BILO JEDNOM U PLAVU I GUSINJU[1]
1. KAJA
Decembra mjeseca 1879. godine odigrala se u selu Nokšiću krvava bitka između crnogorske vojske, kojom je komandovao Marko Miljanov, i dobrovoljaca iz Plava i Rugove, kojima je komandovao Ali-paša Gusinjski. Ova bitka poznata je kao Boj na Nokšiću, u kojoj je poginulo po više stotina boraca na objema stranama.
Kuća-kula Maljića Bučaja u Nokšiću bila je određena, kao i još neke kule iz tog sela, za prihvat ranjenika. Kuće su tada, iz bjezbjedonosnih razloga, pravljene sa samo jednim ulaznim vratima, na koja su ulazili i ljudi i stoka. Prizemni sprat bio je hizba za stoku, a stepenice su vodile na gornji sprat, ili spratove, u kojem je živjela porodica.
Na prvi juriš Crnogoraca poginulo je na desetine boraca i sa jedne i sa druge strane, a još više je bilo ranjenih. Plavljani unesoše svoje ranjene drugove u Maljićevu kulu, pa se zatim povukoše. Tu su ih žene previjale.
Kada su Crnogorci stigli pred Maljićovu kuću, razvališe vrata od nje i prvi borac upade u hizbu. Kaja Galja[2], Maljićova žena, uzela sjekiru i stala na stube od ulaza. Udari sjekirom po glavi prvog borca koji uđe, i ovaj pade. Vojnici ispred vrata ne vide šta se dešava u hizbi, jer na njoj nema prozora, osim po neka puškarnica, pa jedan po jedan ulaze kroz niska vrata, a Kaja ih dočekuje sa sjekirom, i uklanja sa vrata. Tako su poginuli svih sedam boraca koji su bili ispred Kajine kuće i ni jedan nije znao šta ga je našlo, a ne da vidi ranjenike.
Tako Kaja Galja[3] uđe u pjesmu.
2. ČUVAR GRANICE
Poslije Boja na Nokšiću 1879. godine poremećeni su dobri komšinski odnosi između dva susjedna sela, Velike u kojoj živi crnogorsko stanovništvo, pretežno porijeklom iz plemena Šalja i Nokšića u kojem živi albansko stanovništvo iz plemena Keljmendi (Klimenti). Sve do Boja na Nokšiću, stanovništvo ova dva sela zbližavalo je njihovo zajedničko ilirsko porijeklo, ali poslije ovog Boja toliko su se zakrvili da su mnoga zla jedni drugima činili.
Posebno je bilo teško domaćinstvima, iz oba sela, koja su imala imanja uz samu granicu. Za vrijeme poljoprivrednih radova, dok bi neki članovi domaćinstva radili na zemlji, drugi su ih naoružani čuvali. Postojali su i stalni čuvari sela. U čuvanju sela često su i žene bile angažovane i naoružane kao muškarci.
Slušao sam u Albaniji Tafilj Mehu, rodom iz Nokšića, da priča da je jedna od takvih žena bila Zarifa Zećirova Mekuli. Od šesnaeste godine nosila je mušku nošnju i oružje. Bila je jedan od najboljih čuvara granice. Bilo je pokušaja, kako se priča, dok je ona čuvala granicu, da Veličani pređu granicu, ali ni jedan nije uspio. Tako je selo bilo sigurno dok je ona bila na straži. Ostala je neudata, pa je od naroda nazvana Muškobanja[4] iz Nokšića. Dužnost graničara obavljala je pune 32 godine, do 1912. godine.
U vrijeme pokrštavanja, marta mjeseca 1913. godine, doveli su Zarifu u Crkvu sv. Trojice u selu Brezojevice da je pokrste. Pop joj, za vrijeme ceremonije pokrštavanja reče:
-Čuli smo, Zarifa, za tebe i tvoje junaštvo, pa ćemo ti dati i ime koje ti odgovara – Zorka. To je ime kćerke našeg Gospodara.
-Babo mi je dao ime Zarifa. Sa tim imenom ću i u grob da odem.
Krilaši odvedoše Zarifu u grupu muškaraca, koja je odabrana za strijeljanje. Tada Zarifa reče:
-Sada sam ponovo rođena.
Zarifu bi i odveli sa izdvojenim muškarcima, ali tada jedan Veličanin zaštiti Zarifu govoreći:
-Zarifu nijesmo ubili dok je bila čuvar i naoružana. Zar sada bez oružja da je ubijemo, da se osramotimo. Puštite je!
Tako Zarifa ne bi strijeljana, a niti pokrštena.
3. PRIJATELJI
Od kako se oženio sa Nurkom, bio je Ferhat Koja stalno na oprezu. Prijetilia su mu Nurkina braća. Bili su veoma uvrijeđeni. Ferhat je bio oženjen sa Šećom, njihovom sestrom od strica, a zatim je za ženu uzeo i njihovu sestru – Nurku. Bilo je to veliko poniženje, smatrali su Medunjani, koje se može samo krvlju oprati.
Boj na Nokšiću spriječi to ubistvo.
