čitanje vrhunskih književnih djela čini put uvođenja u umjetnost reči ali i uslov za upoznavanje nauke o njoj“[2]. A znamo da se maternji jezik najbolje uči iz djela domaćih autora, koji čuvaju svoj jezik, kao prof. Kačapor. Kada zavirimo u svijet književnosti uočimo da postoje mnoge književne vrste. Uvijek ima nešto za svakog čitaoca. Tu je bez premca roman kao književni žanr. A ljubavni roman kao najčitaniji. Zdenko Lešić je u svojoj Teoriji književnosti istakao jednu aktuelnu definiciju romana gdje je roman fikciono djelo u prozi sa izvesnom dužinom koja se podudara sa veličinom knjige od 60 000 do 200 000 riječi[3]. Znajući da književnost nije samo u vlasništvu obrazovanih ljudi, već i mnogih drugih ljubitelja lijepe riječi, valja upozoriti na odnos prema književnosti koji se gradi kroz čitalačku kulturu upoznavanjem najljepših djela naše i svjetske književnosti[4]. Svaki je čovjek na svoj način u neprestanom kontaktu sa književnošću, koja se ne predaje samo u školama, već se u njoj uživa u svakodnevnom životu.
Zato zauzima najviše mjesto u hijerarhiji žanrova. Konačno i Bahtinova razmišljanja o romanu, koja polaze od stava da „što je žanr razvijeniji i složeniji to se potpunije sjeća svoje prošlosti“[5], odgovaraju mogućnosti da se književne pojave, umjesto davanja statičnih i univerzalnih definicija, prate i objašnjavaju u svome dijahronijskom razvoju (ne bi li se probudio „život zakopan u terminima i riječima“), odnosno u historijskom kontekstu, ali uvijek imajući u vidu aktuelnu književnohistorijsku i metodološku situaciju. Takav način razmišljanja zapravo odgovara jednoj moderno zasnovanoj historijskoj poetici žanra (a upravo je žanr onaj fenomen koji, prema Bahtinu, po samoj svojoj prirodi odražava najčvršće, „vječne“ tendencije razvoja književnosti) koja ima namjeru da „rekonstruiše kako određeni načini organizovanja književnog djela funkcionišu i određenoj književnopovjesnoj situaciji, ili čak šire ― u kulturnoj situaciji“[6]. Tako se postavlja pitanje: Šta je ljubavni roman? Davanje odgovora sigurno nije lahko. Ljubavni roman bi trebao da ima srećan kraj. Kao svaka ljubavna priča. Međutim, u životu se ne dješava uvijek tako, što ne znači da roman prestaje biti romantičan. Roman Udade se Nusreta je romantična priča kojase bavi veoma konvencionalnim likovima i okruženjem. Tema je svevrijemenenska i sveprostorna i pripovijeda o ljubavnim nedaćama dvoje mladih ljudi. Ljubavni roman, kao i bilo koja druga književna vrsta, posjeduje brojne karakteristike koje naš autor odlično poznaje. U toku relativno dugog aktivnog života u Sandžaku, upoznao sam mnoge primjere tradicione udadbe i ženidbe i običaja koji prate tu najvažniju odluku u životu muškarca i žene. To sam jednako upoznao na teritoriji Novog Pazara, Sjenice, Tutina, Rožaja, Bijelog Polja, Pljevalja, Berana, Plava i Gusinja, Nove Varoši, Prijepolja i Priboja, odnosno Sandžaka u cjelini. Tako, na primjer, u Novom Pazaru sam bilježio jedan veoma stari običaj čestitanja na udadbi kćerke, od strane rodbine i prijatelja. Roditeljima i članovima najuže porodice iz koje je otišla djevojka i udala se, pored ostalih upućivane su sljedeće riječi: Sretna vam bila i da Bog da je iz te kuće na tabutu iznijeli! Tada sam bio mlad i nijesam shvatao šta je pisac, odnosno šta je lice koje čestita, htjelo da kaže. Radi se o njegovoj želji da mlada u tom domu i braku nađe sreću i da u toj sreći proživi svoj život, te da je iz te kuće njena djeca i potomci iznesu na tabutu i sahrane!
Nudeći takva objašnja autor nas lagano provodi kroz radnju romana. Prateći sve tanane treptaje duše ovo dvoje zaljubljenih ljudi, profesor Kačapor nas pokušava voditi kroz psihologiju gorštačkog mentaliteta ovih poštenih i časnih ljudi, pokazujući koliko su mu bliski i poznati.
Pomenuli smo, uglavnom, srećan kraj u romantičnim romanima, ovaj roman se tragično završava, iako govori o vrlo snažnoj ljubavi Nusrete i Mehmeda. Manirom iskusnog pedagoga, poznavaoca duše i mentaliteta ponosnih Bošnjaka, Pešteraca, prof. Kačapor nam kroz ulogu naratora niže događaje kao na filmskoj traci, istovremeno nam iznoseći sva osjećanja glavnih junaka ali i onih koji se nalaze u njihovom okruženju, prikazujući na taj način likove mnogo dublje, snažnije. To je način da se čitaoci dublje povežu sa likovima i radnjom, tačnije sa onim što čitaju. Roman Udade se Nusreta je treći roman sa opštom temom sudbine Bošnjaka u Sandžaku. Njegova radnja je vremenski smještena u sedamdesete godine prošlog stoljeća a inspirisana surovim ubistvom djevojke na sam dan njene svadbe. Period koji potiče iz pedesetih godina prošloga vijeka koji je Srbima i Bošnjacima, žiteljima Sandžaka, namjetnuo nove standarde, razmišljanja i običaje. Dilemu da li čuvati tradicionalni način života ili prihvatiti nove životne okolnosti. Prevagu su odnijele neke tradicionalne norme koje su se teško mijenjale. Naravno da su i novine polahko, ali sigurno, krčile sebi put kroz tradicionalne sredine omogućavajući pristrasno kreiranje nove fizionomije sandžačkog podneblja. Došlo je novo doba, nova kultura, uslovljena tradicijom ali i prihvatanjem novih navika i shvatanja a akteri im nijesu bili dorasli.
