Vlado Kudić: Lutka koja plače

Druga nagrada časopisa AVLIJA za najbolju neobjavljenu priču u regionu za 2012. godinu

 

Vlado Kudić

 

LUTKA KOJA PLAČE

 

I.

Zovem se Damir. Radim u Sarajevu i svakog petka vozarim kući u Duvno. Uglavnom vozim preko Jablanice i Prozora na Varvaru gdje iziđe moj radni kolega, jedan daljnji rođak, odakle nastavim preko Paklina kući. Rođo Varvarak, tako ga zovem, mudar je i produhovljen čovjek, s nekim zanimljivim arhaičnim vokabularom, a kako nema auto putujemo skupa, pa dijelimo troškove za gorivo. Budući je on trenutačno na odmoru krenuo sam drugom relacijom, preko Srednje Bosne, kuda je bolja cesta i kud mi je ‘više na ruku’ što bi on rekao. Puno sam sličnih fraza i riječi pokupio od njega.

Na skretanju iz N.Bile prema N.Travniku, na proširenju, ugledam muškarca s torbom na ramenu i ženu s dječjom korpom pokrivenom žutom dekicom u naramku. Usporio sam, pretpostavljam trebaju prijevoz. Očima i nekom upitnom mimikom sporazumio sam se s muškarcem da je doista tako. Zaustavio sam. Otvorio je vrata suvozača.

–          Dokle?- upitah.

–          Do ‘Novog’.

–          Može, upadajte.

–          Niko da stane! – reče muškarac nakon što su sjeli: on do mene, žena s korpom na krilu pozadi.

–          Tko će stati kad ne stopirate.

–          Stopirali smo pa dodijalo, taman smo mislili krenuti pješe.

Osjetio sam izvjesno zadovoljstvo što sam ja taj koji hoće stati i pomoći sirotinji.

–          Kud ste išli s bebom?

–          U bolnicu, mali nam ima manu na srcu.

Odmah mi u glavu dođe rođin mali, kumče mi je pa su ga nazvali po meni. Kao beba je imao operaciju na srcu. Sad mu je pet godina i ne smije se puno zamarati. Sažalih se. Žena pozadi je duboko kašljala. Kosa joj je svezana u konjski rep. Njeno mršavo i ušpiceno lice podsjeća na pticu. Često me tako pojedine face nečim podsjete na životinje. Cijela je to plejada ‘of animal outlooks’. Pa, imamo, recimo, mačkolike face s bademastim očima. U njima se nalazi nešto mudro i izazovno. Takva je Sophia Loren. Zatim lavolike, s grivastom kosom, jakim čeljustima i onim nečim smirujućim u pomalo pospanom pogledu, poput Turnerice, moje najdraže pjevačice. Tu je i ždriboliki izgled izduženog lica s isturenim zubalom koje usnice jedva pokrivaju samo kad su ovi ljudi ozbiljni. Pri najmanjem osmijehu izbije groteskno crvenilo desnih, koje zasjeni često blistave zube. Baš kao kod starog šmekera Bellmonda. Onda, majmunoliki, s niskim čelom, poput čuvenog ‘Magica’. Ta lica kao da su u nedoumici i uvijek se nešto pitaju. Zatim teleći, s krupnim očima i nedužnim, pomalo tužnim pogledom. Kad ih vidim uvijek se sjetim Stallonea. Onda su tu i uplašene mišolike face, pa prasolike sa sitnim kosim očicama utonulim u zadovoljna lica, somolike s debelim mljackavim usnama i buljavim očima… I na kraju pticolike face čiji je klasični prototip britanska ‘čelična lady’, a u tu skupinu nesumnjivo spada i ova žena pozadi. Da je kojim slučajem vrane kose, izgledala bi kao vrana ili svraka, ovako, malo svjetlija, više je nalik šojki. Da se razumijemo, ja volim životinje i to što me neki ljudi podsjećaju na njih ne smatram uvredljivim, budući da i sam djelujem nekako papagajski s obzirom na svoj povijeni nos. Kad ga pritisnem mogu njegovim vrhom, preko usta, dodirnuti bradu. Uz to imam i jednu papagajsku osobinu, na što me drugi upozoravaju, a čega doista nisam svjestan, često se ponavljam.

