Mark Pashku – Lucgjonaj
Književnik
RAZGOVOR S ONE STRANE STIHA
Poezija nije samo umjetnost napisane riječi, već i način života. Drukčije rečeno, poezija je civilizacija. Postoje ljudi koji ne pišu poeziju, ali žive u skladu s njom, a postoje i oni koji pišu poeziju, ali ne žive u skladu s njom. Adnan upravo živi prema stihovima koje stvara jer ostaje vjeran riječima svoje poezije do samog kraja.
Poezija koja se sada nalazi u vašim rukama je poezija koju sam čitao i prije nego što je dobila svoj konačni obris, a mnoge od pjesama vidio sam u nekoliko obrađenih verzija.
Adnan je uspio da izrazi svoju poetsku originalnost, i to se, vjerujem, jasno vidi u ovim pjesmama. Budući da je umjetnost, stvar ukusa, pomalo poput hrane, vjerujem da će i poezija Pepića biti duhovna hrana na lijepoj trpezi književnosti.
To je kratka, ali izuzetno gusta poezija, bogata osjećanjima i simbolima. To egzistencijalna i filozofska poezija koja na prvi pogled djeluje suvo, ali u stvarnosti nas uvodi u duboka promišljanja.
Glavni motivi ove poezije su brojni: unutrašnja bol, odnosno doživljaj života u dubinama duše; stanje između života i smrti, između izraza i tišine, sjećanja i zaborava, molitve i prihvatanja; simbolika tijela u kojem riječ nije samo misao, već se utjelovljuje, postaje tijelo…
Adnanova poezija nosi suptilnu ironiju, duboku, gotovo samorazarajuću. Drugi cilj Pepićeve poezije jeste biti svjedok boli, nepravde, potlačenosti, pritiska i nejednakosti, ali i svjedok otpornosti i nesalomivosti. Iako poezija koju držimo u rukama nosi veliku dozu melanholije, u njoj ima mnogo sjenki i tamnih prostora, hladnih hodnika i potresnih krikova, ali i mnogih uglova koje obasjava lijepa svjetlost sunca. Ima dovoljno skloništa gdje njegova riječ pronalazi toplinu i živi slobodno, poput zaljubljenog para na svojim tajnim mjestima. Riječ se, čak u jednoj pjesmi, prikazuje kao mrtva, ona umire poput živog bića i trune.
Metafore su u pojedinim slučajevima vrlo izražene, ali ono što je najljepše u ovim pjesmama jeste to što nijedna riječ nije suvišna, a svaka riječ je kao vagon pun figuracije. To je ono čemu pjesnik teži.
Ove pjesme su poezija sumnje, negacije, potlačenosti, odsustva… Pjesnik nas poziva na komunikaciju, sa čovjekom, sa društvom, sa okruženjem, ali i sa prirodom i sa Stvoriteljem. On se plaši odsustva komunikacije, i to s pravom jer društvo koje ne komunicira, trune, rđa, otuđuje se, i kao što često vidimo, počinje da jede samo sebe. Za pjesnika, „tišina buđa“.
U ovoj zbirci nalazi se i jedna pjesma posvećena meni, našem prijateljstvu i razgovorima koji, rekao bih, nisu bili ništa drugo do ljudski razgovori. Mi smo zaista pronašli o čemu da pričamo, i to nalazimo i danas. Vjerujem da ćemo i ubuduće razgovarati o novim knjigama, novim pjesmama i književnim promocijama.
Za pjesmu koja je posvećena meni, neću reći nijednu riječ kao analizu, ali mogu reći da me je zaista dirnula. Mogu samo dodati da je poezija zaista most čovječanstva, most koji nijedna diktatura ne može srušiti.
Ova zbirka pjesama može vam praviti društvo u neka jutra, uz kahvu (kako Pepić kaže) ili čaj. Ova knjiga je dobar prijatelj, ne umara se, već vas strpljivo čeka da je pozovete na razgovor.
