Redakcija 
Rođeni ste 1956. godine u Novom Pazaru. Koja je uloga zavičaja i porijekla u vašem pisanju? Ako biste morali nekome da predstavite Novi Pazar u jednoj rječenici kako bi ona glasila?
ŠABAN ŠARENKAPIĆ: Nisam neki zavičajac, a grad moga rođenja mogao je biti i bilo koji grad. Ali, eto, slučajevi su odlučili. Ne znam koliko porijeklo utiče na pisca, ono jeste važno ali ne odlučuje ništa. Društvene okolnosti pod kojima pisac stasava važne su za njegov razvoj. No, ponajprije, pisac je tumač svog, ali i tuđih života. Pa porodicu vidim kao prostor u kojem duša počinje da živi, da sluša, da strepi. Da smišlja odgovore na neogovorljiva pitanja. Tu se mlada duša prvo sretne sa strahom. Vrlo kasnije sretne se i sa smrću. Te su stvari u balansu. Naspram radosti. A tu su i riječi. Jedine alatke koje čovek ima uza se. Tako nastane pisac – između duše i uma. Među riječima. Riječi su nekad bijes, nekad ljuta šutnja. Između toga, u tome prostoru, obitava poezija.
Ima jedna rečenica u mojoj knjigi BUKVICA. I kaže: Novi Pazar je grad u koji se lako uđe, a iz kojeg teško, ili nikad ne izađe.
Ako biste morali da izaberete samo jedan grad da živite i boravite samo u njemu do kraja života, koji bi to bio grad i zbog čega?
ŠABAN ŠARENKAPIĆ: Da takav grad postoji, ne bi bilo ni svijeta. Bilo bi samo to mjesto koje smo odabrali da na njemu živomo. Postojala je Tula, na zemlji Raj. Ne na nebu. Ali je propala. I zato treba živjeti svuda – gdje se god stigne treba živjeti. I ne pod prisilom. Živjeti u moranju je patnja, ma gdje.
Djetinjstvo je (ili bi trebalo da bude) najbezbrižniji period života pa možda zbog toga i najljepši. Šta se iz djetinjstva trajno smjestilo u Vašem sjećanju? Šta ste u djetinjstvu sanjali da budete?
ŠABAN ŠARENKAPIĆ: Starost je ljudskija, pravednija, čovječnija. Ona je drugo lice vajne mladosti. Mladost je hirovita, vatrasta, a u suštini osakaćena varkom trajnosti. I najčešće u mojem sječanju buja ono čega više nema. To čega naizgled nema, prag je preko kojeg se čovjek istinski vraća sebi. Ko pošteno zakorači tamo, u sebe, otkriće tajnu o duši.
Miris pečene kahve još me, i sve više, iznad svijeta uzdiže.
Recite nam nešto o svojim roditeljima. Šta su Vas savjetovali? Šta to čovjeka najviše opredjeljuje u djetinjstvu i mladosti da postane dobar, loš ili zao?
ŠABAN ŠARENKAPIĆ: Sve ste rekli u ovim pitanjima. Savjet, dobrota, poštenje. Gdje ima savjeta, dobrote i poštenja, ima riječi. Tu gdje se razgovara, to je dušina bašča. Tu je istina.
Strah unazađuje čovjeka, mladoga čovjeka. Strahovi istinjaju iz šutnje, neznanja i nepovjerenja. Dijete je velika duša, a da se ne sagubi, mora učiti. Teško je učiti, jer danas je lako biti zao, biti nenaučen.
Rođeni ste u Titovoj Jugoslaviji. Kakva su Vaša sjećanja na bivšu zajedničku državu? Jedni je pljuju, drugi je u zvijezde kuju. Kako ste doživjeli i preživjeli krvavi raspad države?
ŠABAN ŠARENKAPIĆ: Milo mi je što sam stigao biti Jugosloven. Baš zato što sam uz to, mogao biti i što god hoću. Beo, žut, crn, zelen. Kako sam doživio? Raspuknuo sam se po šavovima.
Prvu knjigu poezije „Kućna nega“ objavili ste 1987. godine. Kada ste počeli da pišete poeziju i šta je bio vaš prvi podsticaj? Čije ste pjesme i priče voljeli da čitate tokom školavanja?