–          Od bolnice pješaćimo- provuče žena nazalno i prenu me iz misli.

–          Od bolnice!?- nisam mogao vjerovati, pomislih na bolnicu u Biloj. Pogled mi s retrovizora – u kojem je sve dijametralno, pa možda i ova moja percepcija žene- svrati na torbu koju muškarac drži na krilu. Svijetlosmeđa je, prilično flekava s naslagama uglačane nečistoće. To mi vrati u svijest činjenicu koju sam smetnuo- čim su ušli u auto sobom su unijeli i zadah koji se oštro urezao u moje osjetljive nosnice. Često stanem sličnim autostoperima i uvijek ga osjetim. Već sam se ranije znao pitati od čega dolazi, odakle izvire? Je li to od znoja, nehigijene, neredovitog pranja i kupanja? Ili je to možda- sirotinji svojstven, a meni, srećom, stran- zadah bijede? Svaki put kad takvi iziđu spustim sve prozore dok vozim kako bih dobro provjetrio auto i svaki put iznova odlučim da takvima više neću stajati. Eto koliko sam čvrst u odlukama kad se uvijek iznova gušim u vlastitom autu tuđega vonja.

–          Iz ‘Novog’ ste?

–          Ne, iz Bugojna.

–          Možete sa mnom kući.- predložih iako sam znao da ću dotle jedva izdržati.

–          Trebamo saćekati autobus iz Zenice i preuzet lijek za dijete.

–          Ako autobus dolazi brzo pričekat ću?- odlučio sam se na žrtvu i izdržati.

–          Tek će u ćetiri.

Bila su tri sata popodne. Dugo za čekati makar i nekog kome je prijevoz toliko potreban.

–          Valjda će nas primiti neki autobus poslije. Nemamo za karte. Ako ne primi krenut ćemo pješe – reče muškarac koji bi, da raskuštra kosu, mogao biti neka vrsta lava, ali ne onog dominantnog, nešto mu za taj dojam nedostaje. Možda je razlog njegova masna kosa. Ipak, podsjeća na pokislog lava kojemu griva ne dolazi do izražaja.

–          Ma, kud ćete s bebom pješice, daleko je?!

–          Nije nam prvi put, naućili smo. Šta ćeš kad neće niko da stane. Malo je dobrih ljudi.

Ukazuje mi na ulogu za koju sam se odlučio i u koju sam čvrsto zagrizao. Rođo Varvarak bi rekao ulogu ‘milosrdnog Samaritanaca’, koja eto baš prija mome egu.

–     Radiš li?

–          Nema posla.

–          Nigdje?

–          Nigdje.

–          Pa kako izlazite nakraj?

–          Svakako- zaključi pokisli lav.

Zakretao sam glavu prema prozoru na svojoj strani. Kratkim pritiskom dugmića na lijevim vratima malčice sam ga spustio. Začuo se onaj robotski zvuk bzzm…, malo friškog zraka je ulazilo u auto, tek toliko da mogu donekle normalno disati, a da opet ne udara ženu i bebu pozadi. U tom se, kratkim plačem, javi beba. Nekoliko puta glasno i plačno zastenja.

– Šššš, maajo, maajoo…- tepala je nazalno majka nadvijena nad korpu kao nad svoje gnijezdo. Zamišljao sam izgled bebe, kombinaciju ptice šojke i pokislog lava. To bi mogla biti vukolika faca. Ostatak puta prebirao sam po glavi koliko ću im dati na rastanku: deset, dvadeset ili pedeset maraka. Novčanice od svih apoena sam imao u novčaniku. Došli smo do mjesta gdje rekoše izići. Zaustavio sam pokraj ceste, kad muškarac htjede zatvoriti vrata pružio sam mu novčanicu od dvadeset maraka koju sam izvukao iz novčanika.

– Uzmi da imate za autobus- pravdam se, da se možda ne uvrijedi.

