Radoman Čečović: Gorčina jedne epistemologije (Zehnija Bulić OČEVA KOŽA, SENT, Novi Pazar, 2013)
Redakcija Zehnija Bulić
Radoman Čečović
GORČINA JEDNE EPISTEMOLOGIJE
(Zehnija Bulić OČEVA KOŽA, SENT, Novi Pazar, 2013)
.
.
.
Zehnija Bulić rođen je 1970. godine u Paljevu kod Tutina. Diplomirao je srpskohrvatski jezik i jugoslovenske književnosti na Filološkom fakultetu Univerziteta u Prištini. Objavio je zbirke poezije: Dah vremena (1994), Splavari ponornice (2000), Topola ni do pola (2005); romane Intimna groteska (2002) i Udica (2008). Član je redakcije časopisa Sent. Živi u Novom Pazaru.
Poslednja knjiga pjesama Zehnije Bulića, pred čitaoce, sve malobrojnije čitaoce poezije, postavlja nedoumicu koja sasvim sigurno staje u ono staro pitanje: Da li je poezija otpor, čak i ako ne izgleda tako? U sedamdesetak pjesničkih tekstova sabranih pod višeznačnim naslovom Očeva koža, Bulić pokušava da artikuliše jedno, a zašto ne i jedino, znanje, uvijek gorko, o svijetu, ili o onome što svijet najčešće jeste. Taj njegov, i naš svijet, prije svega jeste vidan, daleko od retorike plitkih spekulacija, metafizičkih sanja, gromopucatelnih pseudofilozofskih definicija, ili baršunastih vizija neosentimentalnih stihotvoraca. Opipljiva do konkretnosti, svedena do mjere referncijalnosti, bez potrebe za zaplitanjem u mutvage prenapregnute metaforičnosti, ova poezija, ideološki i formalno, ulazi u onaj koncept pjesništva koji svoj tematsko-motivski prostor pronalazi u „zatamnjenjima društva“, deformitetima socijalnog, političkog, etičkog i istorijskog tipa.
Naslovom Očeva koža, autor sugeriše nešto od nasljedne strahote života. Nešto povezano sa mukom trajanja, sa onim epskim iskustvom o koži koja se prodaje, nekada skupo, a najčešće u bescjenje. O ožiljcima i patnjama, o vremenu i nevemenu, koji po toj obrazini ostaviše i ostavlaju zapis o sebi. Takva, očeva, naslijeđena, predačka, koža-sudbina, biva i opšte mjesto čovjekove egzistencije, u prostoru koji prepoznajemo kao svoj i svijetu koji doživljavamo kao naš. Osjećaj ugroženosti, nikada do kraja eksplicitan, ali konstantno prisutan, povlači i reakciju onoga na koga se odnosi. A ta reakcija nije pobunjeničko pozivanje na barikade, skandiranje velikih riječi, ili frenteično uzvikivanje izanđale istine: car je go! Ne, reakcija je mirno, sasvim tiho smijanje sebi u lice. Prisutnost ironije, i to one vrste ironije koja za cilj nema ismijavanje onoga kome je upućena, već je usmjerena ka onome ko je kazuje, predstavlja jedino oruđe kojim se lirski subjekat suprostavlja svijetu, tačnije, onome u šta se taj svijet pretvorio. Spoznavajući njega takvog, spasasva sebe od njega.
Prološkom pjesmom koja nosi naziv Inkubacija otvara se ulaz u dočarani svijet knjige. Tim prvim pjesničkim tekstom zapravo se sugeriše karakteristična atmosfera takvog svijeta. Inkubacija je ujedno i simbolička matrica za sve aspekate koji čine totalitet vredonsonog suda o tom svijetu. Dominantno modelativno sredstvo jeste kontrast. Sukob sa svijetom, ili sukob koji će nastati, proizilazi iz incidenta (ideološki rascjep na liniji ideja-praksa): Antičke metafore su / položile milione jaja i Smišljam bestseler / da bih prehranio / ovu knjigu poezije. Prva strofa kazuje utemeljenost poezije kroz dijahronijsku vertikalu, njenu klasičnu vrijednost, tradiciju i sve ono što je postalo dio duhovnog nasleđa a poslednja strofa ironično poručuje da od poezije kao paradigme estetike nema življenja, ako se ne pokrije profanim, masi po ukusu, laganim, popularnim i isplativim štivom bestselera. (Gorko iskustvo pjesnika.)
Spoljašnja struktura knjige nije definisana ciklusima, a ni drugim obilježjima tematsko-idejnih cjelina, već su svi pjesnički tekstovi ušli u jednu semantičku supstancu koja kao takva funkcioniše na nivou cjelokupne knjige. Pjesme eksponiraju stvaralački model koji počiva na dobro osmišljenoj selekciji verbalnog materijala. Takava, ponekad radikalna selektivnost uzrokuje prilično velike rascjepe između onoga što se uzima za fokus pjesme i načina na koji se taj fokus realizuje. Takav model građenja pjesničke zbilje ne utiče na percepciju sadržaja, i ne skreće ka hermetičnosti, već zadržava potrebnu jasnoću jer se ne teži ka introspekciji fenomena već artikulaciji vredonosnog suda koji lirski subjekat zauzima prema njima. Na taj način neutrališe se i opasnost da pjesma postane depo impresija, već se njena funkcija uobličava kroz kanal kojim se uspostavlja komunikacija sa čitaocem, odnosno činiocem objektivne stvarnosti. Pjesma Politikologija u najavi konstruisana je tako da svaki stih ili storofa asociraju na diskurs novinskog naslova. Akumulacija ovakvih iskaza nema za cilj afirmaciju medijske istine već jednu vrstu njenog dekonstruisanja, jer je smantika iskaza pomjerena sa linije doslovne informativnosti na komiku izazvanu gotovo oksimoronskim spregovima.
Djeca već sisaju mlijeko s kamatom
Obojeno čokoladom iz Amerike.
Evropa se sprema za novi edikt u Milanu.
Revolucionari mjerkaju Zimski dvorac
Arapi se provlače kroz tespih i naftu.
Kineska roba održava nacionalni naboj u Srbiji.
Bošnjake zahvatilo globalno otopljavanje.
Očeva koža nije od onih pjesničkih knjiga koje pretenduju na posebnost u poetičkim rešenjima ili tematsko-idejnoj originalnosti. Ona za cilj nema proboj u nepoznato ili želju za uspostavljanjem novih odnosa. Njen cilj jeste da ponudi rešenje, da ublaži nepodnošljivu lakoću življenja, nekad ironijom, nekad finom persiflažom, nenapadnom parodijom, nekad gorkom konstatacijom, ali uvijek u znaku otpora, pa makar to na prvi pogled i ne izgledalo tako.