ŠABAN ŠARENKAPIĆ: Prvu sam “pjesmu“ sročio 1971. godine, „Moj otac“, kao školski zadatak.
I otac je imao svoju notesicu, i ti bilje\io svoju muku, i ja nad njim sricao u sveščicu upisivao svoju brigu.
Vrlo sam bio nesretan što moram čitati lektirske knjige. Jer čitanje je sagovorništvo, kao i pisanje. Mučni razgovori otupljuju. Pa sam otkrio da ima drugih i drukčijih knjiga. Tada je počela avantura traženja, biranja.
Objavili ste i zbirke poezije Kućna nega (1987), Učena voda (1990), Imperija hleba (1993), Zemna snaga (1997), Stambolska sprema (1997), Memorijalne ploče (2002), Lirika manjinstva (2005), Maternji geto (2005), Izabrane pjesme (2006), Zemna ostavština (2007), Crvene kuće (2014), Kafkin kalfa (2019), Kuća jasina (2022), Gazinski glasnik (2025). Nedavno ste u izdanju Mostart objavili stihozbirku Stećak za Palestinu. O Palestini ćemo malo kasnije, a sada nam recite ukratko o svojim knjigama poezije. Postoji li zbirka koja Vam je posebno bliska i zašto? Ako biste morali da izdvojite samo jednu Vašu pjesmu koja bi to bila?
ŠABAN ŠARENKAPIĆ: Svaka zadnja knjiga mi je i najdraža, al prva je prva. A pjesma je ova, zadnja.
NIJET ZA SVIJET
Ono što moraš, ali ne smiješ
Reći ocu – tvorcu
Sujevjerica
Što ti zapire u grlu
Što te vrijeđa i boli jer šutiš –
Ti, koji se dvoumiš i koji nisi
U ovom ambisu vijeku
Hrakao krv
Stisni srce da to zanijećeno
Prevališ preko usta
Ali najpre
Pomisli u trenu
Na sirotu, na poeziju –
Jer ona nema dlake na jeziku
(2025)
Na koji način društvene i političke okolnosti utiču na vašu poeziju? Da li vjerujete da pjesnik treba da bude i hroničar svog vremena? Evo, upravo je Vaša najnovija stihozbirka posvećena nepravdi koja se dešava u svijetu. Jeste li mogli da pomislite da će ovoliko nemoralnosti i nenormalnosti (za)vladati svijetom?
ŠABAN ŠARENKAPIĆ: Svakako da je mnogo takvih uticaja puno, pa mi pisanje dođe kao sretno iznađen odgovor na izazove. Potrebno je da prođe i malo vremena i da se u napisanom otkriju teme i odgovori na poticaje.
Poezija ne nudi brza rješenja, ali često ide ispred rude.
Dovoljna je i mala nepravda pa da se čovjek pobuni, ako je čovjek. No, književnost nije ljudsko biće. Ali jeste njegov odraz. Ona ima svoje zakone, mjere i forme. Često na granici lijepoga i ružnoga. Na pragu dobra i zla. Ali, to je umjetnost, i biće to sve dok sobom ne priziva zlo. Iza toga priziva može stajati i čovjek, nacija, država. Mag ili korporacija.
Zlo postoji odkako je svijeta, samo je danas ono vidljivije, prisutnije, pa time i banalnije, nazadnije, i seže izvan božjeg bića. Za mene je strašnija ljudska oguglalost na zlo. Bolje rečeno, naša ravnodušnost spram zla.
Ko kontroliše medije te ovako i ovoliko ćute o genocidu koji je moguće pratiti uživo? Da li za ratove veću krivicu snose vođe i generali ili ratnohuškački novinari? Da li je sramota danas biti novinar? Koje elektronske i(li) štampane medije na našem četvoroimenom jeziku možete da pohvalite kao elementarno profesionalne, objektivne… da ih preporučite našim čitaocima?
ŠABAN ŠARENKAPIĆ: Svi ovi ratovi su počeli davno, i završiće se jako, jako kasno.