Uzeo je kao da je to očekivao i zahvali kratko, bez imalo ljubaznosti. Tipično lavovski, hladno, kao da se to podrazumijeva. Baš kao u prirodi kad oni koji trče i krvare za plijenom prepuštaju lovinu onima s jačom grivom i sve nekako upokoreno, po nekom nepisanom, nominalnom poretku vrsta.

Čim sam malo odmakao spustio sam sve prozore i osjetio kako svjež, hladan zrak tjera napolje onaj zasićen atomima njihovog vonja.

Svježina, ipak, nije uspjela otjerati i misli iz moje glave. Jesam li im trebao dati pedeset maraka? Ne bi me zavalilo, što zna reći rođo Varvarak, a njima bi i te kako dobro došlo, bar neko vrijeme. Al jednako hladno bi mi zahvalio da sam dao pedeset maraka i više. Kao da se uvrijedih na onu njegovu hladnoću.

Odjednom, u vožnji mi dođe čudna misao: pod onom uprljanom žutom dekicom oni kriju lutku! Pa daa,… kako sam naivan! Koriste priču o bolesnom djetetu da bi namicali novac. A plač? Jednostavno, lutka koja plače. Aktivira se pritiskom na dugme. Koja fora! I najveće tvrdice bi iskoristile priliku da se ‘osevape’, što rekne rođo Varvarak. E, baš me kulturno pređoše! Na trenutak požalih. Trebao sam tražiti da vidim bebu. Eh, lako je sad filozofirati, tko je mogao znati da koriste lutku? Zamišljam taj scenarij i njihovu reakciju, kako bi se ponijeli da to spriječe. Još nešto mi nadođe u vožnji: oni zapravo i nisu od Bugojna već tu negdje – Travnik, N. Travnik, Bila i sigurno uvijek operiraju na toj relaciji. Zato su i izmislili da trebaju sačekati autobus i  lijekove u ‘Novom’ da ih ne vozim suviše daleko. U međuvremenu mogu nekoliko puta na kraćim relacijama upecati nove žrtve. Ma, što ja to sebi umišljam!? Trudio sam se otjerati misli koje kao da mi je netko silom ubacivao u glavu, trudio sam se pronaći one pozitivne koje bi opravdale moj čin darežljivosti. Ipak, sve i da se služe lutkom, svoju bijedu ne mogu skriti. Siromašni su, očigledno. Oni sto posto stalno tuda ‘žicaju’. Vjerojatno ih mještani poznaju, pa im ne zaustavljaju, ali uvijek ima vozača u prolazu kojima mogu prodati svoju priču. Ako sam upravu, srest ćemo se mi opet – mislio sam i sumnjajući i ne sumnjajući u ono što mi je dolazilo u glavu – i svakako ih moram razotkriti, da ne misle da su ljudi tako glupi.

Onda mi neke ‘uzvišenije’ misli pođoše puniti glavu: Je li darivanje uopće darivanje, ako nije od srca? Odnekud mi se učini kao da čujem glas rođe Varvaraka: „Šta znači onih udijeljenih nekoliko maraka ako sad zbog toga umuješ i mudruješ, mjeriš i vagaš? Je li to kupovanje ‘sevapa’ na račun sirotinje, a onda žal za tim? U vječnost se upisuje jedino ljubav i milosrđe koji izlaze iz čistog srca!“

Silio sam se na pozitivne misli. Možda mi zlo ubacuje negativne misli kako bi svoj prvobitni ‘milosrdni’ čin okrenuo u odbojnost prema tim ubogim ljudima. Dao sam novac za bolesno dijete i ako je dat za to, za to će se i računati, makar se ispostavilo da su varalice. Naletjet će oni opet, sigurno, tada ću ih razotkriti. Miješali su se furiozni osjećaji s mislima koje su nastojale opravdati to moje očigledno stanje nasamarenosti s kojim se nisam mirio.

 

II.

Danima su mi bili u glavi. Ne zbog žala za novcem, puno sam ga podijelio na sličan način, već upravo zbog osjećaja nasamarenosti i pomalo niske ali priznajem originalne fore koju sam popušio na prvu, a onda nečim ‘prosvijetljen’ razotkrio.

