Redakcija Adnan Sijarić
Talja, batalja… (odlomak)
. . .
„Žene!!! Eh, čudo su žene…“ Gleda hadžija Habibu ravno među oči, u onu duboku, kosu crtu ispod čela što se sad od srdžbe bila sva otvorila. Ostarala, al’ još lijepe puti, izgleda mu smiješna onako srdita. „Pedeset i kusur godina živimo zajedno, a vidi je – jednako sikti. I sve ove godine se upinje da bude pametnija, tvrdoglava k’o magare… Crknut će nazor od tog upinjanja beskorisnog, no ne posustaje… To ti je žensko; hoće muško da preskoči, makar poprijeko, iako zna da to ne može – jer dunjaluk je skrojen kako je skrojen. AlLahovo se promijenit’ ne može!…“
Popusti hadžija, znajući kud bi ih iglena odvela, pa pođe u drugu sobu. Zavaljujući se na škripavom kauču osluškuje kako vatra u furuni pucketa, raspilavio se, a napolju kiša huči li, huči… Tuče po kopitaru.
Noć, kadija ljudskim nemirima i hećim nestrpljenjima, umiri hadži-Mehmeda. Zaspao na kauču, poluotvorenih očiju. Već dugo on tako spava, zečijim snom. Utuvio sebi u glavu da čim jednom sklopi oči čvrsto, zasigurno se neće živ probuditi.
Kad ostariš, a nisi sa životom načisto, tako je… Sumnjaš, neprestano.
. . .
Sabah je… Odjekuju ezani s džamija. Studen zrak skuplja damare, a avgust tek upolovio. Oštra stud sobe ošinu hadžiju po licu; vatra se bijaše zagasila. Polagahno se iskobelja ispod jorgana, s mukom se uspravljajući i navlačeći debeli kaput, pa pođe na verandu da pridonese odlage, vatru da potpiri. Opružena na dušeku, prostrtom nasred sobe, Habiba je glasno hrkala.
Otješnj’o život, halaka samoća unaokolo… Hadžija zagleda Habibu ispod oka; kriva mu što se ne razbuđuje… Kriva mu i kiša koja od jučer popodne tuče neprestano, furuna koja otpoče dimiti jer odžak ne htjede odmah da povuče… Sve mu krivo! Ljutito mlati mašicama ispred sebe, havizajući cug, mrmljajući nešto nerazumljivo sebi u njedra…
Razbudi se Habiba.
– Oturi, hadžija – kazuje mu, smrknuta i snena, prilazeći četvoronoške furuni. Ubacuje otučke u ložaru, mamena… Hadžija ode u drugu sobu, da klanja sabah.
Taman se vatra bijaše razgorila i zamirisa platina, kad neko zavika spolja. Hadžija završio klanjanje, te izleti na avliju, kad tamo – pod izvitoperenom ambrelom stoji Kaduna, komšinica. Čekala da se zadimi odžak, pa požurila na kahvu.
– Eto je opet, ženo!… K’o li joj je sad stao na žulj?… – ulazeći u kuću ronda hadžija, znajući unaprijed sve što će ova još s vrata naklapati.
Otpoče Kaduna…
– Dragi hadžija, uvrijedio me Salkan maloprije do srca. A je l’ to lijepo, de reci?… Sram ga bilo, kazaću ja njega njegovoj ženi! Dabogda mu sve najgore bilo. Nek on svojoj ženi u zube gleda, a jok meni; gologuza čaršijom hoda… Habiba, metnula si kahvu, ha?…
Gledajući je onako usplahirenu, ushodanu po sobi, kratkonogu, ne mogade hadžija a da se ne nasmije toj nesretnici. Drombulja o alčaku Salki, usputice pripomažući Habibi da digne haljine, no ih meće gdje ne treba, te ova za njom redom popravlja kolutajući očima… Jadnica, rođena je s golemom grbom na leđima; braća je takvu oturili, pa neće da znaju za nju. Otac i mati joj pomriješe mladi, i pati se kroz život kako zna i umije. Sva je ona nakazna, od glave do pete, samo joj oči plave i tople, uvijek okružene modrinom, a iz njih toliko jada i tuge izviruje da čovjeku dođe da zaplače, kad se s tim žalosnim očima susretne. Svijetsku sadaku i nadnice ne odbija – a pedesetu prešla. I vazda samo o ljubavi priča, o nekim svojim umišljenim đuvegijama, sanjareći kako je svaki prosi, no ona ne pristaje… Dokučili korajski alčaci kako da je izbezume, pa čim je opaze, odmah u godine diraju. Na to ona u trenu pomahnita. Eto, jutros na cesti, sreo je kovač Salko; otpočela mu jaditi o ovome i onome, a on joj samo kaza: – Pusti, bona Kado, nisi ni ti više mlada… – I bi gotovo! K’o da je šamarom po obrazu udario… I bolje bi, haman, bilo da joj je i šamar opalio. Dreknu na njega, u trenu, sikti, drvljem i kamenjem navaljuje, kuneći uzduž i poprijeko… Odskače od srdžbe. Gutajući smijeh, Salko produži mirno kovačnici, odmahujući rukama. Poigravaju se neprestano alčaci s tom nesretnom ženom, a ona, čim joj neko tako stane na žulj – pravo hadžijinoj kući.
I eto je, pristigla na kahvu.