Biti novinar? Biti pekar? Cipelar? Svaka profesija podrazumijeva časnost u činjenju kakvog posla. Šta bi to bio nečastan pekar, ili nečastan lekar. Ili nečastan novinar.
Nečasnog bi pakara vjerovatno išibali javno ili možda protjerali. Danas novinare nagrađuju i plaćaju da budu nečastni.
Poluistine su opasne, i na njima se zasniva moderno, slučinačko novinarstvo, toliko su opasne da izazivaju sljepilo.
Pred sramotom svaka je istina unižena, i svaka riječ oprljana. Kad samo poslušam kako govore vajni nosioci mikrofona, pomislim na šta bi ova zemlja ličila da nije takvih mrmljatora.
Autor ste i zbirki priča „Bukvica“ (2000), „Pazarske trilogije“ (2005) romana „Mazija“ i proze ”Kvartida”. Recite nam nešto više Vašoj prozi i ako biste morali sa sobom na neko pusto ostrvo da ponesete samo jednu knjigu, koja bi to bila Vaša knjiga, a koja nekog drugog autora?
ŠABAN ŠARENKAPIĆ: Tim prozama popunio sam neku prazninu u svojoj duši, kopkajući po sjećanju Pazarlija. A ona prva rečenica iz Bukvice, otvorila mi je vrata i rekla: hajde, pišče. Bujrum! Piši priče.
Ponio bih sasobom Bukvicu, i Markesovu Oharasku, i Kafkina Pisma, i Derviš i smrt.
Imate li kućnu i biblioteku i da li znate broj knjiga? Možete li se sjetiti koje ste knjige pročitali prošle i tokom prve polovine 2025. godine? Šta čitate ovih dana? Koje su Vam knjige najbliže uzglavlju, odnosno radnom stolu?
ŠABAN ŠARENKAPIĆ: Knjiga imamo dosta u kući, ali im i ne znam broja. Veliki je spisak pročitanih, ali uglavnom istih, davno iščitanih. Malo je novih, vrlo rijetkih.
Na stolu su mi knjige mojih prijatelja. I zato nikad nisam sam. Uvijek smo skupa.
Sinan Gudžević je napisao da ste za vrijeme rata tokom raspada SFRJ, prodali staru roditeljsku kuću da bi od tog novca mogli da izdajete knjige, da ste izdali stotinjak knjiga, potrošili novac od prodate kuće, a ništa nijeste zaradili od prodaje knjiga... Da li i danas vjerujete da književnost vrijedi svake žrtve i da pjesnička riječ nadživljava prolaznost svakodnevice?
ŠABAN ŠARENKAPIĆ: To je tačno što je Gudžević napisao. DamaD je objavio oko 180 naslova. I stao. Već je to urodilo plodom. Sve je više objavljenih knjiga danas.
Kako ste se osjećali kada ste izdali prvu knjigu?
ŠABAN ŠARENKAPIĆ: Kao pobjednik nad strahom.
Osnivač ste Kulturnog centra DamaD, te pokretač književnog časopisa Mak i magazina Has. Zašto Mak i zašto Has? Upoznajte čitaoce sa ta dva časopisa.
ŠABAN ŠARENKAPIĆ: Književni časopis Mak je posudio ime od Maka Dizdara. A nezavisni magazim Has, periodičnik je među tridesetak nezavisnih medija Asocijacije LOKALPRES, one krnje Jugoslavije. Has može da označuje da je nešto pravo, originalno, a i sugerirati da je to nešto u ličnom posjedu. Uglavnom, to je bio “list manjine u većini slučajeva“.
Kako izgleda vaš stvaralački proces – pišete li u određenom ritmu ili čekate trenutke inspiracije? Da li vas proces pisanja više iscrpljuje ili oslobađa? Koje teme Vas danas najviše zaokupljaju?
ŠABAN ŠARENKAPIĆ: Pa zahvaljujući sretnim porodičnim okolnostima, svo svoje vrijeme harčim u pisanju. Svjestan da će i to jednom prestati. Pa mi bude žao. Toliko toga nisam rekao.
Kako ocjenjujete savremenu književnu scenu u Sandžaku i šire? Da li sarađujete sa mladim pjesnicima i kako ih savjetujete? Koga od sandžačkih pjesnika možete da pohvalite?
