Muftija Muamer Zukorlić
Oj sudbino zašto se inatiš,
sve što uzmeš ti nikad ne vratiš.
Sandžaklija svaki bješe tužan,
Kad izdahnu muftijina duša.
Osta Sandžak, ostaše džamije,
Zukorlića nema nam muftije.
Uz svoj narod muftija je stojao
Samo Boga Zukorlić se bojao.
O islamu muftija ̓je predavao,
U islamu živio i spavao.
Allah mu je u dovama bio,
Kad Muftija dušu je ispustio.
Ništa neće biti kao prije,
Šta će Sandžak bez svoga Muftije.
Najvećega izgubismo sina,
Muamer je bio veličina.
Zapamtite šta ću sada reći,
Nikad više neće doći veći.
Ljudina je Muamer bio tak’a,
Ponos Bosni i cijelog Sandžaka.
Pišem ovo i teško mi sada,
U srcu je mome trista jada.
Svaki čovjek gorke suze lije,
Nikad takav rodio se nije.
Cijeli Sandžak bješe u suzama,
Nedostaje Muamer svima nama.
Može život sto godina biti
Muftija se neće prežaliti.
Znam da svako umrijeće,
Prežalit se Muamer nikad neće.
Još bi ovo reći htio svima
Pamtiće ga Sandžak vjekovima.