Slijedećeg petka nakon posla krećem kući istom relacijom preko Srednje Bosne, budući da je rođo Varvarak još na odmoru. Očekujem ih na istom mjestu. Međutim, nema ih. Pomalo sam razočaran. Nikome dosad nisam o ovom pričao- da mi se ljudi ne smiju zbog naivnosti.

Prođe vikend dok pucneš ustima, kao i svaki, i ranom zorom u ponedjeljak opet na posao. Često su mi padali na pamet tih dana dok sam radio, odmarao, jeo… čak sam ih i sanjao: beba s ispruženim plastičnim ručicama plače; ljudi prolaze, bacaju pare na te ukočene ruke, sve sipa od kovanica koje se odbijaju od njih i propadaju u bezdan nekakve šuplje torbe kao u nezasitu utrobu koja ih guta ali ipak ostaje prazna i gladna; plač ne prestaje; ptica šojka nadlijeće, grakće, kljucne katkad bebu od čega ova pojača plač koji se pretvara u zavijanje; pokisli lav obilazi okolo i riče; šojka grakće; beba zavija… Te noći sam se probudio i dugo nakon toga nisam mogao zaspati.

U petak nakon skraćenog radnog vremena- poznato je to među nama radnim kolegama kao slogan: ‘jedni džuma, drugi druma’- uputim se istom relacijom kući. Približavam se mjestu gdje sam ih onda pokupio. Opet ih nema. Gledam i na mjestu gdje su izišli. Nema. Iznova sam razočaran jer su moje pretpostavke o njima, po svoj prilici, krive. Možda je onda bila slučajnost da ih zateknem na povratku iz bolnice, možda i nisu ono za što ih držim, ili ih je neki naivni vozač već pokupio? Dvoumim.

Nakon par kilometara, vozeći prilično brzo i ne očekujući ih više, na proširenju s desne strane, spazim ženu s dječjom korpom u naramku, a onda i muškarca s torbom, poštarski prebačenoj, preko ramena. Stoje malo izdvojeni od grupe ljudi koja, pretpostavljam, čeka autobus. Zakočio sam naglo jer sam prošao mimo njih. Brzinu zaustavljanja registrirao sam nakon udarca aktovke u bubrege koja je skliznula sa zadnjeg sjedišta u naslon iza mene. Evo ptičica!-proletjelo mi je glavom. Moja pretpostavka je znači bila ispravna: žicaju na toj relaciji s lutkom koja plače. Gledam ih u retrovizoru, približavaju se straga. Pomalo sam uzbuđen. Možda će me prepoznati, pa neće htjeti ući. Znaju kuda vozim, a oni, kako sam to već rekonstruirao, koriste kraće relacije. Efikasnije je. Ipak, sjedaju, po istom rasporedu kao onda: on naprijed, ona i beba lutka pozadi. Lutka je, normalno pokrivena po glavi kao i prošli put jer da nije svi bi odmah skontali o čemu se tu radi. Malo mi je neugodno ali sam čvrsto odlučio raskrinkati ih. Kao da vidim i njihovu nelagodu zbog svega ili je to neki moj nutarnji doživljaj. Osjećam, prepoznali su me.

–          Je l’ bolje mali?- pitam.

–          Još je u bolnici- odgovori muškarac koji i dalje djeluje pokislo, mada nije mokar.

–          Kako u bolnici?- okrećem se i pokazujem glavom na korpu. – Brzo smisliše izlaz.- zaključujem naivno, kao da su oni ikako mogli znati o svim mojim razmišljanjima.

–          Stariji mali je u bolnici. Ovo je tromjesećna beba, doji pa mora biti uz majku.

–          Stvarno?! – opet mi prodaju priču. – Sjećate se da sam vas prije petnaestak dana povezao do ‘Novog’ i tu ste ostali čekati autobus?

–          Jesmo, nije nam donio lijekove, ovaj što je trebao poslati zafrkno.

–          Pa dokle ćete sad?- pitam i odmah pretpostavljam da će smisliti nešto kako bi izišli u prvom slijedećem naselju jer znaju da vozim preko Bugojno, a to je, po mojoj računici, daleko za njih.

–          Kući ćemo. Pješaćili smo od Travnika. Niko da stane.

