Redakcija ŽENA BEZ KIŠOBRANA
Anela Fetić ”Žena bez kišobrana”, Rožaje: Avlija, 2023, str 130
Kada konvoj misli navali, a tišina zagrmi i poprimi znakove duše usnuli slikar na sanjalačkim staništima pronađe djevojčicu koju odavno već, možda oduvijek zagrlih srcem. Po duši se ljudi poznaju, prepoznah je i prigrlih sebi sličnu. Kao što pjesnikinja znalački reče: “Ne skreći pogled, zaviri mi u dušu” danas u navalentnom, užurbanom i perfidno zamaskiranom svijetu rijetki smjelo koračaju kaldrmom skrivenih odaja vlastitog bića. Otkriti smisao bitisanja i šarmantno uz čuvanje vlastitog identiteta dijeliti čistu emociju, pruženu ruku i iznenadni topao zagrljaj postaje gotovo anegdota u našim životima. Usporiti korak i spustiti na tlo sva nadanja i žal, sav teret i val opakih naviranja ljudskih, pretočiti u vrijedan stih, žednima dati nadu, tužnima utjehu a tragačima mudrost je ono što je ANELA uspjela u svojoj prvoj knjizi poezije. Poete se srcem poznaju.
Nisam znalac o stihovima i strofama i gramatičkim formama, tek još jedan sanjar s paletom u rukama koji na kaldrmi života iz pjesnikine avlije presluša svaki stih dušom. Odvažno tvrdim da bi svaki pojedinačno mogao biti motivacijski podstrek, mudrost koju bi zasebno trebalo analizirati i praktično primjeniti na vlastitom putu izgradnje. Sjetih se dok pišem ove redove kada sam tek bila u procesu upoznavanja pjesnikinje pomislila sam da se radi o ženi koja je u 40-tim godinama svog života. Lahko sam donijela zaključak o tome na osnovu njene elokventnosti i emocionalne zrelosti. Iako žena u kasnim dvadesetim u svojoj zbirci pjesama uči nas i podučava velikim životnim istinama, mudrostima, stvaralačkom jednostavnošću i kompleksnom paradom emocionalne i duhovne zrelosti uvodi u jedan novi svijet ženske spoznaje.
Širina koju Anelu odlikuje i čini njene stihove drugačijim u odnosu na druge je jednostavnost jezika, kompleksnost tema koje obrađuje i pitkost koju čitalac može osjetiti u svakom stihu. Svjesno čitaoca vodi po kišnim sarajevskim kaldrmama u kojima pronalazi u svakom budžaku inspiraciju i vraća ga uvijek iznova na Izvor. Poruka da dunjalučku obuću sami biramo, kojim ulicama ćemo hoditi ostavljeno je nama na izbor. Izujte tek ponekad obuću i bacite kišobran strahova i kompleksa, vlastitog ega i htijenja i zakoračite iskreno srcem u stihove ove mlade žene.
“Moja dova bit će ti dom, dom u kojem nema nemira” (Moja dova tvoj dom). U Anelinim stihovima sjećanja i čista ljudska emocija uspijeva da nadživi prolaznost vremena i materijalnog propadanja ukazujući da je “kompas” koji čovjeka odvodi od beskrajnog lutanja vjera.
“Ljubavni ibrik” je smjeli podsjetnik na Džubranovo poimanje ljubavi, a opet svojstveno ženskom stvaralačkom umijeću. U osami najglasnija su unutarnja previranja, šutnje u koje stane sav bezdan sumnji, neizgovorenih riječi i progutanih suza, skrivenih duboko ispod kapka viđenja, ljudskog podsmjeha. U tišinama prigrlimo bujicu prošlosti i ličnih stradanja, skrivajući ljudsko od sebe i od čovjeka, saputnika, stranaca i znalaca.
U stihovima pjesme “Umorni mornar” ispoljava akumuliranu religioznu i moralnu paradigmu svega ljudskog u čovjeku. Šta je smisao do ukrotiti “šakale” lične i oduzeti moć “krvoločnim zvijerima” na vlastitom putu misije.
“Tragaj za prostranstvima kakvih niko nema” (Kad bude vakat došao). Doista vrijeme sve odnosi. Svakom od nas pružene su prazne stranice na dar, kakav sadržaj će svako od nas ispisati ovisi o sadržaju naše duše i plemenitosti. Duboko sam ubijeđena da će ova zbirka pjesama nadživjeti sve ovosvjetsko jer sadrži uiverzalnu poruku poziva na dobro i vraćanje UZVIŠENOM. Neka ova zbirka bude prekrasna uvertira za nastavak ANELINOG stvaralačkog umijeća i poziv onima koji promišljaju i traže autentičnost u svijetu sličnih.
Dipl. pravnica Admira Ramić-Idrizović
