STARU VAROŠ RUŠI ELOKSIRANI GRAD
Stara podgorička varoš, kao tipičan primjer orijentalnog poimanja urbanizma i arhitekture, u sadašnjem stanju predstavlja sliku zapuštenog i krajnje devastiranog prostora koji se može bolje sagledati na izvanrednim crtežima akademika Zuvdije Hodžića nego uvidom na licu mjesta
Kako piše Adrijana Đorojević za podgoričku Pobjedu mnogi evropski i regionalni gradovi imaju gradska jezgra koja odslikavaju duh tradicije. Stara boemska četvrt Skadarlija, Kalemegdan u Beogradu, Tkalčićeva ulica u Zagrebu, Baščaršija u Sarajevu, samo su neka mjesta koja i danas ovim gradovima daju posebnu živost. Stara varoš, kulturno-istorijska i prirodna cjelina, najstarija u urbanom jezgru Podgorice, godinama nema tretman kakav zaslužuje. Njena decenijska devastacija je evidentna, a potreba za njenom obnovom i kulturnom afirmacijom iz godine u godinu je sve veća.
O Staroj varoši, onome što je danas od nje sačuvano, načinima na koje je moguće iskoristiti najkvalitetniji prostor grada, razgovarali smo sa konzervatorom-savjetnikom u Muzejima i galerijama Magdalenom Radunović, etnologom i savjetnikom za muzejsku djelatnost u Muzejima i galerijama Zoricom Mrvaljević, arhitektom Jovankom Vukčević i istoričarom umjetnosti Aleksandrom Čilikovim.
Devastirana i zapuštena
Aleksandar Čilikov smatra da je Podgorica, kao rijetko gdje, slučaj decenijskih nebriga u smislu očuvanja, vrednovanja i prezentacije bogatog i značajnog arhitektonskog nasljeđa. On ne dovodi u pitanje činjenicu da je riječ o prostoru koji je tokom burne istorije više puta stradao u ratovima i poharama. No, i pored toga, kako kaže, dio sačuvanog kao da je dugo predstavljao smetnju političkim i stručnim vizijama razvoja glavnog grada.
– Stara podgorička varoš, kao tipičan primjer orijentalnog poimanja urbanizma i arhitekture, u sadašnjem stanju predstavlja sliku zapuštenog i krajnje devastiranog prostora koji se može bolje sagledati na izvanrednim crtežima akademika Zuvdije Hodžića nego uvidom na licu mjesta. Ta kompleksna urbana aglomeracija može se rekonstruisati dobrim dijelom ukoliko za to postoji volja stručnjaka i relevantnih institucija – smatra Čilikov.
Radeći godinama u službi zaštite spomenika kulture, Čilikov je istakao da je nailazio i na mišljenja nekih kolega koji su smatrali da urbani sloj Podgorice, formiran u doba otomanske uprave, treba srušiti kao nešto „okupatorsko“ i strano pravoslavnom življu, ili mu ne pridavati neki poseban značaj.
– Po tom rezonu morali bismo uništiti i zapadnoevropsku arhitekturu iz vremena vladavine Venecije i Austrougarske djelovima crnogorskog prostora ili, zamislite, da neko zbriše čuvenu Kanli kulu u Herceg Novom koja je izgrađena u doba vladavine Turske ovim primorskim gradom. Mostarska i sarajevska čaršija su par exelance turističke destinacije u svjetskim relacijama, a takva bi mogla biti i Stara varoš – kaže Čilikov.
Gubitak ambijenta
Zorica Mrvaljević ističe da je, nažalost, sticajem istorijskih okolnosti, a prije svega zbog nedovoljno razvijene građanske svijesti i naročito onih koji su odlučivali i odlučuju o unapređivanju i razvoju grada, graditeljsko nasljeđe Stare varoši devastirano. I to, kako je istakla, do stepena koji upozorava da je na izmaku vrijeme u kojem se još može, u skladu sa strukom i savremenim potrebama, zaštititi i valorizovati jedna, nažalost manja, ali relativno sačuvana cjelina.
– U njoj se nalazi i osam pojedinačnih profanih i sakralnih objekata sa satusom kulturnog dobra – Tvrđava na sastavcima Ribnice i Morače (izvorno Depedogen), Stari most na Ribnici, Sahat-kula, Starodoganjska i Osmanagića džamija, Tablja Bešlića, Kuća Čubranovića i zgrada nekadašnje osnovne škole ,,Stara varoš“ u kojoj se sada nalazi Prirodnjački muzej – smatra Mrvaljević.
Staro jezgro Podgorice, prema ocjeni Jovanke Vukčević, već dugo nije atraktivno. Savremena zaštita graditeljskog nasljeđa podrazumijeva njegovu integraciju u današnji život izborom dobrih urbanističkih i arhitektonskih rješenja.
– Način na koji je to urađeno sa Starom varoši, umjesto unapređenju, doprinio je gubitku ambijentalnih vrijednosti ovog prostora. Jedini ispravni put je kvalitetan rad na relaciji služba zaštite/lokalna samouprava/planeri – smatra Vukčević.