Opet ista priča, misle da sam toliko naivan. Malo mi je čudno da su se odlučili na tako daleku relaciju.

–          A zar nije mali u bolnici u ‘Novoj’?

–          Ne, u Travniku je.

–     Levatite nekog drugog!- zamalo izustih i posegnuh da otkrijem dekicu s korpe gdje je lutka. Ipak, suzdržao sam se.

–     Kako beba sa zdravljem?- nastavio sam čekajući da se sami zapletu u svoju u priču.

–          Dobro, samo nekad neće da zaspe i dugo plače. Doktor kaže da je ljuta.

–          Čuj ljuta!?

–          Ja, tako kaže.

Žena je kašljala duboko, kao i onda.

–          Ma, šta će beba biti ljuta? Daj da vidim!- rekao sam gotovo zapovijedno. Usporio sam

i okrenuo se nazad. Mislio sam da će taj trenutak žena graknuti kao svraka braneći svoje gnijezdo, da će tražiti izliku da ne otkriva korpu gdje krije lutku. Gledala me nepovjerljivo malim okruglim očima, dosta su blizu jedno drugog pa bi se ta faca uz pticoliku mogla okarakterizirati i kao mišolika, ona uplašena. Nakon par trenutaka, otkrila je deku ispod koje se ukazala glavica bebe svijetle puti koja je pohotno sisala dudu.

–    Ah, prava beba! Otkud sad!? Nemoguće!- proletjelo mi je glavom. – I, gle, nije vukolika već obična beba. Svašta!? Na trenutak sam ulovio vlastiti odraz koji je prostor retrovizora u potpunosti ispunio iznenađenjem i zbunjenošću.

Ostao sam u šutnji. Nisam bio postiđen, a ni ljut ili razočaran što sam bio u krivu. Kao da mi je laknulo što nije bila lutka i što svi skupa nismo došli u neugodnu situaciju. Začas opet povjerovah u cijelu njihovu priču.

Govore da ne znaju kako nabaviti novac za lijek koji košta pedeset maraka. Jadni svijet kakve sve muke prolazi u životu.

Onda, odjednom, nova misao, nadošla valjda opet u vožnji: beba jeste prava, ali se oni ipak služe njome kako bi dolazili do novca. Kad mogu cigani ćulit s djecom pokraj ceste i ‘ketit po vazdan’ na semaforima- opet iz rođinog vokabulara- mogu i oni stopirati od mjesta do mjesta, voziti se, pričat svoju priču pa ako tko povjeruje i smiluje se, dobro, ako ne opet su bili u autu, barem se nisu cijelo vrijeme mrznuli vani, kisnuli ili pekli na suncu. Cigani ne koriste tu taktiku jer ih nitko ne bi primio u auto, prljavi su, mada ni ovi nisu puno bolji, mislim dok gledam onu torbu muškarca s kružnim flekama. Izgleda da se unutra nešto prolilo, možda mlijeko, pa je vlaga probila na površinu platna, raskvasila nečistoću i kad se sve osušilo ostali su koncentrični rubovi koji pokazuju dokle je nekad mokrina dopirala. Baš kao kad se na znojnoj osušenoj majici vidi onaj bijeličasti trag znoja. Dok to gledam, njihov, oštri vonj me jednostavno davi. Smrde i gotovo! Čemu tražiti neke druge riječi. Ponovno sam pritisnuo dugme od prozora- bzzm začuo se kratki zvuk koji podsjeća na robota kad čini pokret. Beba pozadi zakmeča, a majka se nadvi nad svoga ptića šišteći kroz nos i cumajući korpu koljenima. Kroz odškrinuti prozor lovim mlazove friškog zraka koji ulaze kroz uzdužni otvor debljine prsta. Unatoč svemu, pazim da ih ne ubije promaja. Razmišljam koliko ću im dati na rastanku. Kad bih znao sigurno da imaju bolesno dijete u bolnici dao bih te novce za lijek bez imalo razmišljanja. Ovako, zašto bih dopustio da me uzimaju ko zadnjeg levata? Nakon toga kolebam između deset ili dvadeset maraka. Pa, nisam ja ni karitas ni merhamet. Pravdam se samom sebi. Na kraju odredim deset. Kad sam zaustavio auto, okrećem se i pružam ih ženi. Uzima ih bez imalo oduševljenja, bez zahvale, barem ja ništa od toga nisam vidio. Procijedila je nešto kroz ptičiji nos dok je izlazila. Je li to bila zahvala ili možda negodovanje? Više mi je izgledalo da je razočarana očekujući, po svoj prilici više, barem koliko i prošli put.

