Adnan Sijarić
PJESMA MRTVOG ČOVJEKA
I
Ne pitaj ko sam!… Ni sam to za života nisam znao.
Imao sam trošnu kuću navrh jednog brda,
prostrane njive, i ženu koja me iskreno voljela.
Jednoga dana, iz daleke zemlje, došli su
i ubili me nepoznati ljudi.
Klečeći na koljenima i preklinjući žena je plakala,
ali oni oči zatvoriše – i slijepi postadoše.
Pedeset ljeta lutao sam pregustom tminom
što se “život” zvaše, svakoga dana tražeći
u njoj sebe – al’ sebe ne nađoh.
Ne pitaj zašto su me ubili!… To ni sam ne znam.
Rekli su: “Da si ćutao, ostao bi živ.”
Ja nisam ćutao!
II
Pitaš kako nam je!…
Davno su se zatvorile kapije sreće po ovoj ljepoti
kojoj sad niko ne služi.
Umrle su lako riječi koje sestre nisu imale,
a bile su tvrđe od kamena.
Sve se smiješalo sirotinjom što se kočoperi
na ljude gdje god oko krene,
i niko ne zna šta čini kad nešto čini,
šta vidi kad nešto gleda,
nit’ šta zna kad štošta čuje.
Samo laži!…
Tiskaju se posvuda, obučene u najsvečanija
odijela, po ovoj nedođiji gdje me živog
u zemlju zakopaše.
Tumaraju visoko dignutih jedara morima
naše nemoći unakažene strahom…
Našeg neznanja!
I crtaju nam puteve kojim ni sami hodati ne umiju,
lijepe nam na zjene krv neviđenih djela.
To je istina!…
Svi se polomiše, izgaziše, da je ugase,
oskrnave, ili u korist pretvore.
I kite se, bijednici, tim svakodnevnicama
što prah u prvi sumrak postaju, a ne čuju glas
onih u travi zaboravljenih, izgubljenih
– što ih zove!
III
A možda i nisu krivi ljudi
zalutali u tragovima razvratih vremena.
Niti ptice potrgane zlom što šenluči ovom
nesretnom zemljom.
Niti putevi što se zatvoriše u času
i okrenuše naopako…
Krive su riječi, pogane, krvlju umrljane,
puštene s lanca da zavedu i prave i krive.
Pa se zariše u svaki komadić ove stvarnosti
što ni na šta ne liči…
A mi se na nju navikli, pa nam svejedno.