Tokom boja, naiđe Ferhat na jednog Nurkinog brata. Napadaju ga dva Crnogorca, a on se brani jataganom, leđima pribijen uz lisnjak. Pritrča Ferhat i posječe jednog napadača, a drugi uspije da pobjegne.
Začudi se brat Nurkin, što mu Ferhat priskoči u pomoć, i zbunjen ne reče ništa, a Ferhat će mu:
-Zar nismo prijatelji? – i produži prema mjestu odakle se čujaše najveća vika ljutih protivnika.
Završi se boj.
Nurkina braća i najugledniji Medunjani, poslije nekoliko dana, odoše kod Ferhata u Prnjavor.
Tako se pomiriše.
4. SEJDIJA – MOJSIJA
Ovo što ću vam ispričat čuo sam od Haljima Muratovog[5], a on je to čuo od svog oca rahmetli Murat Sulje, koji je bio prisutan kada se to dešavalo.
Na osnovu Proklamacije kralja Nikole o slobodi vjeroispovijesti[6], okupljnom narodu ispred kuće Seljmana Kuča, u kojoj je bilo sjedište Vojnoseljske opštine, službenik opštine je pročitao Prokalamaciju kralja Nikole o slobodi vjeroispovijesti, a i usmeno objašnjavao što to znači, tj. da svako ima pravo da ispoljava vjeru koju želi. Nakon toga prozivani su starješine domaćinstava nedavno pokrštenih muslimana da se izjasne da li će da ostanu u “pradedovskoj vjeri”[7] ili će da se vrate u muslimansku vjeru. Dođe red i na Sejdi Jahu[8] iz Hakanja. Pita ga službenik:
-Kako se sada zoveš?
-Mojsija.
-A kako si se ranije zvao ?
-Sejdija.
-Pa oćeš li da ostaneš Mojsije ili da ponovo budeš Sejdija?
-Dok saem bijo Sejdija nosijo saem prslje opaenkae, a i kao Mojsija nemam bolje.
Sejdija malo zastade, pa nastavi:
-Sejdija bez opaenaekae, Mojsija bez opaenaekae, hoću da saem ono što je i moj đed bijo – Sejdija.
5. U NEVOLJI KUM
Tokom februara 1913. godine na teren Plava i Gusinja stigla je Donjo-vasojevićka (Beranska) brigada[9], pod komandom brigadira Avra Cemovića[10]. Odmah je počelo nasilno pokrštavanje[11] muslimanskog stanovništva. U Vojnom Selu pokrštavanje je vršeno kod kuće Seljmana Kuča[12].
U prisustvu vojnih i civilnih vlasti pop je obavljao pokrštavanje, pisar vodio zapisnik o pokrštavanju i registar novih imena. Od kućnog starješine se tražilo da sam odabere kuma i Medo Bejtov[13] odabra komšiju Sava Giljeva[14] koji je tu slučajno bio prisutan. Medu dadoše ime Milutin.
Kum je bio dužan da pokrštenom pokloni jedno prase i da kontroliše da li se posti i kako se druge vjerske obaveze sprovode. Tako i kum Savo poče obavljati svoju dužnost, provjeravajući jelo koje se za vrijeme posta jede. Kad bi došao kod Meda, ako bi bilo vrijeme ručka, rekao bi:
– Kume Medo, neka postave sofru da ručamo.
Savo nikada nije Meda zvao Milutine. Poslije jela rekao bi:
– Ovako se posti – iako pripremljeno jelo nije bilo posno.
– Što se tiče krmeta, ono raste i biće kod mene koliko bude trebalo, jer vi ga ne bi znali držati.
Nakon mjesec dana naredi kralj Nikola da ko god hoće može da se vrati u svoju vjeru. Tako i bi.
Kako je pričala Ambera[15], Medova žena, sa Savom su se držali poslije ovih događaja kao da su pravi kumovi bili, jer nije zaboravljen njegov ljudski odnos prema njima kada su bili u nevolji.
6. BRUKAJU CRNOGORCE
Marta mjeseca 1919. godine izvršili su pripadnici vojnih snaga i naoružanih pravoslavnih civilnih grupa mnogobrojne zločine nad stanovništvom Plava i Gusinja[16]. Najviše zločina uradili su Ljevorečani, kako je to u narodnom pamćenju sačuvano.
Ambera, žena Meda Bejtovog[17] iz Vojnog Sela, o tim događajima je pričala:
– Medo je tiput sa rođacima pobjegæn u Arbaniju, a ja sæm se s dvije šćerke od pešes godinæ i đetetom od 4 mjeseca ostala kod kuće u Vojnjo Selo. Čuju se puške u selu. Kroz prozor ugljedah na obor ispred kuće 5 – 6 naoružanih ljuđi. Jedan od njih se izdvoji, bajonetom uze snop tale i pod stube naše kuće ga turi i zapalji. Ja se s đecom u plač izljegoh ispred kuće. Onæ što je snop zapaljio udari me bajonetom u jagodicu i vrnu ne u kuću. Svu me oblji krv. U tæ mah naiđe putom Milonja Đuričanin[18]. Ču vrisku i dođe do kuće vičući na paljikuće:
– Kučke jedne, nije to junaštvo, no najviša sramota! – i ufati (ugasi) ogænj, koji je već dofatio stube.