Neplanska gradnja
Organsko tkivo Stare varoši, prema riječima Aleksandra Čilikova, ozbiljno je devastirano podizanjem nepriličnih građevina i upotrebom modernih materijala.
– Ne želim da budem ciničan, ali moram napomenuti da se među mojim poznanicima arhitektima Podgorica naziva i „eloksirani grad“. Istorija, kulturna i duhovna memorija sačuvane su, no neophodno je pristupiti kompleksnom poslu obnove ove značajne urbane cjeline što bi bilo svačiji interes – politički, kulturni, duhovni, istorijski, civilizacijski… Taj humani i značajan posao mogu izvesti domaći kadrovi. Ponavljam, prepreku predstavlja samo pitanje volje stručnjaka i političara – istakao je Čilikov.
Jovanka Vukčević, takođe, ističe da je planerski i graditeljski odnos prema ovom prostoru bio surov, uokvirivši ga i sakrivši objektima neprimjerenih gabarita, spratnosti i oblikovanja, a većina rekonstrukcija u njegovom tkivu bila je neuspješna.
– U uslovima kad je Stara varoš primila motorni saobraćaj, sve veći broj parkiranja, kada većina objekata može da povećava svoje kapacitete do mjere koja izlazi iz volumena primjerenih ovom prostoru, ne može se govoriti o valorizaciji – kaže Vukčević.
Kako Stara varoš kao „urbana aglomeracija“ svojevremeno nije stavljena pod zaštitu zakona, prema ocjeni Magdalene Radunović, desile su se mnoge neplanske i nepromišljene izgradnje.
– Bez uključivanja stručnih službi iz oblasti zaštite kulturnih dobara, dobili smo loš primjer njegovanja i očuvanja tradicionalnih vrijednosti starog gradskog jezgra – kazala je Radunović.
Prema njenim riječima, prvobitna orijentalna matrica grada zauvijek je izgubljena, a uveliko narušena ambijentalna vrijednost Stare varoši jer su nestali mnogi motivi njene arhitekture. Da bismo sačuvali i zaštitili ono što još postoji u Staroj varoši, prema ocjeni Radunović, morala bi biti zabranjena svaka nova izgradnja objekata neprimjernih gabarita, koja nije u skladu sa tradicionalnom arhitekturom. Takođe, ističe ona, treba zabraniti i neprimjerenu dogradnju na postojećim objektima.
– Potrebno je nametnuti kao imperativ upotrebu odgovarajućih, prirodnih materijala, način obrade fasada i upotrebu boja i dekorativnih elemenata koji će korespondirati sa starim građevinama. Treba ukloniti ili preoblikovati, gdje god je to moguće, sve one objekte koji narušavaju autentičan izgled starovaroške arhitekture, a restaurirati sve sačuvane, autentične objekte i elemente – kazala je Radunović.
Još nije kasno
Uz obnovljenu Staru varoš, kao dragocjene ambijente pogodne za turističku ponudu Aleksandar Čilikov ističe i dvije izuzetno važne lokacije – na osnovu relevantnih podataka moguće je obnoviti tvrđavu potpuno neutemeljeno nazvanu „Nemanjin grad“ (izvorno Depedogen), a posebno prezentovati arheološki kompleks antičke Duklje. Na kompleksu tvrđave Depedogen, Muzeji i galerije su već počeli arheološka i konzervatorska istraživanja i to je jedan od načina, prema riječima Magdalene Radunović, da se vrati izgubljeni sjaj Staroj varoši.
Stručna, ali i laička javnost, slažu se da je duhovna, istorijska i kulturna memorija savremene Podgorice satkana u prostoru Stare varoši. Tom jezgru grada potrebno je vratiti izgubljena i narušena ambijentalna svojstva. Stara varoš ima sve preduslove da postane atraktivna, da bude gradska turistička destinacija. Njen šarm i danas se krije u atmosferi i duhu starih vremena. Ako sve ostane samo na priči izgubićemo, vjerovatno, i to što nam je preostalo od našeg nasljeđa.
Ostatke tvrđave konzervirati uz minimalna dograđivanja
Zorica Mrvaljević istakla je da se ponovo aktuelizuju i planiraju konkretne mjere zaštite značajnog srednjovjekovnog turskog utvrđenja, lociranog na najljepšem prostoru Podgorice, nad sastavcima Ribnice i Morače. Ona je podsjetila na mišljenje nekadašnjih vrhunskih stručnjaka za ovu problematiku dr Đurđa Boškovića i dr Pavla Mijovića, koji su prije pedeset godina govorili da ostatke tvrđave treba samo konzervirati uz moguće minimalno dograđivanje postojećih bedema, jer svakom većom restauracijom ili rekonstrukcijom dobio bi se novi objekat čime bi se obezvrijedila autentičnost, a samim tim i spomenička vrijednost stare tvrđave.
– Što se tiče njene revitalizacije, ideja je bilo više, a najprimjerenija sadašnjem vremenu je ona o podizanju ljetnje pozornice za čiju bi realizaciju bili neophodni minimalni građevinski zahvati koji ne bi ugrozili njenu istorijsku i vizuelnu monumentalnost – ističe Mrvaljević.
Preneseno sa: Pobjeda.me