ŠABAN ŠARENKAPIĆ: Na svako njihno ime pala hvala! Sandžak je već postao Republika, književna.
Šta mislite o položaju poezije danas – da li može da se desi da vještačka inteligencija upropasti književnost, umjetnost, kulturu… da svi počnu da pišu poeziju, prozu, eseje… da slikaju, crtaju…?
ŠABAN ŠARENKAPIĆ: Bolje reći, o položaju pisca danas. Ali šta god da se kaže, njemu se u ovim uslovima neće pomoći. Pisac je postao kolateralna šteta novoga doba, slamka u šumama duboke podkulture.
Da li postoji neka pjesma ili priča koju ste dugo čuvali „u sehari“ prije objavljivanja i zašto? Koja vam je do sada najdraža kritika ili komentar čitalaca? Na čemu trenutno radite i šta publika može da očekuje u skorije vrijeme? Da li se i dalje obradujete knjizi koju Vam neko pokloni?
ŠABAN ŠARENKAPIĆ: Par riječi iz pera Izeta Perviza o romanu Bukvica:
Evo još jedne izuzetne knjige koja dolazi iz pera pisca iz Sandžaka. Roman “Bukvica” Šabana Šarenkapića knjiga je proživljenog iskustva i preživljenosti apokaliptične historije prelomljene kroz obiteljsku sagu prepunu dramatike, simbolike i univerzalnog.
Šarenkapić je prije svega pjesnik, potvrđen pjesnik iza koga stoji nekoliko uspjelih knjiga poezije. Pokrenut stvaralačkom stihijom on roman ispisuje kao pjesmu, u jednom dahu. Fabuliranje tu ne igra ključnu ulogu i radnja se uvijek dešava istovremeno na nekoliko nivoa, brzo prelazeći sa subjekta na subjekt, sa lika na lik, isprepletena gustom mrežom neobičnih opservacija, lucidnih poređenja, imaginacionog iverja, tako da je njegov jezik u neprekidnoj kretnji – u oticanju. Tu se lik utiče u lik, pokret u pokret, događaj u događaj, i sve teče i buja. Kao da su negdje pukli stubovi na nekakvoj brani iza koje je provalila dugosputavana bijesna voda, pa sve ponijela, sve poklopila i upila u se.
Sva ta leksička razbokorenost nije slučajna kako bi se u prvi mah moglo učiniti, niti je pisac podložan samo njoj, već je sve to u službi onog što roman hoće da saopći, a pisac da predstavi – tema je ovdje, čini mi se, odredila stil.
I na kraju, kad bi bilo dozvoljeno da se nad knjigom šuti, nad ovom bi trebalo šutiti, začuđeni i puni poštovanja, ili kad bi bilo dozvoljeno da se roman strpa u jednu rečenicu, ili, možda, kad bi bilo moguće da se kao Aladinov duh vrati u rečenicu iz koje je, čini mi se, utekao: Zatvori se i prave da sabiju prostor a udvostruče vrijeme.
Sada radim završavam knjigu stihova ROBIJIN SIN. A završio sam stihovnice OČEVI RUKAVI, i MAŠALA MOŠEREH.
Avlija odavno planira pokretanje edicije ‘’Bošnjačka biblioteka’’ (objavili smo samo prvu knjigu, uskoro akoBogda još dvije). Da ste Vi urednik Avlijine edicije ‘‘Bošnjačka biblioteka’’, koje bi to bile prvih deset knjiga?
ŠABAN ŠARENKAPIĆ: Eto, isprve bih imao devet imena pisaca iz Sandžaka.
Ima li još u Novom Pazaru lijepih starih avlija iz turskog vakta? Jeste li imali/imate li avliju u Novom Pazaru? Šta zapravo za Vas znači avlija? Na šta Vas asocira ova imenica?
ŠABAN ŠARENKAPIĆ: Avlija jeste dvorište, najčešće ograđeno zidom. Da, zatvoren je prostor, čini se. No, za mene, to je mjesto bezgranične slobode.
Razgovarao: H. L.
Intervju će biti objavljen u časopisu Avlija broj 25.
Istaknutu sliku ustupio Šaban Šarenkapić