Jedan od prisutnih reče:
– Gori si od Turčina
Milonja mu odgovori:
– Vi brukate Crnogorce!
Dvije nedjelje je Milonja čuvao Medovu kuću, upozoravajući da je ona pod njegovom zaštitom.
Potomstvo Meda Bejtovog nije to zaboravilo.
[1] Iz knjige Kamen je težak dok nije pomjeren sa svoga mjesta, Almanah, Rožaje, 2008
[2] Kaja Galja je sestra poznatog rugovskog junaka iz Boja na Nokšiću Žuj Seljmona.
[3] I b r a h i m I b r o M u s i ć napisao je, vjerovatno omaškom, ime Malja {M u s i ć, I. (2006): Isto…, str. 115}.
[4] Virdžina.
[5] Haljim Muratov Markišić (1933 -)
[6] Početkom maja 1913. godine stigao je u Gusinje izaslanik kralja Nikole brigadir Mašan Božović i preuzeo dužnost oblasnog upravitelja. Smijenio je sve lokalne policijske i upravne organe, naredio da se u svim naseljima pročita Deklaracija kralja Nikole o slobodi vjeroispovijesti i da se svaki punoljetni stanovnik izjasni o tome. Ministarstvo unutrašnjih djela formiralo je sredinom maja Komisiju koja je trebala da ispita sve zloupotrebe vlasti do tog vremena, da ispita ubistva, paljevine kuća, razbojništva, nasilna iznuđivanja itd. {M e m i ć, M. (1998)}: Isto…, str.210¹.
[7] Samo je pet porodica i nekoliko pojedinaca pokršćenih muslimana u plavsko-gusinjskom kraju ostalo u pravoslavnoj vjeri.
[8] Sejdija Jahov Hakanjin.
[9] U sastav ove brigade ušao je i bataljon pravoslavnih dobrovoljaca sa ovog prostora, naoružanih oružjem prikupljenim razoružavanjem muslimana. Komandant toga bataljona bio je Nika Vučelić. Tokom marta i početkom aprila pripadnici ove brigade, pod komandom brigadira Avra Cemovića, koji se nije obazirao na centralne vlasti i vrhovnu komandu, i naoružane grupe pravoslavnih civila izvršili su nasilno pokrštavanja muslimanskog stanovništva i strijeljanje više stotina razoružanih muslimana ovoga kraja.
[10] Avro Pantov Cemović (1864 – 1913), za vođu tajne organizavije koja je djelovala protiv Osmanske države u Limskoj dolini i Sandžaku izabran je na skupu u manastiru Đurđevi stupovi 1894. godine. Isticao se hajdučijom na graničnim prostorima između Osmanske države i Crne Gore. Kako ističe M. M e m i ć “ Nije bio pismen, niti je pohađao ikakve škole, pa ni osnovnu školu”. Postavljen je za upravitelja Plavsko-gusinjske oblasti 1913. godine, kada su izvršeni do tada neviđeni zločini u ovom kraju nad muslimanskim stanovništvom. (M. M e m i ć: Pojave prozilitizma u plavsko-gusinjskom kraju 1913. i 1919. godine.- Sarajevo, 2004, str.126.)
[11]Prema M. M e m i ć u (Isto…str.129), Crnogorska Mitropolija nije dala saglasnost da se prevođenje u pravoslavnu vjeru vrši masovno i prisilno. Naredba mitropolita Mitrofana od 06. III 1913. godine određuje “da inovjera nikoga ne smijete primiti u pravoslavnu vjeru prije nego bi ste takve šest mjeseci obučavali…pa ko od takvih poslije toga obučavanja bude pristao da primi pravoslavlje onda mogli bi nad njim izvršiti odnosni obred, no inače nikako”. Ali, na tu naeredbu se Avro Cemović nije obazirao, niti je kasnije za to odgovarao.
[12] Seljman Ajdinov Kučević; Kučevići su ogranak bratstva Mrkuljića iz okoline Gusinja.
[13]Medo Bejtov Markišić; rođen je 1880. godine u Vojnom Selu od oca Bejta Ram-Faninog i majke Zade Ujkanove Laban; umro je 1945. godine.
[14]Savo Giljev Praščević iz Vojnog Sela.
[15] Ambera Avduljova Kučević (1886-1945); udata za Meda Bejtovog Markišića.
[16] Poslije borbi 19. i 20. februara 1919. godine vojne snage sastavljene od Vasojevića pod komandom Lakića Vojvodića zauzele su Plav. Toga dana “U Plavu je prebrojano preko 450 ubijenih ljudi, žena i djece”, a preko 3000 izbjeglica pobjeglo je u Skadar {M e m i ć, M. (2004): Isto…, str. 212-214}¹.
[17] Medo Bejtov Markišić (1880 – 1945).
[18] Milonja Đuričanin iz Đuričke Rijeke. Njegov je unuk Radomir. Đuričani su porijeklom Ceklinjani.