Sve mi je to pomalo i smiješno i tužno podsjećajući me na onu anegdotu o prosjaku koji je uvijek od istog dobročinitelja dobivao jednak iznos i kad mu je jednom prilikom udijelio upola manje uz opasku da gradi kuću, ovaj zaključi kako je gradi s njegovih leđa.

Možda griješim dušu, što bi rekao rođo Varvarak, al imam neki osjećaj da oni uopće nemaju to drugo dijete u bolnici. Osjećam da ću ih opet nekad sresti, možda ću ih i povesti, zbog bebe, unatoč njihovom neizdrživom vonju. Tada ću možda kolebati dati im novčanicu od deset ili kovanicu od pet maraka. Svaki put do sad je prevagnula manja opcija. Što će tada biti ne znam. Ovisi kakvog ću biti raspoloženja. I opet mi nešto nadođe u vožnji: možda neću dati ništa, čisto da ih stavim na test- kad vide da više ne dajem novac možda će, neki slijedeći put odbiti sjesti sa mnom. Tako ću saznati je li stopiraju da bi žicali ili stvarno imaju dijete u bolnici kojem svako malo idu u posjet. No, hoće li taj slijedeći put biti jer rođo Varvarak počinje raditi u ponedjeljak i neću više voziti ovuda?. Doista, što bi on rekao na sve ovo? Ako mu ispričam znam da će mi održat prodiku: „Neće li ‘nebo’ staviti tebe na test baš kao što ti želiš staviti te ljude? Misliš da nešto imaš, a da nisi primio? Sjeti se jesi li ti ikad zahvalio za darovane ruke, oči, posao, zdravlje, pamet kojom stječeš dobra, slobodu kojom možeš odlučiti pomoći drugima ili ne? Mjerom kojom mjeriš bit će ti mjereno! Zar smiješ očekivati više? Uzvratilo ti se hladno baš kao što i sam hladno zahvaljuješ. Ti ubožnici vjerojatno ne znaju drugačije. Možda su toliko ogorčeni da ne mogu drugačije…“

Znam da će biti mnoštvo sličnih ‘očinskih’ primjedbi i zato nisam siguran da ću mu išta spominjati. Vjerojatno ništa i nije potrebno spominjati jer je jedna stvar skoro pa očigledna: On sa mnom putuje i kad ne putuje. Prošao je već kroz sve ovo ili bolje reći proveo me.

Prilično sam odmakao od mjesta gdje su izišli ‘moji stoperi’, a nešto sam potpuno zaboravio. Ili sam se već navikao na to? Potegao sam jače u nos. Uf, teško! Ipak je to zadah bijede. Daleko sam ja od toga… hvala Bogu!… Evo,…upravo se zahvalih, a da opet nisam načisto je li bilo iz srca ili možda hladno i mehanički! Ma, tko će to razlučiti i o tom misliti?! Hvala je hvala. I dosta o tom!

Odbijajući nove prezrene misli, pritisnuo sam sva četiri dugmeta na središnjoj konzoli- bzzzzm, bzzzzm, bzzzzm, bzzzzm začuli su se robotski zvuci- svi prozori su se spustili do kraja. Moj crni BMW jednostavno je proždirao cestu pod sobom, dok je siloviti vjetar izgonio napolje miris muškarca koji je izgledao kao pokisli lav, žene koja je podsjećala na pticu-šojku i bebe koja je izgledala kao svaka druga beba. Beba koja plače.

 

Plače nad ljudskim mudrovanjem i jeftinim računicama i nad žalosnom istinom u kojoj služi kao jedino sredstvo za sabiranje mrvica, što padaju sa stolova putujućih gospodara, kojima se hrane gladni psići i pune prazni kljunovi nebeskih ptica.