„Romani, kao djela lijepe književnosti, pišu se i čitaju radi umjetničkog doživljavanja. Razlog za njihovo nastajanje se nalazi u njihovoj sposobnosti da izazivaju posebne utiske, osjećanja, raspoloženja, misli i stavove a iz svega toga slijedi umjetničko uživanje i veliko zadovoljstvo čitalaca“[7]. Valja istaći da su mnogi ostvareni umjetnički doživljaji, zapravo, pokretači čitalačkog interesovanja za romane i kvalitetnu književnost. U ovom romanu nije riječ samo o jednom doživljaju, već o višestranom doživljaju i svojevrsnom vidu življenja u novim uslovima i novom svijetu, kojem nisu dorasli akteri romana.
Nudeći nam romantičnu pitku priču, narator vješto vodi radnju kroz brojne interesantne dijaloge i monologe glavnih junaka, čuvajući arhaičnost, bogatstvo i kolorit onog zvonkog, čistog i toplog maternjeg bosanskog jezika. Kroz autorov književni izraz uočavamo dominantnost posebnosti emocionalne proze, te možemo konstatovati da je ovo jedan lirski roman. Događaj o kojem autor govori se mogao djesiti u bilo kojem dijelu zemlje i svijeta. Ova tragična ljubavna priča ne bavi se samo situacijama kroz koje prolaze njeni akteri već i njihovom borbom da se razbiju sve barijere. Kao čovjek koji je život proveo sa mladima, prenoseći im znanja, učeći ih i životu, profesor Kačapor sa aspekta pedagoga i poznavaoca ljudskih osjećanja diskretno čitaoce uvodi u tok radnje. Radnja postaje zanimljivija jer naš autor ne samo da ima potrebna pedagoška znanja već i alate za poticanje obuke i emocionalnog razvoja čitalaca njegovog romana.
Roman prati priču dvoje mladih ljudi koji su se slučajno sreli na uobičajenom mjestu susreta njihovih vršnjaka. Na izvoru. To će biti mjesto njihovih, tobože, slučajnih susreta.
Ovim romanom je profesor Kačapor potvrdio očekivanja čitalačke publike, koja je imala priliku da pročita njegova ranija književna ostvarenja, pisan rukom umješnog pripovjedača koji zna kako svoje čitaoce da uvuče u priču, ali se, radnjom, iznenađujućim obrtima trudi da recipijente zaintrigira širim tematskim rasponom i filozofskim podtekstom.
Radnja teče lagano i opušteno. Kroz opise svakodnevice čitaoci se već na prvim stranicama upoznaju sa glavnim junacima. Vrlo brzo se ljubav rađa među njima, ali je često prožeta brojnim problemima i djeluje kao da nema perspektivu. Bez obzira na sve dvoje mladih pokušavaju da stvore uslove za viđanje, komunikaciju i kontakte. Sam zaplet priče donosi razdvajanje Nusrete i Mehmeda, tugu i očaj. Na kraju dolazi do tragičnog raspleta njihove nesrećne ljubavi.
Autor nam u predgovoru romana govori o lajtmotivu romana Udade se Nusreta, nudeći nam stvaralačku historiju nastanka romana, radi boljeg razumijevanja. Priču koju je čuo od svoje sestre Mere koja je bila udata u Detane. A dolazak surove stvarnosti doneo je mnogo primjera sličnih ovom koji je profesor Kačapor opisao u svojem romanu. Ali za svaki slučaj, da se neka porodica ne bi prepoznala, autor je sva imena i prostore gdje se dješavaju radnje izmislio, ističući da je svaka sličnost sa eventualnim događajima krajnje slučajna.
Bez sumnje se pred nama nalazi jedna veoma interesantna knjiga, koja zaslužuje našu čitalačku pažnju. Knjiga koja se čita u jednom dahu i koja nas sigurno neće ostaviti u ravnodušnom čitalačkom dremežu. Autoru i izdavaču čestitam na još jednoj kvalitetnoj knjizi, romanu, koji će sasvim sigurno obogatiti bibliografiju sandžačke književnosti a vama, poštovani čitaoci, najtoplije je preporučujem za čitanje.
U Novom Pazaru, 29. februara Prof. dr. Ahmed A. Bihorac
[1] Krstić Dragan:Psihološki rečnik, IRO Vuk Karadžić, Beograd, 1988. str. 591.
[2] Ahmed A. Bihorac: Književnoteorijske i metodičke osnove proučavanja romana u školi, Univerzitet u Novom Pazaru, 2023. Novi Pazar, str.12.
[3] Zdenko Lešić: Teorija književnosti, Službeni glasnik, Beograd, 2010. Str. 392.
[4] Ahmed A. Bihorac: Roman kao stvaralački čin, Univerzitetska misao br. 12 (2), str. 83-92.
[5] Mihail Bahtin: Problemi poetike Dostojevskog, (Preveo M. Nikolić), Beograd 2000. стр. 115.
[6] Mihaił Głowiňski: Književna vrsta i problemi historijske poetike, (Preveo G. Chamot), „Umijetnost riječi“, br. 2–4, Zagreb 1974. str. 316 .
[7] Ahmed A. Bihorac: Književnoteorijske i metodičke osnove proučavanja romana u školi Univerzitet u Novom Pazaru, Novi Pazar, 2023. str 119.
